Ljudski mozak prolazi kroz značajnu reorganizaciju između 12. i 25. godine života.
Zapravo, mozak minimalno raste u ovom periodu. Ljudski mozak je do druge godine života već dosegao oko 85 % adultnog volumena, a do 6. godine doseže preko 90% tako da je za kasniji rast glave primarno odgovorno zadebljanje lobanje i mekih struktura poglavine.
Ipak, volumen mozga nije isto što i zrelost mozga. Frontalni korteks mozga doseže svoju punu zrelost u smislu broja sinapsi, mijelinizacija i metabolizma tek oko 25. godina života, piše BH Doktor.
Brzina neuronske transmisije je direktno povezana sa mijelinizacijom mozga, iako mijelinski omotač inhibira rast aksonskih ogranaka i generiranje novih sinapsi. Različita područja mozga dobijaju svoju mijelinsku izolaciju u različitim periodima života, ali jednom kada se završi, mijelinizacija se teško mijenja. Mijelinska izolacija je proces koji ubrzava transmisiju impulsa, ali istvremeno reducira fleksibilnost moždane aktivnosti.
Sticanje novih znanja
To smanjuje plastičnost mozga, što znači smanjenu sposobnosti mozga da stiče nova znanja. Jezična područja mozga, koja se nalaze bočno i nešto straga, dobijaju mijelinsku izolaciju rano, u prvih 13 godina života, kada se i dešava učenje maternjeg jezika i kada je najlakše učenje stranog jezika, ali mijelinizacija čitavog prozencefalona (prednjeg mozga; engl. forebrain) se kompletira kasnije, tek sredinom dvadesetih godine života. Ova spora i po pravcu karakteristična mijelinizacija, od straga ka naprijed, je jedinstvena ljudska evolutivna adaptacija.
Mladi ljudi još uvijek uče kako da koriste svoje novouspostavljene moždane neuronske mreže i imaju tendenciju da nedovoljno koordinirano koriste određene regije mozga u odnosu na odrasle. Zato je njihova inhibicija limitirana. Međutim, upravo ovakav nezreli mozak je potreban za donošenje odluke da izađu iz sigurnosti doma u kompleksni i često neprijateljski vanjski svijet.
Ali traganje za senzacijama, što je karakteristika mladog ljudskog mozga, ne mora biti neophodno impulsivno. To može biti planirana i slobodna aktivnost. Iako traganje za senzacijama može biti opasno, ono također producira nove i pozitivne stvari. Interesovanje za novitete vodi ka korisnim iskustvima i ohrabruju mlade ljude da prodru u ’terra incognita’.
Adolescenti su najviše skloni riziku, ali nisu glupi. Oni koriste iste osnovne kognitivne strategije kao i odrasli i u stanju su prepoznati sopstvenu smrtnu sudbinu. Mladi mozgovi drugačije procjenju balans rizika i nagrade nego to rade adulti. To je posebno istina u opasnim situacijama kada je u blizini drugi mozak koji posmatra adolescentna koji rizikuje.
Mladi mozak, na neuralnom nivou, percipira socijalno odbacivanje kao egzistencijalnu prijetnju. U potrazi za senzacijama, novitetima, rizikom i društvom vršnjaka mladi mozak nas čini adaptabilnim individuama i prilagodljivom vrstom. Adolescencija, kao ključni tranzitorni period čovjeka, tjera nas da napustimo sigurnost uspostavljenih odnosa i otisnemo se u nefamilijarnu stranu teritoriju, odnosno otisnemo se u našu neizvjesnu budućnost.
Adolescencija se jedino može razumijeti u kontekstu odgođene frontokortikalne maturacije koja je karakteristična samo za čovjeka, ali i kroz činjenicu da je frontalni dio, a posebno prefrontalni korteks, onaj dio ljudskog mozga koji je najintenzivnije oblikovan samim periodom adolescencije. Iz saznanja neurobioloških nauka, jasno je da adolescencija predstavlja biološko-evolutivnu realnost, a ne kulturološki konstrukt. Zapad je samo produžio period adolescencije, on je nije izmislio.
Maturacija mozga ustvari znači, kao što smo u nekom prethodnom tekstu naglasili, smanjenje broja neurona i sinapsi. Tokom fetalnog perioda nastaje dramatična kompeticija između neurona u mozgu. Na kraju, neuroni-pobjednici migriraju na poželjnu lokaciju u mozgu i maksimiziraju svoje sinaptičke konekcije, dok poraženi neuroni aktiviraju svoju tzv. programiranu ćelijsku smrt (apoptozu) koja dovodi do njihovog umiranja pri čemu se materijal iz neuronske ćelije reciklira.
Na početku adolescencije postoji veći volumen sive mase nego kod adulta. Maturacija podrazumijeva gubljenje sive mase, odnosno maturacija tokom adolescencije je pitanje postizanja efikasnijeg mozga kroz utvrđivanje bitnih sinaptičkih konekcija i gubljenje nebitnih, a ne posjedovanje većeg volumena mozga. Ako pogledamo frontalni korteks, prvo sazrijevaju njegovi evolutivno stariji dijelovi, dok tek na kraju adolescencije sazrijeva dozrolateralni prefrontalni korteks kao evolutivno najmlađi dio frontalnog korteksa koji je zadužen za najsloženije humane akcije. Adulti imaju efikasniji mozak u smislu egzekutivne kontrole ponašanja nego adolescenti.
Utjecaj hormona
Hormoni kao što su testosteron kod mladića, te estrogen i progesteron kod djevojaka utiču i mijenjaju moždanu funkciju, ali i strukturu. Hormoni mijenjaju ritam mijelinizacije i nivo receptora za neurotransmitere. Jasno je da je otpočinjanje procesa moždane maturacije povezan sa početkom hormonskog buđenja i puberteta, a manje sa samim dobom adolescenta koji je u tom procesu.
Adolescentni ljudski mozak je u sopstvenim burama, njegova kortikalna efikasnost egzekutivne kontrole i ponašanja je još uvijek nedovoljna, njegova nezavršena mijelinizacija omogućava nekordinaciju subregija mozga na pomalo haotičan i bizaran način, te konačno hormonski uticaji na aktivnost moždane transmisije, putem impakta na same neurotrasmitere, direktno mijenjaju ponašanje adolescenta, a u krajnjoj konzekvenci mijenjaju i samu strukturu njegovog mladog mozga koji se nalazi u nezaustavljivom procesu oblikovanja.
Adolescentni mozak je uistinu najadaptabilnija materija u našem univerzumu.
