Teško je reći bi li se u Ukrajini sve ovo događalo da ona još ima atomski arsenal koji je imala u okviru Sovjetskog Saveza. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, na ukrajinskoj teritoriji ostalo je čak 176 interkontinentalnih nuklearnih balističkih raketa RS-18 i RS-22 smještenih u podzemnim silosima i tri hiljade atomskih bojevih glava. Svaka ta zastrašujuća raketna babaroga težila je 110 tona i nosila je šest bojevih glava! Vlastita proizvodnja i održavanje takvog arsenala bili bi previše skupi, a 1991. u urušavanju SSSR-a ukrajinska državna blagajna bila je totalno prazna, pišu 24sata.
Povrh svega toga, Zapad je Ukrajini prijetio izolacijom ako ne pristane da ih se odrekne, jer su te rakete bile prije svega usmjerene na zemlje NATO-a i, naravno, same Sjedinjene Američke Države. Čuvenim Budimpeštanskim memorandumom iz 1994. godine, Kijev se dobrovoljno odrekao statusa nuklearne velesile za garancije koja danas ne vrijede ništa. Pokazalo se da sporazum iz Budimpešte ne vrijedi više od papira na kojemu je napisan.
Sav taj nuklearni arsenal je iz Ukrajine 1996. odvezen u Rusiju ili je uništen. Ukrajina je bila prva država u historiji koja se odrekla nuklearnog naoružanja. Kao protuuslugu vlada u Kijevu 1996. dobila je finansijsku pomoć iz SAD, povoljne energente i ekonomske povlastice iz Rusije, uz “garancije” Moskve, Washingtona i Londona o poštovanju teritorijalnog suvereniteta Ukrajine. S izbijanjem nove krize u Ukrajini se pojavio žal za nuklearnim statusom kojeg se davno odrekla.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij izjavio je u svom govoru na nedavno okončanoj Munchenskoj konferenciji o sigurnosti da bi Ukrajina mogla odustati od svog višedecenijskog statusa nenuklearne nacije i anulirati, pokazat će se - kobnu, odluku koju je donijela kad se odrekla svog atomskog oružja. Bivša sovjetska republika više nema strateška nuklearna čudovišta, ali ima manje mobilne raketne taktičke sistema Tochka-U, koji mogu biti opremljeni i nuklearnim bojevim glavama snage od 5 do 150 kilotona. Tochka-U nosi balističke rakete kratkog dometa do 120 kilometara.
Romantiziranju atomske prošlosti usprkos, Ukrajina nije u stanju proizvesti ili nabaviti materijale za izradu atomske bombe, iako na svom teritoriju ima nekoliko nuklearnih elektrana i više velikih nalazišta uranija. Iako ima naučno-tehničke institute, poput Harkovskog instituta za fiziku i tehnologije, koji ima uskladištene velike količine obogaćenog urana, ostaje činjenice da je kadar koji bi mogao prionuti razvoju nuklearne bojeve glave mahom otišao u Rusiju.
Mnogi inženjeri Harkovskog instituta danas rade za rusku državnu korporaciju za atomsku energiju Rosatom. Teoretski gledano, uz političku volju i dotok svježeg novca, ukrajinski vojno-industrijski kompleks može obnoviti proizvodnju dalekometnih raketnih sistema jer su se većina kopnenih interkontinentalnih balističkih raketa, kao i raketni motori, u doba SSSR-a, pa i u novije vrijeme, gradili upravo u Ukrajini.
Sve do prve ukrajinsko-ruske krize 2014. godine, ukrajinska namjenska industrija isporučivala je ruskim Strateškim nuklearnim snagama balističke projektile. Međutim, znanje za konstrukciju nuklearne bojeve glave ukrajinski inženjeri nisu imali ni u doba SSSR-a. Saradnja Moskve i Kijeva bila je važna za obje zemlje. U Pavlogradu se nalazi kemijski kombinat koji proizvodi visokokvalitetno raketno gorivo, a konstrukcijski biro Agat zadužen je za projektiranje bojevih glava. Čak i najmoćnije interkontinentalne balističke rakete na svijetu, ruske R-36M2 Vojvoda (ili Satana po klasifikaciji NATO-a), projektirane su i sastavljene u Dnjepropetrovsku. Tamo se čuva kompletna tehnička dokumentacija nekoliko generacija interkontinentalnih raketa koje danas koristi Rusija. Kina i Sjeverna Koreja rado bi se domogle te arhive. Ili možda već jesu?
Vodeći se time da treba preživjeti i da se ni jedna prilika za zaradu ne smije olako propustiti, Kijev je raketne motore i zalihe raketa proteklih godina uspješno prodavao na globalnom crnom tržištu. Sjeverna Koreja svoj vojni nuklearni program uspjela je podići na zastrašujući nivo zahvaljujući raketnim motorima i tehnologiji nabavljenima - u Ukrajini. Uz prokrijumčarene ukrajinske taktičke balističke rakete Scud, još prije 15-ak godina razvili su i vlastitu verziju Scud-D dometa 700 kilometara i prodali ga Libiji i Siriji.
Prema pisanju uglednog The National Interesta, Ukrajina je Kini 2000. prodala zalihe strateških krstarećih projektila Kh-55, ali bez nuklearnih bojevih glava. Kinezi su se dočepali i kompozita i toplinskih zaštitih premaza koje je vlada u Kijevu držala vojnom tajnom. I kod kineskih svemirskih raketa Long March uočena je nevjerovatna sličnost pogona s ukrajinskim raketnim motorom RD-120. Iranske balističke rakete srednjeg i velikog dometa Fateh i Zulfikar, pretpostavlja se preko posrednika u Pjongjangu, razvijene su temeljem reexporta ukrajinske raketne tehnologije. Službeni Kijev godinama negira da su njihovi raketni motori stigli u Sjevernu Koreju ili Kinu, a takvi se propagandni manevri više koriste kao prilika za dodatno reklamiranje, nego kao - kajanje.
Politika je tu tek da zamaskira pravu sliku stvari. Uostalom, svi znaju da se raketni motori ne proizvode tek tako, u radionici iza kuće. Ukrajina se od “narandžaste revolucije” naovamo nije baš snašla. U suštini moćna država (gledajući broj stanovnika, veličinu i ekonomski potencijal), našla se na pravoj geopolitičkoj vjetrometini i s vremenom pretvorila u sporednog igrača na globalnoj sceni.
Uz to, sistemska korupcija i siromaštvo dobrano izjedaju društveno tkivo. U naporima Washingtona da pokaže da je Indopacifička regija njegov prioritet i da su kineski izazovi dugoročno opasniji od ruskih, teško se uklapa momentum povratka Ukrajine u klub nuklearnih sila. Jasno je da u Evropi niko ne želi još jednu nuklearnu silu.
