Dva mjeseca nakon što se odazvao pozivu predsjednika Volodimira Zelenskog, bivši vojnik 22. kanadske kraljevske pukovnije i najpoznatiji snajperist na svijetu, Wali, vratio se s ratišta u Ukrajini kući u Montreal neozlijeđen, iako je nekoliko puta zamalo poginuo.
Većina stranih boraca koji su poput njega otišli u Ukrajinu gorko su razočarani. Zaglibili su u magli rata, a da nijednom nisu bili na prvoj crti bojišnice, piše kanadski La Presse.
Stvarno je bilo blizu
"Imam sreću što sam još živ, stvarno je bilo blizu", rekao je Wali koji iz objektivnih razloga ne otkriva svoje pravo ime.
Prije povratka kući Wali je bio stacioniran u Donbasu, u jedinici većinom sastavljenoj od mladih regruta, prenosi Net.hr.
Ispričao je kako je jednog ranog jutra upravo zauzeo položaj u rovu izloženom vatri ruskih tenkova. Dvojica mladih ukrajinskih vojnika izašla su iz rova da popuše cigarete.
“Rekao sam im da se ne izlažu, ali nisu me poslušali", kaže Wali.
Ubrzo je doletjela granata iz ruskog tenka. Pogodak je bio precizan, krvi je bilo posvuda.
"Snažno je eksplodirala. Vidio sam kako im geleri prolaze kroz tijela poput lasera. Tijelo mi se napelo. Nisam ništa čuo, odmah me zaboljela glava. Prizor je zaista bio nasilan", opisao je Wali krvavu epizodu.
Shvatio je da se onoj dvojici mladih vojnika više ne može pomoći.
"Smrdjelo je na smrt. Teško je to opisati, taj jezivi miris pougljenog mesa, sumpora i hemikalija. Tako je neljudski, taj miris", ispričao je za Le Presse.
Walijeva partnerica kaže da ju je nazvao usred noći (po kanadskom vremenu), sat nakon strašnog događaja.
Učinio je dovoljno
"Pokušavao mi je objasniti da su dvojica ubijena pred njim. Rekao je: "Mislim da sam učinio dovoljno. Jesam li učinio dovoljno?" Kao da je htio da mu kažem da se vrati. Bio je užasno miran", ispričala je ona.
Na kraju je odlučio i porodični život stavio ispred želje da pomogne Ukrajincima.
"Srce mi govori da se vratim, u njemu još ima žara, ali znam da sam imao sreće što nisam ozlijeđen. Pitam se: koliko daleko mogu baciti kocku? Ne želim izgubiti ovo što imam ovdje", govori Wali koji je otac jednogodišnjeg dječaka čiji je prvi rođendan propustio jer je u to vrijeme bio na frontu.
Nakon dva mjeseca u Ukrajini Wali tamošnji rat opisuje kao "prilično razočaravajući", barem za dobrovoljce iz zapadnih zemalja.
Prema nekim procjenama, ondje ih je došlo više od 20.000 pa je ukrajinska vlada bila prisljena hitno formirati Međunarodnu legiju. Većini dobrovoljaca uključivanje u tu jedinicu predstavljalo je gnjavažu.
Wali i nekolicina bivših kanadskih vojnika na početku se se radije pridružili Normanskoj brigadi, privatnoj dobrovoljačkoj jedinici koju je vodio jedan komandant iz Quebeca, kodnog imena Hrulf.
No, među pripadnicima jedinice ubrzo je došlo do razdora i mnogi su napustili Normansku brigadu. Nekolicina njih su za Le Presse ranije rekli da im nisu bila ispunjena obećanja o oružju i zaštitnoj opremi. Neki su se našli na frontu bez ikakve zaštitne opreme.
"Da je došlo do ruskog proboja, svi bi bili u opasnosti. Bio je to neodgovoran odnos", rekao je jedan bivši pripadnik Normanske brigade.
Žurilo im se na front
I sam komandant brigade, Hrulf, potvrdio je da je jedinicu napustilo šezdesetak boraca. Insistirali su na potpisivanju ugovora koji bi im jamčio da će se prema njima, u slučaju zarobljavanja, postupati u skladu sa Ženevskom konvencijom te da će im u slučaju ranjavanja Ukrajina osigurati liječenje.
Neki su navodno planirali oteti jednu američku pošiljku oružja i oformiti vlastitu borbenu jedinicu.
"Ima mladića kojima se žurilo na front, a da nisu prošli niti osnovnu sigurnosnu provjeru. Ukrajinci su nas testirali i tek sada počinjemo dobivati više zadataka.
Postoji element povjerenja koji treba izgraditi i to je sasvim normalno", kazao je Hrulf.
Wali objašnjava svoje razočarenje. Primjerice, pronalaženje puške opisao je kao "kafkijansku vježbu".
"Morao si poznavati nekoga ko je poznavao nekoga ko ti je rekao da će ti u nekoj staroj brijačnici ostaviti AK-47 (kalašnjikov). Morao si tako petljati i s vojničkom opremom pa skupljati i lijevo i desno oružje i municiju. Oružje je manje-više bilo dobrom stanju", kaže on.
Slično je bilo i s hranom i gorivom koje se također nabavljalo preko "nekoga ko zna nekoga".
Nakon nekoliko sedmica u Ukrajini, neki od najiskusnijih vojnika sa Zapada bili su regrutirani od strane ukrajinske Vojne obavještajne uprave za sudjelovanje u specijalnim operacijama iza neprijateljskih linija.
Oni manje iskusni bi, za to vrijeme, selili iz jednog u drugi iznajmljeni stan, čekajući da ih neko pozove i odvede na borbenu liniju.
Podvijena repa
"Mnogi u Ukrajinu stižu ispupčenih prsa, a odlaze podvijena repa", slikovito kaže Wali.
Njega je razočaralo što nije dobio pravu priliku.
"Ispalio sam samo dva metka, i to u prozore, da bih uplašio ljude. U domet neprijateljske vatre praktički nisam ni došao. Tamo se vodi rat strojeva u kojemu iznimno hrabri ukrajinski vojnici trpe teške gubitke od granatiranja, a propuštaju mnoge prilike da oslabe neprijatelja jer im nedostaju tehnička vojna znanja.
Da su Ukrajinci imali procedure za komunikaciju s artiljerijom kakve smo mi imali u Afganistanu, mogli su napraviti pravi pokolj", smatra on.
Usprkos svemu, Wali ne krije želju da se ipak vrati u Ukrajinu.
"Nikad se ne zna kada će strani borci napraviti razliku na terenu. Oni su poput aparata za gašenje požara: beskorisni su dok požar ne bukne", kazao je na kraju za kanadski Le Presse.
