Ujutro 25. februara, dan nakon što su ruske bombe počele padati na njegovu zemlju, Andrej Kurkov (61), najpoznatiji živući ukrajinski pisac, primio je telefonski poziv u svojoj kući blizu Trga nezavisnosti u centru Kijeva.
Poziv je bio od starog prijatelja, poslovnog čovjeka s bliskim vezama u vladi, koji je upravo došao do nekih povlaštenih informacija: Kurkov, dugogodišnji kritičar Vladimira Putina, bio je na popisu “proukrajinskih aktivista” koji je sastavio Kremlj, čije bi snage, izgledalo je tako u tom trenutku, mogle zauzeti glavni grad za nekoliko dana. Morao je svakako otići iz njega – donosi priču New York Times Magazine.
Kada se to dogodilo, Kurkov je upravo radio na romanu o prethodnoj ruskoj invaziji, tzv. sovjetsko-ukrajinskom ratu od 1917. do 1921., u kojem su ukrajinski nacionalisti, potpomognuti zapadnim silama, prvi put uspostavili nezavisnu republiku u svojoj historiji. No, samo da bi potom bila ubrzo "usisana” u novi komunistički imperij na istoku.
Historijski roman sustigla historija u nastanku
Taj roman nadahnut je dosjeima tajne policije koje je kćerka bivšeg oficira KGB-a ostavila Kurkovu nekoliko godina ranije. Dokumenti su, do detalja, evocirali užas života pod ruskom okupacijom, kao i njegove pikantne apsurdne detalje. Kurkov, za kojeg New York Times kaže da je satiričar u tradiciji Gogolja i Bulgakova, bio je posebno oduševljen kada je saznao za tadašnji ruski porez na donje rublje, prema kojem je svaka ukrajinska porodica morala donirati tri para donjeg rublja loše opremljenoj Crvenoj armiji.
Jednako tako i za ruski porez na namještaj, koji je propisivao da ukrajinska domaćinstva mogu posjedovati samo onoliko stolica koliko ima članova domaćinstva, plus jednu za goste; ostali su zaplijenjeni.
Sada, stotinjak godina kasnije, kada se Ukrajina ponovno našla pod opsadom, Kurkov je bio prisiljen ostaviti svoje kutije s dragocjenim dokumenatima u Kijevu. On i njegova supruga Elizabeth Sharp, engleska useljenica koja živi u Ukrajini od njihova vjenčanja 1988., imali su vremena uzeti samo nekoliko osnovnih potrepština (hranu, prenosna računala, punjače) prije nego što su se automobilom uputili u Lazarivku, selo stotinjak kilometara zapadno od grada, gdje imaju vikendicu. Vožnja do Lazarivke inače traje oko sat vremena; taj dan im je trebalo četiri i pol. Kad su konačno stigli, Kurkov je osjetio olakšanje. Odnio je neke namirnice susjedima, a zatim se vratio kući da napiše članak u kojem se osvrće na događaje tog dana.
No, mobitel mu se ponovno oglasio. Bio je to onaj isti prijatelj koji ga je ranije nazvao da ga upozori na opasnost. Selo je preblizu Kijevu, rekao je čovjek, čudeći se kada mu je pisac odgovorio gdje su. Morali su nastaviti dalje. I tako, u stvaranju novog historijskog romana Kukrova je odvratila historija u nastajanju; pisac je od tada u pokretu.
Nakon drugog upozorenja, on i supruga su se odvezli u Lavov. Njihovo troje odrasle djece provodili su vikend tamo, ali okupljena porodica ponovno se preselila, ovaj put u grad u Karpatima, blizu granice sa Slovačkom. U narednim sedmicama to je postalo svojevrsno sjedište iz kojeg su Kurkov i njegova porodica otvorili vlastitu kulturnu liniju otpora ruskoj agresiji. Dok su Sharp i djeca, koji su svi britanski državljani i stoga nepodobni za regrutaciju, provodili svoje vrijeme radeći s izbjeglicama, Kurkov se s velikim žarom posvetio pisanju i kontekstualizaciji rata za strane čitatelje. Gotovo da ne bi prošao dan bez novog članka, radijske emisije, televizijskog nastupa ili javnog predavanja.
"Mislim da bi svako trebao učiniti ono što najbolje zna za zemlju", rekao je nedavno Kurkov. “Snajperisti bi trebali ubiti neprijatelja. Pjevači bi trebali pjevati za vojnike i izbjeglice. Ono što mogu učiniti je pisati i obajsniti stvari, a to je ono što radim.”
Kad bi ga Rusi uhvatili, siguran je, bio bi odveden u Rusiju i strpan u zatvor, po čemu ne bi bio jedinstven slučaj – na teritoriju koji je okupirala Rusiju na istoku Ukrajine, vojska je sistemski pritvarala novinare i intelektualce, o kojima se od tada nije više ništa čulo.
Empatija bez razumijevanja je isprazna
Kurkov u svom javnom djelovanju od početka rata od ljudi izvan Ukrajine ne traži samo suosjećanje i podršku za svoju zemlju, već najprije razumijevanje. "Empatija bez znanja je isprazna", voli reći na svojim tribinama. Spoznaja koju pronosi jest da su Ukrajina i Rusija, uza svu njihovu tragično isprepletenu historiju, dvije različite nacije s dva različita mentaliteta – jedan je anarhičan i slobodarski, drugi popustljiv sili i trpeljiv.
Samo u posljednjih 20 godina, dok je Putin efikasno gušio opoziciju i učvršćivao svoju autokraciju u Moskvi, Kijev je doživio par revolucija odozdo prema gore, 2004. i 2014., a svaka je bila pokrenuta željom da se odbaci ruski utjecaj i ostvare bliže veze s Evropom.
Iako je odrastao u Kijevu i ima ukrajinski pasoš, Kurkov je rođen u Sankt Petersburgu i piše na ruskom, svom materinjem jeziku, što je činjenica koja je dugo izazivala zazor, pa i gnjev ukrajinskih nacionalista. Kao kozmopolit koji govori šest jezika, a romani su mu prevedeni na 41, Kurkov ima malo strpljenja za takvu vrstu nacionalne uskogrudnosti, a njegovo djelo ima tendenciju razotkriti njenu šupljinu.
Njegov roman “Sive pčele” tako priča priču o Sergeju Sergejiču, etničkom Rusu iz istočne Ukrajine, čiji je život 2014. godine preokrenuo rat između separatista koje podržava Moskva i ukrajinske vlade. Glavni lik puno je više koncentriran na svoje pčele i pravljenje meda, negoli na oružani sukob kojim je okružen. Ipak, unatoč svom etničkom naslijeđu, Sergej se otuđio od Rusije kad je rat zahvatio njegovo rodno selo u Donbasu. Istodobno, njegov ruski identitet čini ga sumnjivim ljudima u Ukrajini. Premda se u mnogo čemu razlikuje od svog književnog tvorca, Sergej je, kao i sam pisac Kurkov, čovjek razapet između dviju kultura.
Kada je roman objavljen u Ukrajini 2018., neki su ga kritizirali zbog nedovoljno domoljubnog prikaza rata u Donbasu. Drugi su sugerirali da je to tema koja zanima uglavnom strance. Kurkov takav purizam smatra osiromašujućim. Jer, Ukrajinom se stotinama godina vladalo iz Moskve, a otprilike trećina njenih građana govori ruski kao prvi jezik, tako da inzistirati, kao što mnogi sada rade, da je "ukrajinska književnost" samo ona napisana na ukrajinskom jeziku znači zanemariti dobar njezin dio.
Neki od najvećih pisaca rođenih u Ukrajini – od Gogolja i Bulgakova do Babela, Ahmatove, Grossmana i Kuznjecova – pisali su na ruskom jeziku. To ih nije spriječilo da svjedoče o ruskim zločinima, uključujući i one protiv Ukrajine.
'Nije Putin vlasnik ruskog jezika'
"Smislio sam različite načine da objasnim kako jezik sam po sebi nije kriv", napisao je Kurkov u jednom nedavnom eseju. “Da Putin nije vlasnik ruskog jezika. Da mnogi branitelji Ukrajine govore ruski, da su mnoge civilne žrtve na jugu i istoku Ukrajine također etnički Rusi.”
No, sada je, međutim, odustao od te teme. U ovom trenutku postoje važnije bitke.
No, ta tema Kurkovu biva nametnuta i mimo njegove volje. Tako ga je na jednoj tribini mladi sunarodnjak upitao planira li napokon napisati roman na ukrajinskom. "Ne”, odgovorio je pristojno, ali odlučno.
Novinar New York Timesa upitao ga je kada se zapravo počeo osjećati kao Ukrajinac, a ne Rus ili možda Sovjet. Spomenuo je Narandžastu revoluciju iz 2004., kada su stotine hiljada ljudi izašle na ulice protestirajući protiv namještenih izbora, kao trenutak kada se probudio njegov osjećaj ukrajinskog nacionalnog identiteta, iako njegovi korijeni leže dublje u prošlosti.
Na pitanje kako bi definirao taj identitet odgovorio je: "Plaćati porez u Ukrajini. Ne volim svo ovo domoljubno ludilo, govore i parole i javno pjevanje starih narodnih pjesama. Nemam nijednu etiketu na kojoj piše 'Ja sam Ukrajinac' jer mi ne treba. Znam da sam Ukrajinac i nije me briga šta drugi misle.”
