Odlazim iz Moskve ljut i tužan, napisao je Nic Robertson u analizi za CNN.
Njegovu analizu prenosimo u cijelosti:
"Osjeća se kao prolaz iz tame prema svjetlosti, ali iza sebe ostaju prijatelji zarobljeni u viziji jednog čovjeka tunela. Ruski predsjednik Vladimir Putin ne uništava samo Ukrajinu, već dvije nacije, osuđujući Ruse na izolaciju koju nisu nužno odabrali.
Tokom posljednjih nekoliko mjeseci, dok sam izvještavao iz Moskve, susreo sam mnoge ljude koji su bili užasnuti, šokirani i otupjeli Putinovom bezobzirnom agresijom. Neki od njih su mu povjerovali kada je rekao da neće napasti Ukrajinu. Neki su čak poznavali igrače iz užeg kruga Kremlja i mislili su da razumiju predsjednikove crvene linije, ali sada je to povjerenje narušeno i strahuju da on uopće nema ograničenja.
Ono što Putinove postupke čini još potresnijim je to kako je svoju zavjeru izveo naočigled. Ometajući jednom rukom, privlačeći pozornost na diplomaciju, čak i dok je lažno insistirao da njegove masovne trupe izvode vježbe na ukrajinskim granicama.
Obični Moskovljani nisu se ni lecnuli dok je počinio ovu izdaju marširajući naciju u rat na koktelu pažljivo dinstanih pritužbi.
Putin je godinama gradio lažnu priču zajedno sa svojim carstvom. Želje koje su mu bile uskraćene, poput povlačenja NATO-a na linije iz 1997. ili zabrane članstva Ukrajine, kriv je Zapad, tvrdi on. Ali ako je Putin vjerovao da je ruska sigurnost ugrožena i da je moderni zapadni svijet suprotstavljen njemu, istina je da se nikada nije prilagodio promjenjivoj dinamici 21. stoljeća.
Moja prva posjeta Moskvi došla je 1990. nedugo nakon što je željezna zavjesa počela padati. Vidio sam kako se Berlinski zid ruši prethodne godine, najavljujući ponovno ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke, i bio sam u Bukureštu nedugo nakon toga kada je smijenjen rumunjski predsjednik Nicolae Ceaușescu.
Tada vam je paket američkih cigareta Marlboro koji je mahao uz cestu ispred ureda CNN-a na impozantnom Kutuzovskom prospektu donio vožnju taksijem, a drugi paket platio je šišanje. Moskva se konačno povezivala sa svijetom; naš je ured imao telefonske linije koje sam kao mladi inženjer pomogao instalirati, a koje su bile izravne satelitske ekstenzije naše centrale u Atlanti.
Tokom tih svijetlih, dugih ljetnih dana, posljednji vođa SSSR-a Mihail Gorbačov dao je našoj mreži dopuštenje da podignemo pozornicu na Crvenom trgu u središtu ruske prijestolnice. Bili smo prvi zapadni mediji koji su prenosili uživo s legendarne vojne parade, u jardi od Lenjinove grobnice u sjeni kremaljskih zidina od cigle, i bili smo svjedoci posljednjeg partijskog kongresa Sovjetskog Saveza.
Svijet se mijenjao, hladni rat se topio, novi horizonti mamili, a generacija Rusa upravo je trebala okusiti slobodu za kojom je žudjela.
Sedam godina kasnije pomogao sam Gorbačovu -- koji je zbačen s vlasti nedugo nakon našeg debija na Crvenom trgu, zbačen nakon državnog udara, a naslijedio ga je alkoholičar Boris Jeljcin -- da se popne klimavim željeznim ljestvama do druge žive pozornice na vrhu otmjeni novi hotel zapadnog lanca u kojem smo te godine pratili izbore. Činilo se da je demokratija na dohvat ruke.
Noći u Moskvi '97. bile su divlje, s veseljacima koji su plesali u - a često i na - barovima. Zemlja je bila na putu, s golemim bogatstvom koje je trebalo zaraditi, oligarsi koji su tek stvoreni kao lovočuvari postali su krivolovci, aparatčici KGB-a postali su mafijaški donovi koji su stjecali državnu imovinu, a Putin je probijao svoj put do vlasti.
U slabim minutama 20. stoljeća Jeljcin je izvukao Putina iz novcem korumpiranog miljea u Kremlju kako bi ga zamijenio na mjestu ruskog predsjednika -- a zauzvrat je Jeljcin, koji se borio protiv optužbi za korupciju, dobio imunitet od kaznenog progona.
Neko vrijeme nakon što je Putin došao na vlast na prijelazu iz hiljadu godina, u novom ruskom vođi nazirao se modernizator, ali ta reputacija nije dugo potrajala. S neobuzdanom strašću ubrzo je ušao u nacionalizam, prigrlio imperijalnu nostalgiju, a konzervativizam Ruske pravoslavne crkve potaknuo je sumnje u zapadnjake iz sovjetskog doba i ugušio neslaganje. Ništa od toga nije učinjeno kako bi Rusija postala bolje mjesto za život; samo mu je olakšalo vladanje.
Brzo je bacio sve ostatke liberalne kože za koju je spremno priznao da nikada nije bio njegov: Po njegovom mišljenju, raspad Sovjetskog Saveza bio je nacionalna katastrofa koju je namjeravao ispraviti. I premda je došao na vlast obećavajući da će iskorijeniti korupciju, u stvarnosti je pod njegovom vlašću samo spirala.
Ove godine, dok sam bio u Moskvi i izvještavao o nagomilavanju i izbijanju rata u susjednoj Ukrajini, postalo mi je bolno jasno da, baš kao što su nacisti učinili u Njemačkoj tokom 1930-ih i 40-ih, Putin je dao zakone donijeti po svojoj naredbi. I kao mnogi moćnici prije njega, ruski predsjednik nemilosrdno oslobađa popustljivi i suučesnički državni aparat koji je sam izgradio da ih poslušno provodi.
Ukratko, svaka mu se želja spremno izvršava.
Posljednjih dana začepljene moskovske arterije pulsirale su do bljeskajućih plavih svjetala policijskih vozila svih veličina i oblika, od skromnih prometnih policajaca do nezgrapnih kamiona krcatih nedavno uhićenim prosvjednicima, a njihove bučne sirene inzistiraju da im drugi promet popusti dok se probijaju.
Dok se sve više ukrajinskih gradova rušilo pod ruskim bombardiranjem, policajci spremni za nerede u domovini su provodili Putinov orwellovski nalog kako bi slomili svaku simpatiju prema svojim susjedima. U cijeloj Rusiji u prvom tjednu rata uhićeno je više od 1000 prosvjednika dnevno.
Gledali smo kako mlade i stare podjednako, muškarce i žene udaraju tijelom, ruke mučno savijaju iza leđa, lica udaraju o pod, noge razbijaju dobro uvježbani, dobro plaćeni, prijeteći ljudski stroj. U tu svrhu izrasla je grana države i sada se njome nepokolebljivo rukuje.
Postoji gorući bijes kada vidite što se događa i u Ukrajini i u Rusiji, znajući da će nevini patiti, i nađete da vam je glas zagušen i kako se bori protiv očitog izmišljenog ludila Putinovog opravdanja za rat.
Svaki moralno odbojan nečuveni čin kojemu svjedočimo još je jedan ugljen u toj unutarnjoj vatri. Svake ledene večeri gledanje prosvjednika koji su uhapšeni jer su se usuđivali dovesti u pitanje Putinov rat, usuđujući se izraziti vlastite stavove, postaje hladno u bijesni plamen.
Ovo je također, kao i rat u Ukrajini, lonac autokracije izazova demokratiji, gdje se sloboda susreće s grubom silom i ciničnim zakonima.
Putin je oblikovao rusku državu u potpunosti na svoju sliku, potez koji se neće lako ispraviti. Većina je uplašena, suučesnik je previše duboko da bi preokrenuo svoje postupke, njegovi sankcionirani prijatelji su upozoreni da progutaju svoj bijes i preuzmu gubitke za momčad kao pravi domoljubi.
U sporednim ulicama daleko od policije za nerede, antiratni prosvjednici su gušili svoje osjećaje dok su nam govorili o svojim agonijama, "voleći Rusiju", "mrzenju Putina" i rastrzani zbog želje da budu "bilo gdje" samo ne ovdje.
Putin je posijao gorku žetvu, a međunarodna osuda pojačala je njegove pretpostavke, jačajući njegovu ruku ušutkivanjem nevoljnih. Neovisni mediji, koji su na doživotnom održavanju otkako su ruske sigurnosne službe navodno otrovale oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog prije gotovo dvije godine, iznenada se guše pod oštrim novim medijskim zakonima koji začepljuju svaku kritiku, kažnjivu kaznom do 15 godina zatvora.
Manje od mjesec dana prije Putinove invazije, upoznao sam voditeljicu Ekaterinu Kotrikadze s TV Rain, jedne od posljednjih nezavisnih postaja. Tada su njezine riječi bile proročanske: "Nikad ne možete biti sigurni da će sutra vaša TV postaja i dalje biti živa, u eteru i emitiranju."
Nekoliko dana nakon početka rata Putin ga je ugasio. Kotrikadze, elokventan glas obespravljenih svijetlih nada Rusije, sada je u bijegu, izvan Rusije sa svojim suprugom urednikom i njihovom pametnom malom djecom. Bez njih je zemlja mračnija.
Putinova takozvana "Specijalna vojna operacija" u Ukrajini izgleda kao svi njegovi prethodni ratovi: Sirija, Čečenija i Gruzija. Životi smrvljeni, gradovi slijepo razbijeni dalekometnim raketama i topničkim granatama kako bi zadovoljili njegovu viziju.
Nemoguće je znati gdje prestaje njegov bijes, u Ukrajini ili šire. Putin inzistira da Ukrajina nije prava zemlja, već je dio Rusije, ali hoće li prestati čak i ako je osvoji? Ili je NATO, kako tvrdi, pravi problem, sugerirajući da bi se mogao zaustaviti na granici zapadnog vojnog saveza? Hoće li doći do nove željezne zavjese ili će Treći svjetski rat izbiti kao što je to izbio prošli - iz domišljatskih proračunskih želja jednog čovjeka?
U Moskvi na to nema potrebe odgovarati. Na putu do aerodroma u subotu, vidio sam nešto što je izgledalo kao Putinova kavalkadna oluja kako prolazi vrtoglavom brzinom u bljesku bljeskalica i sirena, a promet u njegovom smjeru onemogućen s ceste. Bio je to pravovremeni podsjetnik, ako sam ga trebao, na cara neospornog u svojoj domeni.
Dio boli gledanja na sve ovo je spoznaja da toliko ogromnog ruskog intelekta i resursa leži neiskorišteno. U međuvremenu, jedan čovjek i njegovi prijatelji uništavaju zemlju.
Ono što sigurno znam dok odem, i nastavit ću se držati svih ružnih sutrašnjica koje je Putin spreman nanijeti, jest da je ovo njegov, a ne ruski rat. Pitanje s kojim se svijet danas suočava jest kako razjasniti tu razliku.", navodi se u analizi za CNN.
