Region

Ante Tomić: Milanoviću se nešto pokvarilo u glavi, neka mu je opruga iskočila. Da ima Tuđmanove ovlasti, bio bi egzotični diktator

Ante Tomić napisao je kolumnu za Jutarnji list o hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću koju prenosimo u cijelosti:

Ostavili smo auto na magistrali i vijugavom cestom po ljutom zvizdanu se spustili do Vruje, do već čuvenog luksuznog hotelskog naselja što ga je na državnoj zemlji ilegalno podigao Stipe Latković, predsjednikov prijatelj, ugledni proizvođač šlapa iz Šestanovca, i od svega što smo tamo vidjeli najviše nas je potresla tvrđava. Prava tvrđava, ne biste vjerovali, dragi čitatelji. Pomislili biste da je to od sunčanice, da vam je mozak zakuhao, ili da je fatamorgana, pričin posrijedi, od treperavog vrućeg zraka u jednoj ubavoj jadranskoj uvali čudesno se stvorila kamena tvrđava s uskim puškarnicama i nazubljenim kruništem.

Šta će hotelskom naselju tvrđava, upitate se zaprepašteno? Zar ugledni proizvođač šlapa iz Šestanovca računa da će netko napasti njegove goste? Da će preko mora doploviti nekakva normanska galija, nekakvi okrutni osvajači s našaranim licima, rogatim kacigama i golemim dvogubim sjekirama, a Stipe Latković i predsjednik Zoran Milanović da će se povući u tvrđavu i odozgo ih gađati strelicama iz tisovih lukova i polijevati vrelim uljem.

“Stipe, pazi leđa!” zavikat će predsjednik primjećujući krajem oka da se jedan popeo ljestvama i prebacio preko kruništa. “Hvala ti, Zoki”, dobacit će Latković mačem spretno raskoljujući lubanju mrskog neprijatelja. “Ahhh!” kriknut će Norman zadnjim dahom iz svojih pluća.

Tvrđava u Vruji doziva upravo takvu nekakvu pustolovnu priču. Kad vidite naivno graditeljsko ostvarenje u kojemu se dječija mašta tragično susrela s bagerom i pikamerom, nepogrešivo vam je jasno da investitor jednom volio stripove, a ni sada mu vjerojatno nije mrsko ispružiti se iza objeda na kauču s nekim otrcanim sveskom viteškog, gusarskog ili kaubojskog sadržaja. Užasno je to čudno. Ali, onda opet, teško je u Vruji izdvojiti nešto što nije užasno čudno.

Dapače, lica i događaji nižu se u ovoj priči i sve užasniji i sve čudniji. Kako je netko imao odvažnosti, za početak, zidati na tuđemu, dovesti tešku mehanizaciju bez ikakvih papira, sve okolo, morskim putem, vjerojatno teglenicama, da uzurpira državnu zemlju? Kakva je eksplozivna mješavina mahnite volje, bezobzirnog nasilja i blažene neukosti podigla ove nakaze?

Zatim činovnici, cijela hrpa nekakvih referenata i inspektora u gradovima i županijama, koji su za manji novac, za tripice i gemišt takoreći, godinama špilali da su maloumni ili slabovidni. Ako bi tkogod prijavio Latkovića, službena bi osoba valjda došla sa zlatnim retriverom na uzici i tamnim naočalama na glavi, sve kuckajući bijelim štapom po uvali.

A onda predsjednik Milanović, na koncu. Njemu, složit ćemo se, nije dobro. Nešto mu se pokvarilo u glavi, neka mu je opruga tamo gore iskočila iz ležišta. Gledajući jarost koja isijava iz njega, njegovu konstantnu, neumornu svadljivost, samopouzdanje s kojim govori potpune pizdarije, drskost s kojom zaobilazi istinu ili čak otvoreno laže o svom prijatelju, uglednom proizvođaču šlapa iz Šestanovca, možemo samo zahvaliti nebesima da je o ovoj zemlji prije dvadeset godina bilo političke mudrosti da se smanje predsjedničke ovlasti. Da Zoran Milanović ima ovlasti kakve je imao Franjo Tuđman, on bi bio egzotični diktator iz trećeg svijeta, nešto kao pukovnik Gadafi, Idi Amin ili poremećeni Sapamurat Nijazov, Otac svih Turkmena.

Protiv samovolje predsjednikovog prijatelja, uglednog proizvođača šlapa iz Šestanovca, ustali neki su pristojni i dobronamjerni koji prema samom predsjedniku države sve do prije desetak dana nisu gajili baš nikakva neprijateljska čuvstva. Naprotiv, na posljednjim su izborima beziznimno, svi koji su prošle nedjelje prosvjedovali u Vruji, zaokružili broj ispred njegovog imena. Zbunjujući je politički, pa i možda medicinski slučaj kako se Zoran Milanović samoubilački okrenuo protiv svojih glasača, kako ga sve od slučaja do slučaja sve primjetnije živciraju oni kojima može zahvaliti svoj dobro plaćeni posao koji loše radi.

Nagađamo kako bi to čak moglo biti izvan njegove kontrole, kao što i inače štošta kod njega djeluje slučajno, nesvjesno, kaotično, veze s vezom nema. Uzmite rečenicu kojom je opisao Borisa Dežulovića, kako je ovaj “rođen i živi u ekstatičnom bonusu Dalmacije” gdje “i budale djeluju bistro”. Mnoge je Dalmatince ovo uvrijedilo, ali za to zapravo nema nikakve osnove. “Ekstatični bonus Dalmacije” naprosto ne znači ništa, te tri riječi ne mogu se dovoljno načuditi šta rade jedna pored druge. Tako nešto ne bi rekao čak ni notorna neznalica materinjeg jezika poput Tihomira Oreškovića. “Ekstatični bonus Dalmacije” zvuči kao da je netko miješao alkohol i tablete.

Vratio bih se ipak na onu tvrđavu s početka, meni potresniju od svega drugog u Vruji i oko Vruje, užasniju i čudniju i od bezočnog kršenja zakona, i od kilavih i podmićenih slijepaca u kancelarijama i od ludonje na Pantovčaku. Pamtite svakako Božidara Vučurevića, trebinjskog vozača kamiona koji se početkom devedesetih uspeo do položaja srpskog ratnog vođe i mnogo godina kasnije bio suđen zbog bombardiranja Dubrovnika.

Ako se i niste ni rodili u to, znate kako je on rekao da će “sagraditi ljepši i stariji Dubrovnik”. To nam je omiljeni vic. Naši se ljudi jednostavno ne mogu nasititi ove gluposti, šmrklji im od smijeha pođu na nos kad se toga sjete. Jer, Hrvati se uvijek malo drže hoh, misle kako su kulturniji od svojih istočnih susjeda, Bosanaca i Srba koji bazde na češnjak i šljivovicu.

Opazit ćete to i kod Milanovića ako izgovara kakav turcizam. Uvijek je to podrugljivo. Poslušajte ga kad reče čaršija ili teferič, kako je nadmen, kakva je silna njegova nacionalistička oholost.

Ali, onda se nađete u Vruji, kod njegovog prijatelja, uglednog proizvođača šlapa iz Šestanovca, koji je u jednoj nenaseljenoj uvali napravio nekakvu svoju viziju dalmatinske tradicijske gradnje, nešto što njemu vjerojatno izgleda kao Trogir ili Kotor, s jednom tvrđavom za koju ne znate iz koje je pizde materine došla, a sve je to loše i jeftino, na betonske zidove nakeljen je benkovački kamen i gdje god pogledaš izdajnički izviruje stiropor, silikon i armatura od rebrastog željeza. Ispuni vas žalost od te Dalmacije iz Peveca i Bauhausa, “ljepše i starije” od Dalmacije kakva je tu nekad bila.

Taj Stipe Latković nije zaista manji prostak od onoga trebinjskog šofera. Pa i njegov politički pokrovitelj Zoran Milanović, i on je jedan Vučurević, jedna seljačina. Gledam ga prekjučer kako se pjeni, a iza leđa mu ona predsjednička zastava, onaj pseudohistoricistički krš s medaljonima i vrpcama koji je Franjo Tuđman naručio od Šuteja da bi izmislio “ljepšu i stariju” Republiku Hrvatsku, i pomislim kako je to ubogo i lažno. Naša slavna kultura, dragi čitatelji, sve je to jedan krasni prdac.

Ramljak i okrutni Osmanlije

Boška Ramljaka upamtio sam prije dvadesetak godina, bio je tada harambaša čete alkarskih momaka i zaposlenik obavještajne službe. U jednom je novinskom razgovoru kazao kako je zbog zločinačke protuhrvatske vlasti Stipe Mesića i Ivice Račana demonstrativno otišao na bolovanje.

Bilo mi je to urnebesno glupo, kako je delija otvoreno priznao da je prevario državu, slagao specijalista medicine rada jer nigdje na svijetu ne šalju na bolovanje ako vam predsjednik i premijer idu na jetra. Da ga je poslodavac zbog toga tužio, kao što naravno nije, mogao je od Ramljaka s kamatama uzeti natrag sve što je ovaj izmišljenim bolovanjem nepošteno stekao.

Od toga vremena on je napredovao do alkarskog vojvode, ali pameti, kako se čini, baš i nije stekao. U četvrtak je ponovno osvanuo u medijima, pišu da je završio na prekršajnom sudu jer je nasrnuo na suprugu. Kći mu je otela mobitel i nazvala policiju.

U tekstu nema ništa o motivima ovog gnjusnog čina, je li vojvoda popio ili ga je na obiteljsko nasilje potaklo da mu je juha bila preslana. I on i supruga i kći na kraju su, uostalom, zanijekali da je bilo šamaranja.

Samo su, kažu, bili malo glasniji. Jedan moj prijatelj dao je, čini mi se, dosta uvjerljiv razlog kako je to moglo početi. Lako je moguće, tvrdi, da je zapovjednik jedinice koja je Sinj obranila od Turaka došao kući konsterniran osmanlijskom okrutnošću, a šta ga je tamo, molim vas, dočekalo? Žena i kći na kauču su gledale tursku sapunicu. I tu su njemu pale rolete…