Jučerašnja subota obilovala je sijasetom apsurda i na domaćem i na na gostujućem terenu, pa bi mogla koristiti nekad kao opomena ako se zanesemo i pomislimo da ima neke logike u ovom svijetu. U ovom prokletom svijetu što se poziva na božije, a suče mačeve, nožine... (D. Šaran).
Sarajevo je svijetli primjer antifašizma, evropski Jeruzalem
1. U sarajevskoj katedrali Srca Isusova održana je misa za one koji su pogubljeni jer su bili dio režima koji je pogubljivao. (Apsurd).
Logično, pobunili se oni za koje se smatra da su o sebi pri sebi, jer vrijeđa inteligenciju. Sarajevo je svijetli primjer antifašizma, evropski Jeruzalem, raskršće svjetova i ostalo...
2. Misu jer je nije moglo održati u Bleiburgu održalo u gradu u kojem postoji škola po Mustafi Busuladžiću i ulice po reisu Spahi ili Huseinu Đozi. Prononsiranima, u najmanju ruku osvjedočenim prijateljima fašističkog režima. Zbog toga što po Busuladžiću nazvaše školu nisu bili protesti kao zbog mise. Pobunilo se desetak ljudi javno, najoštrije tadašnji član SDP-a Damir Nikšić. U jednom od svojih performansa, a u svakom ima itekako smisla samo što ga većina ne može dokučiti, Damir je "isposlovao" da ga izbace iz stranke. U rafalnoj paljbi psovki zbog špekulacija da bi stranka u Tuzli mogla u koaliciju sa SDA tretirao je i Bijedića i Busuladžića i mater i kolaboracioniste.
Epilog: ime škole po čovjeku na osnovu čijih je inicijala valjda dobila ime i jedna vrsta piva ostalo je, Nikšića izbacilo, Bijedić sam otišao s SDA (apsurd), otfikario SDP i napravio svoju stranku. Ko svaki drugi član koji napusti SDP.
3. Kako vlada pandemija, a vlada jer nam još nisu rekli/kazali da je prekinuta niti ju je dekretom obustavio Haile Selasije ili kako se već zove čuveni i proslavljeni etiopljanski šef WHO - organizacije koja svako malo saznaje nove informacije vezane za koronavirus pa nas je izvijestila o tome da se isti ne zadržava na plastici i tetrapak ambalažama i da smo bili budale što smo deterdžentom prali mlijeko i toalet papir - tako se i dalje preporučuje oprez.
Pandemija jeste otanjila, ali kada je BiH posrijedi, otprilike je isto zaraženih, oporavljenih i umrlih kao i u danima početkom aprila. Znači situacija je delikatna ili uopće nije delikatna, zavisi koja je perspektiva. (Apsurd). Ovo prvo je ako se vratimo nekoliko dana unazad, a ovo drugo ako se ne vraćamo nigdje.
Zato je, zbog vladajućih preporuka, bleiburškoj misi moglo prisusustvovati malo ljudi. Jer da je moglo prisustvovati puno to bi značilo da bi bili preblizu jedni drugima, a nikome se ne preporučuje da bude suviše blizu ikome. Bilo je 20 ljudi, među njima i Čavara.
4. Da bi Sarajevo pokazalo svu raskoš antifašističkog duha trebalo je da se okupi što više ljudi, kako bi to odjeknulo. Pa nećemo valjda biti poznati samo po ratu i ćevapima. Ima Olimpijada, ima pop-rok škola, ima poznata građanska svijest, kakvi smo to ljudi ako se ne pobunimo. I pobunili smo se, no jedan sitni detalj smo totalno previdjeli. Socijalnu distancu. Zar nije pandemija, zar jedino preventivno sredstvo nije fizička distanca. Antifašista doduše nije bili u onolikom broju koliko je bilo raje na setu (mjera) DJ Solomuna, ali jeste više nego na derneku doktora Šabanovića prije nekoliko sedmica u Golf klubu.
Nije se doduše pilo, ali jeste pjevalo i kolo igralo. Šerifa, Koketa, Halida... osudilo, Nihad Fejzić deinstalirao Facebook profil, a Stašu Košarca umalo iz stranke nije izbacilo. Je li apsurd ili nije samo zato što su tada važila jedna pravila, a sada skroz druga. Onda nisu radili ugostiteljski objekti, a sada rade. Nema veze što ne mogu koncerti, utakmice i masovna okupljanja. Što ne mogu? A, da, pandemija. Kako ovi mogu onda? Aha, antifašisti. Uredu je. Ma ja, to je ono kao i za Vaskrs...
5. Nije se još povodom epidemioloških reperkusija oglasio Goran Čerkez koji je onomad nakon odluke da mlađi od 18 mogu promoliti nos bio frapiran eskalacijom ljudi na Vilsonovom šetalištu. U onu subotu, sjećate se.
6. Ova jučerašnja bila je i subota simboličkog povratka u život na globalnoj razini, počela je Bundesliga. Na dan znamenite Pofalićke bitke Borusija Dortmund je dočekala je Schalke. Utakmica koja je u očima prosječnog ljubitelja fudbala imala značaj polufinala Svjetskog prvenstva iz 1994. ali s radošću kao da je tik pred prvi sudijski zvižduk došla struja.
U Njemačkoj zato može fudbal
Objedinjavao je taj rurski okršaj u sebi sve ikad odigrane derbije della Madonina uključujući i nekoliko finala Kupa kupova na dvije utakmice s kraja devedesetih. Julian Brant se jučer komotno mogao zvati i prezivati Gianfranco Zola. Kao da je on izašao iz penzije, obukao kopačke i poletno zaigrao.
Njemačka u kojoj ni u ludilu ne može biti misa za nedužno poginule u bombardiranju Berlina prva je krenula s fudbalom u Evropi, ako iz Evrope izuzmemo po pitanju koronavirusa "retrogradnu" Bjelorusiju. U BiH u kojoj može misa za Bleiburg, fudbal se, logično, ne može po mišljenju Alena Šeranića igrati do 1. jula.
Jer, vidite, jeste da su 22 igrača na terenu i nekoliko ih još na klupi, ali šta je s trenerima, sa stručnim štabom, kakvi su s pljuvanjem, koliko im je godina, kako će putovati oni na utakmice... Vjerovatno dragi Alene neće javnim gradskim saobraćajem koji je počeo cirkulirati i u RS. Uostalom, koliko je zaraženih bilo u Njemačkoj, a koliko u BiH i vi bi još lopte htjeli igrali.
Međutim, kako je jučer bila subota apsurda, da ne bude kako se samo kod nas dešavaju, baš na toj utakmici ukazalo se svjedočanstvo da na svijetu svega ima, ali logike bome sve manje.
Izašli su prvo igrači jedne, pa druge ekipe, pa sudije. Ovi rezervni na pristojnoj udaljenosti i s maskama na licu. Ovi na terenu bez maski. (Apsurd). Kako pade prvi gol, tako nema slavlja đuture. Pristojna udaljenost funkcioniše besprijekorno.
Ali prođe nekoliko minuta kad slobodan udarac. Šta ćemo, kako ćemo - stani u živi zid, nema druge. (Apsurd). Na nepristojnu udaljenost.
Sve se, i to što su posebno izlazili i nisu slavili gol i što na klupi maske nosaju, strovali u provaliju besmisla.
Nisu doduše igrači kozaračko zaigrali, ali svejedno. Čudi od Nijemaca.
