Astronomi koji koriste vrlo veliki teleskop na Europskom južnom opservatoriju u Čileu snimili su nit kozmičke mreže koja povezuje dvije galaksije do neviđenih detalja. Provodeći simulacije, tim kaže da prikupljeni podaci dodatno podupiru trenutni model hladne tamne tvari svemira.
Kako sve više proučavamo svemir, otkrili smo da smo dio mnogo većih struktura. Mi kružimo oko Sunca, Sunce je dio Mliječne staze, Mliječna staza je dio Laniakea superklastera, a Laniakea superklaster čini sićušni minijaturni dio kozmičke mreže, poznatu i kao najveća struktura u svemiru, piše IFLS.
"Astronomi teoretiziraju da je rani svemir bio vrlo gladak i da je distribucija materije bila ujednačena sa sitnim varijacijama u gustoći koje su prerasle u uzorak poput mreže", objašnjava NASA o kozmičkoj mreži. "Ova područja nešto veće gustoće također su imala malo veću gravitaciju kako bi privukla više materije. Tokom vremena, svemir je evoluirao u mrežu vlakana i golemih listova, uglavnom napravljenih od tamne tvari, koji čine strukturu današnjeg svemira."
Iako su astronomi smislili pametne načine za prikaz tokova plina unutar kozmičke mreže, koristeći pozadinsko svjetlo kvazara, to je posebno težak zadatak. Najzastupljeniji element u njima – naš stari prijatelj vodik, koji čini 75 posto svemirske barionske materije – može se tek slabo otkriti. Za zadatak je međunarodni tim koristio Multi-Unit Spectroscopic Explorer (MUSE) na Very Large Telescope, snimajući isto područje neba tokom stotina sati.
Rezultat je slika ispod kozmičke niti koja se proteže preko 3 miliona svjetlosnih godina, povezujući dvije galaksije 12 milijardi godina u prošlosti. Na slici su galaksije ispred i iza kozmičke niti prikazane u boji, dok je sama kozmička nit prikazana ljubičastom bojom.
Slika je prvi put da je kozmička mreža snimljena u tako visokoj rezoluciji.
"Hvatanjem slabašnog svjetla koje emitira ovo vlakno, koje je putovalo nešto manje od 12 milijardi godina da bi stiglo do Zemlje, uspjeli smo precizno okarakterizirati njegov oblik", izjavio je Davide Tornotti, glavni autor i doktorant na Univerzitetu Milano-Bicocca. "Prvi put smo izravnim mjerenjima mogli pratiti granicu između plina koji se nalazi u galaksijama i materijala sadržanog u kozmičkoj mreži."
Osim fantastičnog prizora, omogućio je timu da testira predviđanja standardnog modela (tamna energija, model hladne tamne tvari svemira) o kozmičkoj mreži u usporedbi s opažanjima. Tim je to usporedio sa superračunalnim simulacijama očekivanih filamentnih emisija unutar standardnog modela, pronašli su "značajno slaganje", prema Tornottiju.
"Vrlo duboka promatranja otključavaju pogled visoke razlučivosti na morfologiju filamenta, mjeru polumjera prijelaza između intergalaktičkog i cirkumgalaktičkog medija i karakterizaciju profila površinske svjetline duž filamenta i u poprečnom smjeru", piše tim u svojoj studiji. "Kroz sistematske usporedbe sa simulacijama, potvrđujemo tipičnu gustoću filamenata predviđenu u trenutnom modelu hladne tamne tvari."
Iako je dobro za obožavatelje hladne tamne tvari (da čujemo malo buke) da su ova promatranja kozmičke mreže usklađena sa standardnim modelom, posao je daleko od završenog. Ukratko, trebamo dobiti puno više ovakvih opažanja.
"Oduševljeni smo ovim izravnim promatranjem kozmičke niti u visokoj razlučivosti. Ali kao što ljudi u Bavarskoj kažu: 'Eine ist keine' – jedno se ne računa", dodao je Fabrizio Arrigoni Battaia, znanstvenik iz MPA-e uključen u studiju. "Tako da prikupljamo dodatne podatke kako bismo otkrili više takvih struktura, s krajnjim ciljem da dobijemo sveobuhvatnu viziju o tome kako se plin distribuira i teče u kozmičkoj mreži."
