Politika

Bassuener: Sankcije su samo PR mjere, Zapad se dogovara sa moćnim balkanskim političarima

Zapad nije dovoljno odlučan da se sučeli sa Miloradom Dodikom tako da ga primora da preispita svoju politiku, kaže za RSE Kurt Bassuener iz Vijeća za politiku demokratizacije sa sjedištem u Berlinu.

“Ako se želi postići sporazum u korist lidera bosanskih Hrvata Dragana Čovića, Dodikovog saveznika, i istovremeno ga učiniti prihvatljivijim za lidera bosanskih Srba sa kompromisom oko državne imovine i zakona o negiranju genocida – onda uvođenje sankcija ne ukazuje da Zapad nije spreman da pregovara sa njim i učini ustupke”, naglašava Bassuener .

“Sve dok sankcije imaju svrhu da pokažu da Zapad nešto čini, bez efektivnog uticaja na stanje na terenu, to se može interpretirati kao znak slabosti”, smatra Bassuener .

Po njegovom mišljenju, zapadna politika je taktičkog karaktera i usmjerena je na pacifikaciju stanja.

“Zapadna politika je fokusirana na to, a ne na rješavanje problema i napredak. Svi protivnici demokratije u BiH i na Zapadnom Balkanu s pravom to doživljavaju kao znak slabosti (Zapada)”, kaže Bassuener dodajući da se američka politika prema Zapadnom Balkanu fokusira na Beograd, što je “perverzno”, ali, po njegovim riječima, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić to obilato koristi.

“Ako su zapadni partneri na Balkanu političari koji krše princip vladavine prava, ako se najautokratskiji lider u regiji (Vučić) doživljava kao stub stabilnosti, onda to pokazuje da je nešto prilično pogrešno u zapadnoj politici”, naglašava Bassuener.

Smatra da ukoliko nema odlučnosti u suočavanju sa “kumovima” korupcije na Balkanu, pritiska na njih da osjete poslijedice – onda su ove sankcije samo PR i pokušaj da se upravlja problemom, a ne da se on riješi.

“Bojim se da će ove sedmice američki i evropski izaslanici Matthew Palmer i Angelina Eihorst (prilikom posete Sarajevu) poručiti Dodiku, Čoviću i Izetbegoviću – pojednostavljeno rečeno – bolje je da sada postignete sporazum, osigurajte to što ste pokrali i mi ćemo onda to proglasiti kao vašu pobjedu, nazvaćemo to napretkom, a potom zašutite neko vrijeme, tako da možemo da tvrdimo da je ostvaren uspeh”, naglašava Bassuener.

Same sankcije ne mogu da riješe problem

RSE: SAD su uvele sankcije srpskom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku kao odgovor, kako je navedeno, na njegove koruptivne aktivnosti i kontinuirane prijetnje stabilnosti i teritorijalnom integritetu BiH.

Da li će ga to primorati da promijeni svoju politiku ili će pokušati da iskoristi kaznene mjere da ojača svoju političku poziciju na domaćoj sceni?

Bassuener : Ovim se šalje mješovita poruka. Najprije, sankcije su uvedene zbog Dodikovog ugrožavanja mira i antidržavnih, antidejtonskih aktivnosti, ali i korupcije koja je institucionalno veoma rasprostranjena u BiH. Zbog strukture vlasti, Dodik je bolje pozicioniran da koristi te mogućnosti nego drugi političari u zemlji.

Međutim, da bi sankcije imale efekta, osim SAD treba da ih uvedu sve zapadne zemlje, a to znači i uključivanje Evropske unije. No, iako evropski blok raspolaže mehanizmom ukidanja viza i zamrzavanja sredstava, još uvijek nema kritične mase među državama članicama da primjeni taj instrument.

U ovom trenutku samo je pet zemalja potvrdilo da podržava pomenute mjere – Belgija, Holandija, Luksemburg, Njemačka i Češka republika. Za njihovo usvajanje neophodna je podrška 55 posto članica, tačnije njih 15, u kojima živi 65 posto stanovništva EU.

Ali, da bi sankcije protiv Dodika, ili bilo koga na Balkanu, imale efekta potrebna je podrška Austrije. Naime, Beč je za Balkan ono što je Majami za Latinoamerikance i Karibljane. On je veoma važan centar u kome žive mnogi ljudi sa Balkana, poseduju imovinu, tu je sedište mnogih banaka koje posluju u regiji.

Mislim da je sada veća vjerovatnoća da će i EU usvojiti sankcije Dodiku, jer su uglavnoom simboličkog karaktera zbog čega će vjerovatno nastaviti po starom.

Sankcije same po sebi, čak i kada su širokog obuhvata, ne mogu da primoraju Dodika da promijeni svoju politiku. Mislim da postoji i bezbjednosni element ove krize u smislu potrebe ponovnog uspostavljanja evropskog mehanizma odvraćanja uz podršku NATO-a.

To bi uvjerilo građane da ma gdje živeli u BiH, nasilje neće biti dopušteno, jer bi odvajanje Republike Srpske, kao i povlačenje njenih predstavnika iz institucija BiH što je de fakto secesija, vodilo sukobima.

U međuvremenu, Dodik smatra da je njegov stav profitabilan jer što vuče radikalnije poteze to su SAD i EU spremnije da mu udovolje. O tim spornim pitanjima biće riječi tokom ovosedmične posjete američkog i evropskog izaslanika – Matthew Palmera i Angelina Eichhorst.

Dakle, šalju se mješovite poruke, ali nema dovoljne odlučnosti Zapada da se sučeli sa Dodikom tako da ga primora da preispita svoju politiku.

Zapad se od devedesetih dogovara sa moćnim balkanskim političarima

RSE: Zašto Zapad uzdržano reaguje? Šta je razlog za tako oprezan pristup?

Bassuener: Postoji djelimičan birokratski imperativ da se makar stvori privid da je problem riješen, kako bi Zapad mogao da se bavi drugim pitanjima. Još od početka ratova 1990-ih napravljen je model pregovaranja i dogovaranja sa moćnim političarima. Tako se došlo i do Dejtona, doduše uz upotrebu vojne sile.

To je i logika pristupa evropskog komesara za proširenje Olivera Varheljija da ne pregovara samo o izbornim reformama već i o držanoj imovini i zakonodavstvu kojim se kriminalizuje negiranje genocida u Srebrenici i glofirikacija ratnih zločina, zbog čega su se predstavnici Srba povukli iz institucija BiH.

Dakle, ako se želi postići sporazum u korist lidera bosanskih Hrvata Dragana Čovića, Dodikovog saveznika, i istovremeno ga učini prihvatljivijim za lidera bosanskih Srba sa kompromisom oko državne imovine i zakona o negiranju genocida – onda uvođenje sankcija ne ukazuje da Zapad nije spreman da pregovara sa njim i učini ustupke.

Nažalost, EU nije ujedinjena jer u njoj jača neliberalni kamp sa Viktorom Orbanom i Janezom Janšom koji podržavaju Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Oni žele neliberalnu Srbiju koja bi što prije ušla u EU, kao dio njihovog tabora.

Da bi se preokrenuo ovaj trend, neophodno je da Berlin preuzme vodstvo i okupi koaliciju koja bi ne samo uvela sankcije i uspostavila sigurnosni mehanizam odvraćanja od nasilja, već i preispitala dosadašnju neuspješnu zapadnu politiku ne samo u BiH nego i u cijelom regionu duže od jedne decenije.

Balkanski političari podstiču strah od destabilizacije

Sada sam veći optimista da je to moguće jer se čuju sve snažniji glasovi u EU, prije svega u Evropskom parlamentu, tu je i šefica njemačke diplomatije Analena Berbok i nova holandska vlada.

Međutim, još uvijek nema naznaka okupljanja pomenute koalicije, doduše možda se priprema ispod radara pa ne možemo još da je vidimo, čije bi članice bile zainteresovane ne samo za sprečavanje produbljivanja krize na Balkanu, već i borbe protiv neliberalnih tendencija i uticaja autoritarnih aktera iz Rusije, Kine i Turske.

Dakle, još nema spremnosti u SAD-a i EU za takvu politiku na Balkanu, već je i dalje riječ o mentalitetu reakcije na krize i pokušaj njihovog ublažavanja umjesto da priznaju da je takav njihov pristup jedan od razloga zašto i sada vodimo ovakve razgovore.

Zbog toga većina balkanskih političara umjesto obećane primjene demokratskih standarda, nastoji da zadrži ono što su stekli koristeći to kao adut da zbog straha od destabilizacije izdejstvuju resurse i legitimitet od Zapada. I to im polazi za rukom.

Dodik osjeća da vrijeme ne radi za njega

RSE: To je vjerovatno razlog zašto Dodik prkosno reaguje na uvođenje sankcija, poručujući da „ako misle da će me ovako disciplinovati, grdno se varaju”.

Da li je takav njegov naizgled nepomirljiv stav samo za javnost, a u suštini ima razloga za zabrinutost?

Bassuener : Mislim da je on zabrinut, jer odavno nije bio izložen takvom udaru, ali još nije dostigao takve razmjere da mu nanese veliku štetu.

Zbog toga Dodik i Čović vjerovatno gledaju na posetu Palmera i Eichhorst kao posljednju šansu da izdejstvuju neke ustupke u cilju daljeg osnaživanja svojih “feudalnih poredaka”.

Istovremeno, to je uticalo na njihove partnere u susednoj Srbiji i Hrvatskoj koji najavljuju da će razgovarati o BiH sa turskim predsjednikom Erdoganom. Kao da je Erdogan predstavnik Bošnjaka, to je besmisleno. Nažalost, odnosi Bakira Izetbegovića i turskog predsjednika su veoma bliski, ali ne vjerujem da treba da pregovara u ime Bošnjaka.

Dodik osjeća da vrijeme ne radi za njega, kao ranije, jer su sve učestalije inicijative za promjenu međunarodne politike prema BiH. Na primjer, Zelena partija u Austriji je organizovala demonstracije na kojima je tražila uvođenje sankcija Dodiku. Kao što sam rekao, uloga Austrije je veoma bitna, a zeleni u Evropskom parlamentu traže odlučniju politiku prema BiH, čega se Dodik pribojava.

Iako su Evropska komisija i druge evropske institucije još uvijek na birokratskom autopilotu, države članice su sve aktivnije. Nedavno mi je prijatelj iz Švedske rekao da su u njegovoj zemlji dvije ključne spoljnopolitičke teme potencijalni rat u Ukrajini i stanje u BiH.

Dvostruka Vučićeva igra

RSE: Možda je Dodik zabrinut i da u nekom trenutku njegova politika može da zasmeta Vučiću, iako je predsjedniku Srbije ona do sada odgovarala kada je trebalo razvodniti pritisak međunarodne zajednice da učini teške kompromise oko Kosova. Međutim, Dodikovi preradikalni potezi mogu da zasmetaju i Vučiću zbog čega ga je nedavno pozvao da se vrati u institucije BiH.

Bassuener : Vučić je dobro iskoristio pandemiju u geostrateškom smislu. Također, vješto izvlači korist iz regionalnih inicijativa kao što je “Otvoreni Balkan”. U Beogradu je još uvijek snažno sjećanje na vrijeme pokreta nesvrstanih.

Vučić je uvijek igrao dvostruku igru. On i Dodik nemaju u potpunosti identičan interes. Vučić zna da je ojačana njegova pozicija jer je u stanju da igra ulogu arbitra, te da Zapad naginje prema Beogradu i Zagrebu da bi se suočili sa Dodikom i Čovićem. Međutim, umjesto da takav pristup pomogne u kontrolisanju ove dvojice BH političara, zapravo, na taj način dobijaju na značaju.

Dakle, Srbija i Hrvatska su uključene u unutrašnje-politička pitanja Bosne i Hercegovine, prihvaćeni kao akteri i od strane Zapada, mnogo više nego što je bilo moguće prije 20-tak godina, kada se sprečavalo njihovo miješanje.

Nisam ubijeđen da će Vučić ograničavati Dodika. Očigledno je da on ne može ići predaleko bez, makar prećutne, podrške Srbije jer mu je potrebno njeno zaleđe u slučaju sukoba.

Vučić također računa na jednu stvar. Naime, američki diplomata Gabriel Escobar podržava “Otvoreni Balkan”, što je “šou” Vučića i Rame (Edi). Čini mi se da se američka politika prema Zapadnom Balkanu fokusira na Beograd, što je “perverzno”, ali Vučić to obilato koristi. Tu onda ulazimo u jednačinu šta Dodik može iz toga da izvuče.

Zapad fokusiran na pacifikaciju, a ne rješenje problema

RSE: Da se vratimo na pitanje sankcija. Dodik tvrdi da nema nikakve račune u inostranstvu, naročito ne u SAD-u. U kojoj mjeri one imaju i psihološki efekat, jer se njima šalje poruka ne samo Dodiku nego i ostalim akterima u njegovom okruženju – da nakon njih mogu uslijediti i druge kaznene mjere i potezi.

Bassuener: Da, postoji taj psihološki efekat da se mogu očekivati dodatne mjere, naročito kada je riječ o korupciji. Ako je korupcija standard, onda Zapad može da uvede još kaznenih mjera protiv maltene cijele političke elite na Zapadnom Balkanu.

Dodik se toga pribojava i to je svrha sankcija Alternativnoj televiziji. Međutim, SAD nisu glavna destinacija za poslove bosanskih Srba. Ključno odredište je Evropa i zato je važno da EU i SAD uspostave stratešku koordinaciju, jer je ona do sada bila samo taktičkog karaktera.

Sva priča o državnoj imovini, zakonu o negiranju genocida jeste taktičkog karaktera i usmjerena je na pacifikaciju stanja. Zapadna politika je fokusirana na to, a ne na rješavanje problema i napredak. Svi protivnici demokratije u BiH i na Zapadnom Balkanu sa pravom to doživljavaju kao znak slabosti. To strateško preispitivanje politike prema BiH sada zagovaraju mnogi, naročito Evropski parlament, ali i pojedine države članice. To treba da brine Dodika, Vučića i druge.

Mnogi u Evropi se pitaju zašto SAD podržavaju “Otvoreni Balkan”. Dakle, nema koherentnosti u zapadnoj politici i sankcije prema Dodiku su pokazatelj tog nedostatka. Sve dok bude tako, političari poput Dodika, Čovića, Vučića, Milanovića (Zoran), Izetbegovića (Bakir) će to koristiti za svoju agendu.

Zašto se najautokratskiji lider na Balkanu doživljava kao faktor stabilnosti?

RSE: Na osnovu onoga što ste rekli o nedostatku koherentnosti, da li je uvođenje sankcija neka vrsta izgovora zbog odsustva spremnosti u kombinaciji sa drugim prioritetima, kao što su situacija oko Tajvana i Ukrajine. Naime, uprkos problemima, Zapadni Balkan odavno nije visoko na agendi SAD. U tom kontekstu, sankcije se mogu posmatrati i kao znak slabosti, a manje odlučnosti da se nešto učini.

Bassuener : Upravo to. Sankcije su postale univerzalno sredstvo sa višestrukom namjenom za kreatore spoljne politike koji ne žele da koriste sigurnosne instrumente.

To se naročito pokazalo poslije haotičnog i sramnog povlačenja iz Afganistana. To su akteri širom svijeta, ne samo na Balkanu, protumačili kao mogućnost da “stisnemo gas dok nas ne ograniče, ako nas ograniče”.

Kao što smo rekli sankcije nisu dovoljne da spriječe sukobe i ponovo uvjere ljude da je moguće da u sopstvenoj zemlji grade budućnost. Vidite ovaj masovni egzodus sa Balkana čiji je uzrok osjećanje građana da je pogaženo njihovo lično dostojanstvo u političkom poretku koji ne brine o njima.

Kada obični ljudi vide američke i evropske diplomate kako razgovaraju sa domaćim političarima koji ih svakodnevno ponižavaju, uviđaju da strani izaslanici ne zastupaju njihove interese uprkos priče o dostojanstvu, ljudskim pravima, vladavini prava.

Ako su zapadni partneri na Balkanu političari koji krše princip vladavine prava, ako se najautokratskiji lider u regiji doživljava kao stub stabilnosti, onda to pokazuje da je nešto prilično pogrešno u zapadnoj politici.

RSE: Mislite na Vučića?

Bassuener : Da, mislim na Vučiča. Interesantno je u slučaju približavanja Vučića i Rame oko “Otvorenog Balkana” i drugih pitanja, da Vučić uvijek nedvosmisleno govori o odnosima naroda, dakle Srba i Albanaca, a ne država, što implicira da su granice fleksibilne i promenljive. Isto govori i u slučaju Bošnjaka, Hrvata, a Zapad nikada nije odlučno na to reagovao.

SAD i EU stalno govori o očuvanju teritorijalnog integriteta, ali ne čine ništa efektivno u odbrani tog principa, kao što je potvrđivanje sigurnosnih garancija.

One u pravnom smislu i dalje važe, ali ako je na terenu razmješteno samo 600 pripadnika međunarodnih snaga u BiH, i nijedan od njih nije u Brčkom, poruka je: mi želimo da vas potkupimo, da platimo da budete mirni.

Sve dok sankcije imaju svrhu da pokažu da Zapad nešto čini, bez efektivnog uticaja na stanje na terenu, to se može interpretirati kao znak slabosti.

Uticaj sankcija na Miloševića da prihvati Dejton

RSE: Na početku rata, tačnije 1992. godine, tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji uvedene su sankcije Ujedinjenih nacija. Da li su one ostvarile cilj, s obzirom da je rat potrajao još tri godine, potom su uslijedili sukobi na Kosovu, a situacija na Zapadnom Balkanu je i dalje zapaljiva i krhka?

Bassuener: Njihovo naslijeđe je pomiješano. Embargo na oružje je doveo do oživljavanja profitabilne trgovine na crnom tržištu, što je omogućilo kriminalizaciju politike. Međutim, sankcije su definitivno uticale na odluku Slobodana Miloševića, prije svega na njegovu spremnost da ode u Dejton i pritisne čelnike bosanskih Srba da prihvate sporazum koji su odbacivali.

Milošević je tada mislio da je on slijedeći na udaru i vjerovatno je bio u pravu nakon pada Krajine i izbegličkog talasa. Tadašnje sankcije su bile kudikamo sveobuhvatnije nego sadašnje.

Također, odobrile su ih Ujedinjene nacije uz podršku Rusije i Kine, a sada je nemoguće to zamisliti. Naprotiv, one stavljaju veto u Vijeću sigurnosti, kao što je zvanična Moskva prošle godine pokušala u Vijeću sigurnosti da delegitimizuje Visokog međunarodnog predstavnika u BiH.

Sankcije kao markentiške, PR mjere

RSE: Sankcije se u teoriji objašnjavaju kao diplomatski mehanizam ili nastavak rata drugim sredstvima. Kada je riječ o Dodiku, da li su ove sankcije samo uvod, najava novih zapadnih mjera protiv njega, dodatnog angažmana Zapada u BiH, ili su izgovor za izostanak aktivnijeg djelovanja?

Bassuener: Ove sankcije se mogu podvesti pod diplomatiju, ali više liče na markentiške, PR mjere. Prava publika smo mi sami, odnosno Zapad, kako bi pokazali da nešto činimo. One neće ubijediti ili promeniti kalkulaciju političkih lidera, jer da bi se sankcije tretirale kao “rat drugim sredstvima” potrebna je strategija, a nje nema.

Možda na Zapadu smatraju da imaju strategiju, koja se naziva “proširenje”, ali ona se utišala. Neki eksperti govore o “stabilitokratiji” na Zapadnom Balkanu. Meni se više sviđa riječ “pacifikacija”, jer politika Zapada je savezništvo sa balkasnkim liderima kako bi se situacija primirila, omogućavajući im pri tom legitimitet i novac kako bi očuvali socijalni mir.

Dakle, poruka ovih sankcija je da Zapad može da uvede i nove, a kada je riječ o korupciji, svi balkanski političari trebalo bi da ih se pribojavaju. Na Balkanu su svi skloni da procijenjuju ozbiljnost ovih i drugih mjera kao i spremnosti Zapada da ih primjeni. U ovom trenutku nijedna zapadna vlada, za razliku od pojedinih članova parlamenta, nije demonstrirala preveliku posvećenost situaciji na Zapadnom Balkanu.

Bojazan od trulog kompromisa Zapada i bh. lidera

RSE: Bez obzira što Bajdenova administracija šalje na Balkan “tešku diplomatsku artiljeriju”, poput Cristophera Hilla za ambasadora u Beogradu?

Bassuener: Cristopher Hill je zaista “teška artiljerija”, u to nema sumnje. Međutim, u odsustvu jasne strategije i odlučnosti, njegova uloga će biti posredovanje u rješavanju problema i postizanju kompromisa.

S druge strane, mislim da balkanske lidere treba da brine činjenica da vrijeme nije na njihovoj strani kao što je ranije bio slučaj. To pokazuju pomenute inicijative u Evropskom parlamentu, zatim raspoloženje u američkom Kongresu. Riječ je o političarima koji su zainteresovani ne samo za Balkan već i jačanje liberalne demokratije.

Tako je poslanica mađarske opozicije u Evropskom parlamentu Katalin Če predložila istragu uloge evropskog komesara Olivera Varheljija, bliskog Orbanovog saradnika, koji podržava Dodika.

Mislim da će tu imati udjela i tenzije oko Ukrajine zbog prijetnje ruske invazije. Sve više umjerenih zapadnih političara lijevo i desno od centra uviđa da ne može da se nastavi na ovakav način i da je potrebna strategija u cilju sučeljavanja neliberalnih i destablizirajućih aktera na političkoj sceni. Za sada nema reakcija izvršne vlasti.

Bojim se da će Palmer i Eichhorst poručiti Dodiku, Čoviću i Izetbegoviću ove sedmice u Sarajevu – pojednostavljeno rečeno – bolje je da sada postignete sporazum, osigurajte to što ste pokrali i mi ćemo onda to proglasiti kao vašu pobjedu, nazvaćemo to napretkom, a potom zaćutite neko vrijeme, tako da možemo da tvrdimo da je ostvaren uspjeh.

Dodik je predvidiv

RSE: Da li će Dodik prihvatiti nešto od toga i ublažiti retoriku, ili će nastaviti po starom?

Bassuener : Dodik je u stvari prilično predvidiv: kad god je zaoštrio situaciju bio je nagrađen i ako, na prvi pogled, ublaži retoriku – nalazi se korak napred u odnosu na pređašnju poziciju.

To smo vidjeli 2011. kada se tadašnja šefica evropske diplomatije Kathryn Ashton srela sa njim nakon prijetnje da će se srpski predstavnici povući iz pravosudnih institucija. Tada je pokrenut strukturalni dijalog o reformi pravosuđa u BiH, koji je, zapravo, pomogao njegovom uništenju.

Nije bio u pitanju samo Dodik, već i Čović, Izetbegović i ostali koji su se zaklonili iza njega, jer također ne žele vladavinu prava i strahuju od mogućeg odlaska u zatvor. Ali, Zapad ne želi da se suoči sa time, što je hipokrizija i podstiče ljude da napuštaju BiH i Balkan u cijelini, jer je sve veći raskorak između onoga što američki i evropski zvaničnici kažu i čine.

Stoga Bajdenov fokus na borbu protiv korupcije može da doživi neuspjeh. Slažem se da je to dobar pristup, ali ako nema odlučnosti i suočavanja sa “kumovima” korupcije na Balkanu, pritiska na njih da osjete posljedice – onda je to samo PR i pokušaj da se upravlja problemom a ne da se on riješi.

RSE: Mislite u ovom slučaju na Dodika?

Bassuener : Mislim na Dodika, ali i na druge. Dodik je najočigledniji simptom širih sistemskih problema.

Putin koristi neodlučnost Zapada

RSE: Pri kraju o tenzijama oko Ukrajine zbog grupisanja ruskih trupa u blizini njene granice. Da li će dosadašnje i najava novih zapadnih sankcija odvratiti ruskog predsjednika Vladimra Putina od invazije na ovu zemlju?

Bassuener : Imajući u vidu Bajdenov pokušaj prošle sedmice da na konferenciji za novinare napravi distinkciju između “invazije” i “upada”, čime je ruskom predsjedniku dao “zeleno svetlo” da dodatno eskalira situaciju u Ukrajini, ne mislim da je Putin uopšte zaplašen jer postoji problem koordinacije između članica EU zato što je ruska ekonomija velika i zavise od njenog gasa. Izostanak spremnosti da se ranije zauzme oštriji stav prema Rusiji, doprinjelo je produbljivanju krize.

Bajdenova administracija je do skora gledala na bavljenje Rusijom kao manje važno nego sa Kinom, što Putin obilato koristi. Tome treba dodati odsustvo jasnog vodstva na Zapadu.

Velika Britanija je zaokupljena sopstvenim problemima, Njemačka je dobila novu vladu sa mješovitim naslijeđem u odnosima sa Moskvom. Naime, jedan od bivših lidera Socijaldemokratske partije (Gerhard Schroeder) sada radi za Gasprom, dok zeleni kao druga članica vladajuće koalicije imaju odlučan stav prema Rusiji.

Dakle, ne postoji kritična masa za zajednički zapadni front sa odlučnošću da se odupre ruskim zahtjevima ne samo oko Ukrajine, jer Putin traži ukidanje poretka uspostavljenog u Evropi nakon Hladnog rata.

On želi sfere uticaja i garancije da, u osnovi, nove članice NATO-a imaju drugorazredni status. To je neprihvatljivo za Sjevernoatlantsku alijansu ali nema demonstracije odlučnosti što bi odvratilo ruskog predsjednika da ispostavlja takve zahtjeve.

Stoga zapadne sankcije nisu strateškog karaktera, već više imaju za cilj da pokažu da se čini nešto u cilju odupiranja Putinu, ali ne da promijeni svoju kalkulaciju, jer Zapad nije spreman da ide tako daleko u eskalaciji situacije, zbog čega su više namijenjene američkom i zapadnom javnom mnijenju, a ne Kremlju.

RSE: Da li će Putin iskoristiti takvu situaciju i izvršiti invaziju na Ukrajinu narednih dana?

Bassuener : Mislim da će eskalirati situaciju. Ne znam kako će to izgledati, ali sve dok Putin vidi odsustvo jasne odlučnosti SAD i NATO-a da se odupru njegovim zahtjevima i podrže pravo Ukrajine na teritorijalni integritet, on će dalje pritiskati jer nema šta da ga zaustavi.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare