Sport

Bio je veći talenat od Đokovića, pobijedio je Federera, a onda je probao heroin: “Tada kreće moj pakao”

Novak Đoković je sigurno najbolji srpski teniser svih vremena, a vjerovatno i najbolji u historiji tenisa.

Mnogi ne znaju da je Srbija prije Novaka imala jednog izuzetno talentovanog momka kome su predviđali blistavu budućnost, svjetsku slavu. Međutim, krenuo je pogrešnim putem i uništio sebi život i karijeru.

Riječ je o Nikoli Gnjatoviću, čovjeku za kojeg je Srđan Đoković, Novakov otac, rekao da nije vidio veći talenat bijelog sporta.

To isto će vam ponoviti svako i danas kad odete na teniske terene Crvene zvezde, od ljudi koji sređuju terene do legendi kluba Gorana Bjelice i Bobe Vojinovića.

A ovako o sebi priča sam Gnjatović.

“Igrao sam i za Dejvis kup reprezentaciju Srbije protiv Turske i Maroka. Sa mnom su tada u reprezentaciji bili i Tipsarević, Vemić i Tošić. Pre toga sam, u juniorskoj konkurenciji pobjeđivao Marata Safina i Fernanda Gonzaleza, a Rogera Federera sam pobijedio na jednom treningu. Nema ko mi tada nije predviđao sam svjetski vrh”, rekao je Gnjatović, a prenosi “Balkanspress.com”.

Ali tad se sve okrenulo, umjesto da ide ka vrhu, krenuo je stranputicom i putem poroka i to onog najstrašnijeg heroina.

“Prvi put sam uzeo heroin u 21. godini. Tada kreće moj pakao. Upadam u dugove, u teške narkomanske krize, počinjem da kradem ne bih li došao do droge. Pokušavam da se i dalje bavim tenisom, ali mi ne ide. U to vrijeme mi se i porodica raspada, u životu mi je potpuni haos. Više od deset puta sam bio u bolnici. Punih 17 godina sam prolazio kroz strahote koje droga nosi sa sobom. Bivši igrači i kolege govore roditeljima djece koju treniram da sam bivši narkoman i da ne treba da djecu daju meni da ih učim tenisu. A ja nikada, i kada sam u najtežim krizama bio, nisam dilovao drogu niti bih ijednom djetetu dao drogu, prije bih sebi ruku odsjekao!”

Naravno tenis nije zaboravio, a vrlo lako umije da prepozna talenat.

“Tenis nisam zaboravio, umijem da prepoznam talentovanog klinca i za razliku od devedeset posto trenera ukoliko vidim da mali ili mala nisu talentovani za tenis ja to roditeljima odmah kažem, a ne lažem ih da im je dijete ekstra potencijal ne bih li im uzeo što više para za treninge.”

Za tenis se zainteresovao još kao klinac

“Rođen sam u Beogradu, na Vračaru 1979. godine. Majka, otac i starija sestra bili su moja porodica koja je živjela normalnim životom i u ljubavi i pažnji se nikada nije oskudijevalo. Ispred naše zgrade nalazili su se fudbalski i teniski teren i ja sam bukvalno sa prozora svakoga dana gledao i fudbalere i tenisere i zavolio ove sportove. Ipak, tenis mi je nekako ušao pod kožu i sa nepunih sedam godina upisali su me u teniski klub Košutnjak”, kaže na početku svoje ispovijesti Nikola.

PROČITAJTE  Igrač Borca prepričao šta se desilo u Mostaru: Zvonić mi govori da bježim, ja se smijem, a on ponovo 'Bježi, nije z*********a'

Ljudi koji su ga okruživali brzo su prepoznali njegov neslućeni potencijal

“Dragan Šerer, moj prvi trener, predložio je da odem na turnir u Poreč i to je bio hrabar potez. Na iznenađenje svih ja sam taj turnir osvojio. U Poreču me je primijetio čuveni trener Goran Bubanj i dovodi me u Partizan. U Partizanu postajem šampion države u uzrastu do deset godina, a iza mene su bila i takva imena poput Iva Karlovića i Ivana Ljubičića. Sve do osamnaeste godine bio sam prvak države u svim uzrastima. U to vrijeme sam na treninzima pobjeđivao i Nenada Zimonjića, koji je tri godine stariji od mene. Međutim, kako su me u Partizanu prevarili za profesionalni ugovor ja napuštam klub i prelazim kod najvećeg rivala, u Zvezdu. Gotovo kao sina me je prihvatio direktor kluba Slobodan Vojinović i u Zvezdi ostvarujem najveće uspjehe: bio sam prvak Jugoslavije do 18 godina u singlu i u dublu, a to sam ostvario sa 16 godina, seniorski šampion države dva puta zaredom…”

Kao kruna svega za Nikolu dolazi i igranje na najprestižnijem svjetskom teniskom turniru – Wimbledonu. Nažalost, već tada za junaka naše priče počinju, problemi, prvenstveno materijalne prirode.

“Ispao sam odmah na startu oba puta, i 1996. i naredne 1997. godine, samo zato jer nisam finansija da bih mogao da se pripremam za travnatu podlogu. Ipak, i pored toga na Wimbledonu su svi primijetili moj veliki talenat. Godine 1998. od strane Sportskog društva Crvena Zvezda izabran sam za sportistu godine i dobio sam sat na poklon. Igrao sam i za Dejvis kup reprezentaciju Srbije protiv Turske i Maroka. Sa mnom su tada u reprezentaciji bili i Tipsarević, Vemić i Tošić. Pre toga sam, u juniorskoj konkurenciji pobjeđivao Marata Safina i Fernanda Gonzaleza, a Rogera Federera sam pobijedio na jednom treningu. Nema ko mi tada nije predviđao sam svjetski vrh”, prisjeća se Gnjatović.

Ipak, ispalo je sasvim suprotno.

Poslije kratkotrajnog boravka i igranja u Barceloni dolazi 1999. godina i NATO bombardovanje. Nikola se vraća u Beograd ne sanjajući da će uskoro doživjeti sportski, ali i životni sunovrat.

“Htio sam da budem uz roditelje i svoj narod kad je najteže. U Barceloni se inače nisam snašao kako sam želio, prvenstveno jer nisam pronašao odgovarajuće sponzore. U međuvremenu, do početka dvijehiljdatih izgubio sam i puno poena na ATP listi. Postao sam sparing partner Jeleni Janković i potpisao sam ugovor sa kompanijom Head, sa kojom je ugovor imao i Goran Ivanišević. Dobijam ponudu od kluba Prohema iz Brčkog da budem trener i odlazim u Bosnu. Tamo sarađujem sa kolegom i prijateljem koji je bio zavisnik od opijata, ali ja to tada nisam znao. Nažalost, družeći se sa njim nisam izdržao i prvi put sam uzeo heroin sa 21. godinom. Tada kreće moj pakao. Upadam u dugove, u teške narkomanske krize, počinjem da kradem ne bih li došao do droge. Pokušavam da se i dalje bavim tenisom, ali mi ne ide. U to vrijeme mi se i porodica raspada, u životu mi je potpuni haos. Više od deset puta sam bio u bolnici. Punih 17 godina sam prolazio kroz strahote koje droga nosi sa sobom. Bio sam ipak uporan i nisam htio da dozvolim da me ta pošast pobijedi. Kroz kliničko liječenje i terapije uspio sam da se izborim i sada sam već tri godine potpuno čist. Tenis nisam zaboravio, ali me boli što su pojedini prijatelji i kolege izgleda zaboravili mene, sa tugom u glasu”, kaže Nikola.

PROČITAJTE  Novak Đoković i Milorad Dodik zapjevali sa mladencima na svadbi

Na sreću, Nikola oko sebe ima i ljude koji nisu zaboravili njegov talenat i koji poštuju njegovu želju i težnju da se kao trener vrati svom omiljenom sportu.

“Ima divnih ljudi koji su mi pomagali i pomažu mi još uvijek.. Nije mi lako, njegujem bolesnu majku, nedavno je krov na kući počeo da nam prokišnjava, popravka ne košta baš malo. Ne tražim nikakvu milostinju, samo da mi se omogući da mogu da živim od svog rada”, kaže Nikola.

Nekada najbolji teniser Srbije i jedan od najtalentovanijih igrača svijeta je svjestan svojih grešaka u životu, ali je još više svjestan da želi da dobije drugu šansu da sebi i tenisu kroz rad sa mladima vrati sve oni što duguje, a to je stvaranje novih šampiona bijelog sporta.

“Želim da radim, da treniram nadarenu djecu za tenis, a Bogu hvala puna ih je naša zemlja. Znam kroz šta sam prošao, to mi je bila ogromna i nažalost preskupa životna škola ali zato sada svakom klincu mogu odmah da kažem, što dalje od droge, to je smrt, bavi se sportom. I dalje znam sve one teniske cake da prenesem djeci koju drugi ne umiju ili ne znaju. Želim da Srbiji podarim nove teniske šampione, novog Novaka, novu Anu, novu Jelenu, i zašto ne, novog Nikolu Gnjatovića, onakvog kakav je oduvijek i trebalo da bude, šampionski i najjači”, ističe nekada najveća nada jugoslovenskog i srpskog tenisa.



Povezani postovi: