Kolumne

Blokovska podjela: Za i protiv radnika i energetskog suvereniteta u BiH – slučaj Bloka 7 TE Tuzla

Dati kurziv može imati samo nedoumicu u sljedećem: da li se opisani scenarij već desio ili će se tek desiti. Nažalost, opisani scenarij je moguća projekcija za minimalno deset hiljada ljudi, najviše rudara, u Tuzlanskom kantonu, a vezana za izgradnju Bloka 7 Termoelektrane Tuzla, odnosno, modernizaciju termoelektrane. Nadalje, u vidu treba imati činjenicu da rudnici pripadaju Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, a da, primjerice, ne postoji rudnik u Sarajevu, dok radnici u administraciji Elektroprivrede rade i u Sarajevu. Dodamo li tome i djelatnosti koje se vezane za rudnike, poput transporta, uslužne djelatnosti i ostalo, broj radnika kojima je ugrožena egzistencija se penje i na petnaest hiljada. Istovremeno, traje fokusirana medijska kampanja protiv modernizacije TE u Tuzli, dirigovana iz Mostara i tajkunskih krugova u Sarajevu, dok se glas radnika ne pojavljuje pored lobističkih nastupa nekolicine, usput rečeno, nekvalifikovanih sugovornika za temu, koji smatraju da Blok 7 ne smije biti izgrađen zbog eko politika i aspiracija Bosne i Hercegovine ka članstvu u EU, a koja podrazumijeva i dekarbonizaciju kao jedan od uslova, iako ne ni ključni ni nužni.

Da je nedostatak argumenata u toj polemici zamijenjen politiziranjem ekonomske investicije kao i sinofobijom, vidljivo je u samoj strategiji ove nikad prodiskutovane debate. Kažemo nikad, jer je ideja o izgradnji, tačnije, idejno rješenje, pristanak i glas odavno i većinski dat u parlamentarnim klupama za izgradnju Bloka 7, a upravo je Parlament FBiH, tačnije, oba doma, ključno mjesto diskusije. Stoga, medijsku „pobunu“ vrše pojedini strani lobisti koji žele prodati svoju električnu energiju Bosni i Hercegovini. Prije nego se osvrnemo na argumente u korist izgradnje Bloka 7, napomenimo bitnu stavku. U javnoj raspravi o Bloku 7 ne može se čuti glas radnika, glas sindikata, glas Tuzlaka i rudara koji rade iz okolnih mjesta. Stoga, istupi su jednostrani, a objektivna faktografija o stvarnim posljedicama skoro da se ne spominje. Ovaj smo tekst otvorili scenarijem o kojem se skoro i ne govori, piše 1smjena.

Argumentacijska linija, u dva toka, kojoj se pribjeglo u, slobodno rečeno, satanizaciji Kineza i kao investitora i kao nacije uopšte, deklarativno počiva na krhkoj geopolitičkoj logici nezamjeranja sa EU i potencijalno Amerikancima, čija se firma iz poslovnih, a ne političkih razloga povukla kao podizvođač radova. Po tome, saradnja sa Kinezima će isprovocirati naše partnere, pa Blok 7 ne treba graditi. Također, EU insistira na smanjenju zagađivanja, odnosno, kao uslov navodi dekarbonizaciju, što za državu poput BiH predstavlja problem jer se oslanja upravo na takav energent, ugalj. No, dati rok smanjivanja emisije štetnih materija  je 2050. godina, a uzevši u obzir i četiri godine razaranja BiH, bilo bi mudro i tražiti odgodu upravo za minimalno isti period, pa tako pokazati solidarnu pomoć. Istovremeno, pojedini argumenti previđaju činjenicu da radnici trebaju živjeti, zarađivati i raditi iz dana u dan, sve do ulaska u EU, pa i do 2050. ili 2055. godine.

O tačnosti argumenata o zagađivanju ćemo govoriti poslije. Spomenimo da kontinuirani medijski istupi o Kinezima kao neprijateljima (jer žele investirati?) prave višestruku štetu i na svim drugim planovima. Ekonomija, diplomatija, međunarodni odnosi i medijski angažman stvaraju percepciju i utječu na odnose svih zemalja, pa tako i Narodne Republike Kine i Bosne i Hercegovine. Taj momenat je iskorišten i za javno kvalificiranje ekonomske saradnje s Kinom kao štetne, opasne lobističke igre, iako je FBiH sporazumno potpisala ugovor s kineskim izvođačima. Istovremeno, nigdje nije spomenuto da Kina spada u red zemalja koje su nam uveliko pomogle u najvećim katastrofama. Tako su Kinezi aktivno pomogli u poplavama 2014. godine, kao i nedavno u pandemiji korona virusa. Drugim riječima, odnosi s Kinom daleko su nijansiraniji od predstavljenog neprijateljskog stava, a dugoročno interes države BiH ne može i ne smije biti sukob sa svjetskom silom, naročito onom svjetskom silom koja nema negativnu historiju sa BiH.

Geopolitička logika suprotstavljanja Kinezima na jednom jedinom projektu, ekonomske naravi, zbog „političke ljubavi“ Zapada komična je u bazičnoj dekonstrukciji takvih narativa. Naime, Kina je najveći kreditor USA, a odavno izvode projekte po EU. Nama najbliži projekat je izgradnja Pelješkog mosta, članice EU Hrvatske. Zbog toga Hrvatska nije izbačena iz EU. Očito, Kina nije neprijatelj i prepreka saradnji sa Zapadom, koji već odavno sarađuje s Kinom. S druge strane, pitanje „političke povlastice“ podilaženja Zapadu signifikantno je drugačije od prezentiranog. Zapad zna pokazati nedostatak poštovanja i prema daleko većim i boljim partnerima od BiH. Primjerice, tajni program i potom afera PRISM pokazuju da su veliki prijatelji uvijek spremni špijunirati svoje partnere, zbog čega je Njemačka pokazala ogromno nezadovoljstvo. Posljednji slučaj izostavljanja Francuske iz nabavke podmornica, gdje se u okviru NATO članica desio klasični slučaj preuzimanja, pokazuje da pitanje interesa daleko nadilazi svaki drugi.

A pitanje Bloka 7 jeste pitanje prvorazrednog interesa za BiH, dok ne predstavlja ni stoti red interesa ni Kine ni Amerike. Drugim riječima, ništa se neće desiti u bilateralnim i multilateralnim odnosima s navedenim silama, jer njihovi problemi i interesi daleko su veći od jednog Bloka 7 u Tuzli. Na kraju, Njemačka je izgradila plinovod sa Rusijom (kojoj je uvela sankcije) da bi njemački građani bili osigurani u zimskom periodu, uprkos daleko složenijim odnosima nego sa diplomatski miroljubivom Kinom. BiH bi tom logikom morala zaštititi vlastite građane od gubitka radnih mjesta na prvom mjestu, a potom i od nestašice električne energije.

Druga stavka jesu eko politike, gdje također nije bilo relevantnog sugovornika s druge strane, koji bi postavio pitanja poput kamuflaže „green capitalism“ u eko narative. Ova tema novog kapitalizma koji želi prodati novi, noviji i najnoviji proizvod, u skladu sa logikom neprestanog profita, a koji su eko prihvatljivi nema za cilj smanjenje zagađenja, koliko zaradu na novim „eko“ proizvodima. No, ostavimo po strani još uvijek bazičan projekat zelenog kapitalizma, jer eko politike nesumnjivo jesu bitne, kada se očiste od lobističkih narativa.

Razumljivo da će svako, pa tako i javnost u BiH podržati dekarbonizaciju i usvajanje eko politika. Dugoročni cilj BiH treba biti da slijedi ispravne eko politike. Nema sumnje da bi svako pohvalio državu koja je u svoj Ustav unijela kao obavezu ekološki napredak, duplirala procenat hektara šume sa 12% na 23%, a u svijetu učestvuje sa obnovom čak četvrtine cjelokupnog svjetskog zelenila. Ta zemlja nije na Zapadu, nego u Aziji, a radi se o Kini. No, vijesti o zelenim politikama Kine (koja jednako kao EU planira ugljičnu neutralnost do sredine stoljeća) nisu osvanule niti su ikada potencirane kao pozitivna praksa. Namjesto toga, proizvedena je histerična sinofobija o „prljavoj energiji svojstvenoj Kinezima“, pa su shodno tome Kinezi postali uvoznici prljavog materijala, na što su nadovezani svi mogući stereotipi o Kinezima, izloženi stereotipiji o Kini kao prljavom mjestu. Pobliža deskripcija takvih predodžbi nije potrebna, ali je potpuno jasno da smo posredstvom medijskih konglomerata, bliskih vlasti, iz „čiste“ države BiH poslali poruku šta mislimo o Kini, Kinezima i koliku toleranciju imamo na rasističke stavove. Nepotrebno, štetno i beskorisno, na koncu, neljudski.

Faktografija

Stav predsjednika SDP BiH Nermina Nikšića daleko nam je važniji s aspekta pozicije koju je obnašao. Kao bivši premijer Federacije BiH, imao je direktnu informaciju o energetskim potencijalima, iako nije nezanemarljiva ni današnja pozicija predsjednika stranke koja obnaša vlast u TK. Po okončanju premijerskog mandata na pitanje energetskog suvereniteta daje zabrinjavajući odgovor.

„Činjenica je, a to prolazi dosta neopaženo, da Bosna i Hercegovina trenutno gubi svoj elektroenergetski suverenitet. Još uvijek, zahvaljujući resursima, izvozimo električnu energiju. Međutim, nema nikakve dileme da gašenje pojedinih termo-blokova, a moraju se gasiti po evropskim regulativama nakon isteka perioda trajanja, zbog toga je i planirana izgradnja Bloka 7 sa čim se apsolutno kasni, može dovesti u situaciju da nam nedostaje električne energije. Može nam se desiti da od izvoznika postanemo uvoznik i izgubimo elektroenergetski suverenitet“, navodi Nikšić 2017. godine.

Dijametralno suprotan sagovornik u politici je Edhem Bičakčić, ideološki i stranački disparantan Nikšiću, ali također bivši premijer Federacije BiH. Njihove navode uzimamo upravo zbog pozicije premijera, pozicije informiranosti i činjenice da nemaju niti mogu imati iste interese. Bičakčić navodi: „…oscilacije cijena kod naših potrošača su prisutne samo kod uvoznih energenata (nafta i prirodni gas), dok kod električne energije imamo u suštini konstantne i prihvatljive cijene jer se radi o domaćem proizvodu. Zato trebamo uvijek podržavati domaću proizvodnju…“

Naime, pitanje Bloka 7 očito je pitanje energetske suverenosti BiH o kojoj se slažu i različiti akteri različitih stranaka, a ona direktno utječe na cijene energične energije za sve građane Federacije Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, projekat u Tuzli je generacijski projekat svih nas. U trenutku pisanja imamo dvije bitne stavke o ovom pitanju. Izvozimo električnu energiju (čak u Švicarsku) i imamo suverenitet. Nafta i plin poskupljuju, a spominje se i povećanje električne energije, iako Novalić tvrdi da do nje neće doći. Nesumnjivo, kada bi izgubili energetski suverenitet da bi o cijenama električne energije odlučivali u nekim drugim zemljama, a ona bi sigurno bila skuplja. Tako je trenutno na snazi poskupljenje struje u EU zemljama poput Holandije, dok ekološki prihvatljivi izvori nisu nadoknadili razliku. Činjenica je da imamo jeftiniju struju od svih zemalja EU, osim Švedske, upravo zbog naslijeđene domaće proizvodnje iz bivšeg sistema. Ta jedina pozitivna tačka dovedena je u pitanje zbog interesa nekolicine lobista da za vlastiti šićar, unište našu proizvodnju i uvedu uvoznu električnu energiju. Kao i u prethodnim slučajevima, radnici i građani ispaštaju, bez da imaju pravo nešto o tome reći.

Međutim, prednost Bloka 7 se ogleda u tome što je, suprotno svim izjavama, daleko ekološki prihvatljiviji od postojećih blokova 3,4 i 5, a koji bi se trebali gasiti izgradnjom spomenutog bloka. Ubjedljive argumente, bez demantija, iznijela je struka, jednako kao i pojedini parlamentarci u Parlamentu FBiH, gdje je, ponavljamo, projekat i prihvaćen. Odnosno, svi navodi o dodatnom zagađivanju nisu tačni, jer se procenat zagađenja smanjuje gašenjem preostalih postrojenja, broj radnika ostaje, a nove tehnologije na Bloku 7 su relativno prihvatljivije od postojećih. Kažemo relativno, jer se ne može očekivati da termoelektrana nema nikakvu emisiju gasova. Vjetroelektrane, hidroelektrane i naročito mini hidroelektrane također nose svoje rizike, a pri tome je realizacija tih projekata upitna.

Zaključno, pitanje ekološkog participiranja u svjetskim tokovima smanjenja emisije CO2 su cinični u svojoj osnovi. Naime, dok se svjetske sile, nažalost, povlače iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, očekivati da jedna BiH jednako učestvuje kao svi ostali predstavlja teški cinizam. Matematika je neumoljiva da sa trenutnim proizvedenim gigawatima u svijetu Blok 7 učestvuje sa 0,02%, pa je očito da interese radnika, njihovih porodica, energetskog suvereniteta, jeftinije struje od evropskog prosjeka, domaću proizvodnju moramo staviti ispred 0,02% naše bitnosti u svjetskoj proizvodnji električne energije iz termoelektrana.