Svijet

Božanskim nacionalizmom na zli Zapad: Ko je duhovni otac ruskog fašizma koji je nadahnuo Putina za stvaranje ‘ruskog svijeta’

Poput brojnih prijašnjih diktatora, Vladimir Putin pronašao je izvorište svoje političke ideologije u filozofu koji ga nadahnjuje, nadopunjava, usmjerava i oblikuje. Putinova politika počiva na mislima Ivana Iljina, ruskog filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. Za Iljina svaka misao o Ukrajini odvojenoj od ‘majčice Rusije’ predstavljala je smrtnog neprijatelja Kremlja kao središta koncepta ‘ruskog svijeta’, onoga koji je svojim teritorijalnim aspiracijama posljednjih tjedan dana doveo svijet na rub trećeg svjetskog rata. Iljinove teze o božanskom nacionalizmu za Putina su ishodište, ali i krajnja točka zacrtanih planova o moćnoj državi nasuprot ‘zlom’ Zapadu, piše Tportal.

Netom prije izbora za ruskog predsjednika 2000. godine Vladimir Putin kazao je da ne može zamisliti Rusiju koja je izolirana od Europe i ostalog civiliziranog svijeta. Dvadeset i dvije godine kasnije Rusija se nalazi u potpunoj blokadi Zapada zbog njegove agresije na Ukrajinu.

U tih dvadesetak godina, od ‘europskih stremljenja’ do prijetnji nuklearnim oružjem, Putin je grabio moć i ovlasti, a većina Rusa gledala ga je kao spasitelja i otkupitelja Rusije od njezinih politički uvjetovanih grijeha iz prošlosti. Rusi su pritom nekritički, kao i ranije sa Staljinom, stvarali od njega kult ličnosti nepogrešivog političkog vođe društvenog i ekonomskog napretka. Danas je Putin najomraženija osoba za ostatak svijeta i demokratski nastrojene Ruse.

Ruski mediji, većinski pod kontrolom Kremlja, prikazuju Putina kao svojevrsnog mesiju koji je spasio Rusiju od unutarnjih neprijatelja, poput čečenskih islamskih fundamentalista i klike oligarha, ali i vanjskih ugroza koje dolaze sa Zapada i prijete uništenjem ruskih kršćanskih vrijednosti. Putin je s vremenom pridobio čečenske vođe i oligarhe, ali je prijetnja podmuklog Zapada ostala trajna.

Gotovo službeno, Putin u Rusiji ima status vezivnog tkiva što drži državu na okupu i svojom je ‘providnošću’ duhovno preporodio narod. U svojoj ‘preporodnoj’ misiji on se duboko oslanja na svojeg duhovnog oca – ruskog filozofa Ivana Iljina, tamošnjoj javnosti potpuno nepoznatog sve dok ga početkom novog milenija iz naftalina povijesti nije izvukao ruski filmaš i konzervativni aktivist Nikita Mihalkov. U početku su Iljinove misli sramežljivo promovirane tek u uskom krugu Kremlja, a kada ih je ponovno prigrlila Ruska pravoslavna crkva, kao najsnažniji Putinov saveznik, zaboravljeni ruski filozof se svojim djelima poslije pada komunizma na velika vrata mogao vratiti iz izgnanstva u domovinu.

Obavezna lektira Putinova kružoka

Putin je počeo javno promovirati Iljina od 2006. godine, koristeći filozofove misli u javnim obraćanjima Rusima. Nekoliko godina kasnije ruski predsjednik otvoreno naređuje članovima svojeg kremaljskog kružoka da tokom zimskih praznika pročitaju Iljinovu knjigu ‘Naše zadaće’ kao obaveznu lektiru. Među najužem Putinovu krugu, u promociji Iljina ističe se političar i biznismen Vladislav Surkov, smatran arhitektom putinizma. Surkov, koji redovito ističe da je ‘predoziranje slobodom smrtonosno za državu’, slovi kao glavni propagandist Kremlja, a Iljinove zapise vješto koristi kao alat za promicanje Putinova političkog ustrojstva – saverene demokracije.

Uz Putina, kao novovjekog ruskog cara, na promociji Iljina u ruskom društvu najviše je učinila Ruska pravoslavna crkva, čije se konzervativne vrijednosti i stoljetna ukorijenjenost u životima ‘malih’ Rusa čine prirodnim saveznikom kremaljskog šefa u nastojanjima da definira najveću zemlju na svijetu kao državu koja je u potpunosti neovisna o zapadnom liberalizmu i njegovim geopolitičkim stajalištima. Za Moskovsku patrijaršiju, koja sama sebe smatra predvodnicom svjetskog pravoslavlja, Iljin je najvažniji laički propovjednik duhovne obnove i ponovnog rođenja Rusije, a Putinovu eru smatra ‘Božjim proviđenjem’ i ‘spasonosnim čudom’.

Iljina su odnedavno, zbog njegovih ideja o moćnoj Rusiji, prigrlili čak i njegovi, ali i po njegovu mišljenju, najveći neprijatelji Rusije – komunisti, među kojima najviše šef Komunističke partije Ruske Federacije Genadij Zjuganov. Čelnik stranke, koju uglavnom podržavaju nostalgični penzioneri i najsiromašniji dio ruskog društva, učestalo citira Iljina naglašavajući da je zaslužan za razvoj državne ideologije patriotizma. Ko je zapravo filozof koji u Rusiji ujedinjuje naizgled neujedinjivo?

Recept za sverusku duhovnu obnovu

Ivan Aleksandrovič Iljin rođen je 1883. godine u moskovskoj aristokratskoj porodici. Još za vrijeme studija na Carskom moskovskom univerzitetu prihvata radikalne političke stavove poput anarhizma, a koje s vremenom zatomljuje te se sve više približava desnici. Za vrijeme građanskog rata u Rusiji ne pridružuje se otvoreno procarističkoj Bijeloj armiji u njezinoj borbi protiv boljševika, ali ga pobjednička Crvena armija ipak 1922. zauvijek protjeruje iz domovine, s brojnim filozofima, umjetnicima, povjesničarima, ekonomistima, časnicima i ostalom aristokracijom koja će u egzilu postati poznati kao Bijela garda.

Iljin se u izgnanstvu u Njemačkoj pridružuje antiboljševičkoj intelektualnoj fronti, uređuje emigrantske listove i širi svoju ideju euroazijstva kao geopolitičku alternativu razbuktanom boljševizmu. Usponom italijanskog fašizma i njemačkog nacizma, Iljin pozdravlja te nove ideologije smatrajući ih jedinim efikasnim oružjem protiv ‘crvenog bezboštva’. Pritom se nadahnjuje definicijom ruskog cara Nikolaja Prvog, prema kojoj se Rusija mora temeljiti na pravoslavlju, autokraciji i snažnom nacionalnom identitetu. Te principe usvojio je te ojačao novovjeki ruski car Putin.

Ivan Iljin

Prema Iljinu, nacionalsocijalizam, fašizam i bijeli ruski monarhizam duhovno su bliski pokreti te slave domoljublje, osjećaj časti, dragovoljnu žrtvu za dobrobit domovine i potpunu disciplinu kao recept za obnovu i preporod nanovo rođene države u potrazi za društvenom pravdom. Kao i u Hitlerovu nacionalsocijalističkom Trećem Reichu, u Iljinovoj Rusiji nema mjesta za Jevreje te ih smatra komunistima ili liberalnim demokratima. Iljin u švicarskom egzilu, u kojem umire 1954., i nakon pada fašizma i nacizma nastavlja slaviti propale ideologije nadajući se da će jedina dva preostala zapadnoevropska diktatora – Francisco Franco u Španjolskoj i Antonio Salazar u Portugalu – izbjeći Hitlerove i Mussolinijeve greške i održati autoritativni režim pod okriljem crkve.

Kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća Iljin se u potpunosti posvećuje Rusiji i njezinoj budućnosti, a četiri godine prije smrti objavljuje manifest pod nazivom ‘Šta komadanje Rusije znači za svijet?’, u kojem predviđa raspad Sovjetskog Saveza te daje smjernice za to kako iz te najveće globalne geopolitičke katastrofe spasiti Rusiju iz ralja Zapada. Iljin u manifestu tvrdi da Zapad namjerava razbiti ‘Veliku Rusiju’ iznutra, a potom komadati njezine dijelove, za koje omiljeni Putinov filozof smatra da pripadaju Moskvi iako su oni danas, nakon raspada SSSR-a, nezavisne republike.

Sveprisutan strah od Zapada

Osobito se to odnosi na Kijevsku Rus’, koji se ponegdje spominje kao Kijevska Rusija, što je naziv za prvu istočnoslavensku državu koju su u 9. stoljeću osnovala plemena Poljani i Vikinzi. Iz te države proizašli su današnji Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i Rusini te Kijevsku Rus’ smatraju svojom pradomovinom u kojoj su pod vlašću Putinova imenjaka Vladimira I primili kršćanstvo iz Bizanta.

Prema Iljinovim strahovanjima, komadanje Rusije odvijalo bi se na način da bi Njemačka otela Rusiji Baltik, Ukrajinu i Bjelorusiju, Britanci bi zauzeli Kavkaz dok bi Japan prisvojio ruski dio Dalekog istoka. Naravno, Iljin pritom ne vjeruje nikome osim Rusa i negira sve nacije u tom prostoru koje nisu ruske, pa tako ne priznaje Ukrajince, Bjeloruse, Estonce, Latvijce ili Litvance, a o ostalima narodima i manjinama unutar same Rusije da i ne govorimo.

Kako bi zaplašio Ruse od najezde sa Zapada, Iljin je upozoravao svoje sunarodnjake da im tokom procesa komadanja domovine prijeti demokratizacija koja će je oslabiti. Također, ističe da je demokracija nemoguća u zemlji veličine Rusije, koja za svoju opstanak nužno mora biti pod ‘nacionalnom diktaturom’ s centraliziranim središtem u Moskvi. Pritom ta država ne bi nužno bila totalitarna diktatura, već autoritativna sveruska federacija koja podučava njezine narode slobodama po mjeri Kremlja. Snažan Kremlj, smatrao je Iljin, štitio bi Rusiju od kaosa i zapadnih kriterija slobode, a sve pod paskom ruskog pravoslavlja kao jedinog štita od ‘pokvarenosti’ Zapada.

Iljin je, poput teoretičara zavjera, strahovao od zakulisnih igara Zapada i njegovih čelnika, a smatrao ih je marionetama židovstva, masonstva i krupnog kapitala. U Putinovoj Rusiji antiruske uloge pridodane su homoseksualnom lobiju i zapadnim širiteljima demokracije, a značajan dio Rusa smatra ih krivcem za desetljeća siromaštva, poniženja i političke nemoći domovine na globalnoj razini nakon urušavanja Sovjetskog Saveza. Iako nije bio osobito religiozan, Iljin je ulogu spasonosnog prosvjetitelja namijenio upravo Ruskoj pravoslavnoj crkvi, što je prihvatio i bivši komunist Putin, pa je smatra čuvarem baštine i moralnih vrijednosti te potporom tradicionalnoj obitelji i odgojiteljem nadolazećih generacija.

Omiljeni Putinov ideolog smatrao je Rusiju organskim i mističnim bićem nepojmljive snage i utjecaja, kojoj nije potrebno legalističko shvaćanje nacije, već isključivo tradicionalna autokracija koja ne mari za ustavne vlasti. Putin je sve Iljinove ključne odrednice precrtao na suvremenu Rusiju, za koju smatra da joj je potrebna ‘čvrsta čizma’ nužna za ostvarenje i opstanak ‘ruskog svijeta’. Ta je ideologija ništa drugo nego ruski fašizam, a on upravo pokazuje svoje lice u Ukrajini, prijeti čitavom svijetu, ali i u pokrenutom vrtlogu destrukcije prijeti potpunim urušavanjem i samom sebi.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare