Terry Wogan prestaje govoriti, a mucava linija počinje da škripi, tako da se prodorno jedva čuje glas koji daje bodove Bosni i Hercegovini. Ali nema veze - žestoki pljesak Evrope ionako počinje i ne prestaje, piše britanski Mirror prisjećajući se herojskog nastupa Muhameda Fazlagića Fazle na Eurosongu 1993. godine, piše Mirror.
“Zdravo Sarajevo, čujemo te”, kaže irska voditeljica Fionnuala Sweeney.
Pogledajte videoisječke tog trenutka na internetu i ne možete ne biti dirnuti snagom njenih jednostavnih riječi i emocionalnim odgovorom publike.
Bilo je to 15. maja 1993. godine, a Sarajevo je bilo grad pod opsadom srpskih snaga, ali uprkos svemu, nova nezavisna Bosna i Hercegovina uspjela je prvi put ući na Eurosong. Bio je to zadivljujući show prkosa koji je iskoristio snagu muzike, a ovo je bio trenutak nade, povezanosti s vanjskim svijetom.
Gotovo trideset godina kasnije, kada Ukrajina u subotu navečer nastupi na natjecanju u Italiji - opet, bend čija je očajna zemlja napadnuta - može očekivati istu strastvenu podršku.
No, 1993. godine, prkosno zalaganje Bosne za slobodu također je predstavljalo ozbiljan fizički rizik. Malo ko je znao kolika je prava opasnost koju su mladi bosanski pjevač Fazla - Muhamed Fazlagić - i njegov bend prošli da nastupe na toj pozornici u Millstreetu u Irskoj.
Njihovo putovanje bilo je ples sa smrću, a Muhamed, sada 55-godišnjak, bježao je iz svog grada pod okriljem noći izbjegavajući snajpersku vatru, prije nego što se poskliznuo i satima klizio preko sarajevske planine Igman i na kraju stopirao prije nego što je uopšte stigao do hrvatske granice 48 sati kasnije.
Dok su on i njegova družina preživjeli, kasnije je saznao da su ubijeni drugi bjegunci i vojnici na podmuklom planinskom prevoju te ledene februarske noći. Poginulo je šest, a ozlijeđeno 17 osoba.
Nevjerovatno, čak i nakon ovih ogromnih napora, bend se još uvijek morao natjecati u polufinalu u Sloveniji prije nego što je stigao na Smaragdni otok.
“Cipele su mi se zaglavile u blatu pa sam bio bos na planini”, prisjeća se.
“Bilo je ispod nule, strmo, kamenito i blatno, klizio sam naprijed-natrag. Na nas su stalno pucali, u svakom trenutku si mogao poginuti. Ali nismo imali drugog izbora da dođemo na Eurosong”, objašnjava.
“Bilo je opasno, ali i opasno je živjeti tamo. Ovako smo imali nadu.”
I on je imao nadu, ne samo da će predstavljati svoju naciju i nahraniti duše ljudi koji su fizički izgladnjeli, već da će se ponovno spojiti s ljubavlju svog života.
Njegova djevojka Sanda pobjegla je iz Sarajeva samo nekoliko mjeseci ranije. U glavnom gradu Hrvatske napokon ju je uspio kontaktirati, a ona mu je doletjela da mu se pridruži na natjecanju.
“Bila je u šoku, rekla je 'Znala sam da si lud, ali da si ovako lud nisam znala!'”, smije se.
“Od tada se nismo rastajali.”
“Pljesak kada je Sarajevo dalo svoje bodove neću zaboraviti dok sam živ. I te riječi – ‘Sarajevo, čujemo te’. Naježim se svaki put kad to čujem", otkrio je Fazla.
“Ovaj vikend bit će vrlo važan za ukrajinski narod. Moral će biti visok kada vide da je cijela Evropa s njima.”
Muhamed je imao 25 godina kada je počela opsada Sarajeva i bio je prisiljen napustiti svoj dom na području Grbavice i pobjeći na drugi kraj grada kod tetke.
Državu je činilo multietničko stanovništvo Bošnjaka (bosanskih Muslimana), Srba i Hrvata.
Kada je proglašena nezavisnost Bosne i Hercegovine, izbila je borba za vlast. Paravojne snage bosanskih Srba počele su pucati na Sarajevo, a pridružile suim se i jedinice Jugoslavenske vojske. Bošnjaci su postali primarne žrtve etničkog čišćenja.
Muhamed je tako brzo otišao tog dana u aprilu 1992. da nije ponio ništa sa sobom, čak ni fotografiju svog pokojnog oca. Pobjegli su i njegova majka i mlađi brat.
U sarajevskoj dolini, okruženi vojskom u planinama, bili su zatvoreni kao u akvariju, s malo načina da pobjegnu.
"Nije bilo hrane, vode, struje. Izgubio sam oko 50 kg u prvoj godini, preživljavali smo od humanitarne pomoći. Morali smo pronaći vodu, ali srpske snage su znale te tačke i granatirali su ljude", priča Fazla.
Muzika mu je bila hobi, a snimio je jednu pjesmu. Bilo mu je dovoljno da bude pozvan s drugim muzičarima, uključujući mnoge zvijezde, da doprinese ratnim naporima otpora za jačanje domoljublja i morala.
“Postao sam član umjetničkog voda, naš posao je bio da proizvodimo domoljubne pjesme. Svaki pop i folk pjevač morao se javiti na dužnost. Upoznali smo se tajno, hodali smo sve do nacionalnog televizijskog centra, osam kilometara, pokušavajući se sakriti.
“Sto posto smo vjerovali u moć muzike”, dodaje. “Imate opravdan razlog, pokušavate ga artikulirati kroz muziku. Morali smo održavati raspoloženje da bismo ostali pri razumu.”
Kada je dobio poziv da svoju pjesmu Sva bol svijeta prijavi na državno natjecanje Eurosonga, nije ni zamišljao pobjedu. Ali riječi su odzvanjale.
"Replicirao sam kako se ljudi osjećaju", objašnjava. “Cijeli svijet je večeras u Bosni… Ne bojim se posrnuti i pasti, nikad neću prestati pjevati, nikad mi dušu neće uzeti. To je poruka pjesme, upravo tako su se ljudi osjećali. Borit ćemo se i pobijediti.”
U Irskoj je osjećao da je sletio na drugu planetu.
“Od toga da nemam ništa do toga da imaš sve”, objašnjava. “Ljudi nisu razumjeli kako je to. Najveći dobitak za nas je bio korištenje te platforme da ispričamo našu priču običnim ljudima u njihovim dnevnim sobama.”
Muhamed nije mogao kontaktirati porodicu, a ni oni njega.
Emotivno se prisjeća: “Mama je saznala za mene preko medija, nisam znao je li živa ili mrtva u trenutku kad sam nastupao.”
Te večeri, Sarajevo je gledalo i slušalo kako Fazla pjeva.
Pjesma je završila na 16. mjestu, ali kod kuće je bio heroj. Danas se većina može sjetiti gdje su bili te noći. Pjesma se još uvijek pjeva u školama.
"Čak i sada kada hodam ulicom viču 'Fazla'", kaže.
