Uprkos osrednjem uspjehu u kinima, film Casablanca je zaradom u idućih desetak godina četverostruko nadmašio budžet od oko 900.000 dolara. Već na dodjeli Oscara 1943. je trijumfirao
'Louis, mislim da je ovo početak jednoga divnog prijateljstva', zadnja je rečenica u filmu, a glavni glumac izgovara je korumpiranom kapetanu Louisu Renaultu koji, kad ne želi riješiti neki problem, ponavlja naredbu: “Uhapsite uobičajene osumnjičene!”. To su samo dva od desetak citata koji se i danas pamte iz filma koji ni nakon 80 godina ne silazi s top-lista najboljih holivudskih filmova.
Ništa tokom snimanja nije dalo naslutiti da će postati klasik, i danas ga analiziraju filmski stručnjaci i o njemu se pišu knjige. Sve je počelo 1940. kad je Murray Burnett napisao dramaturški tekst za predstavu koja se trebala igrati na Broadwayu. Zvao se “Everybody Comes to Rick’s”. Burnett je bio učitelj engleskog jezika u školi na Manhattanu i htio je postati dramaturg. Tekstove za pozorište pisao je u slobodno vrijeme.
Uloga iskusne dramaturginje Joan Alison
Istražio je to Noah Isenberg, profesor na filmskom odsjeku Univerziteta u Austinu u knjizi “Casablanca”, koju je objavio prije pet godina. Kako piše Isenberg, tek oženjeni 27-godišnji Burnett je u New Yorku upoznao deset godina stariju i iskusniju dramaturginju Joan Alison. Ona je imala dobre veze na Broadwayu. Burnett je inspiraciju za “Everybody Comes to Rick’s” dobio nakon povratka iz Evrope 1938. Porijeklom Jevrej, naslijedio je novac od strica i sa suprugom posjetio njenu rodbinu u Belgiji. Tamo su svi pričali o Hitleru te jačanju nacizma i antisemitizma.
Morao je i u Austriju da iznesu iz zemlje novac i vrijednu imovinu rođaka nakon Anschlussa i Hitlerova pripojenja Austrije Njemačkoj. Potresen antisemitskom atmosferom u Evropi, vratio se u New York i uz superviziju Joan Alison napisali su tekst za pozorišnu predstavu u tri čina. Ali nije zaigrala na Broadwayu, pa su je Burnett i Alison prodali studiju Warner Bros. Platili su im 20.000 dolara, što bi danas odgovaralo svoti od oko 300.000 dolara. Bio je to tad najskuplji neuprizoreni tekst. No trebalo ga je adaptirati u filmski scenarij, a to je povjereno blizancima Philipu i Juliusu Epsteinu.
Casablanca: Tekst za pozorišnu predstavu u tri čina
Oni su istovremeno imali obaveze i na drugom projektu. Studio je htio što prije krenuti s produkcijom, pa je uključen i treći scenarist Howard Koch. Zato je reditelj Martin Curtiz dobio dio scenarija koji su radila braća, samo tri dana prije snimanja. Koch mu je svoj dio dao dvije sedmice nakon prve klape.
Glavne uloge dodijeljene su tad velikoj zvijezdi 43-godišnjem Humphreyu Bogartu i 16 godina mlađoj Šveđanki u Hollywoodu - Ingrid Bergman. Radnja se odvija u marokanskom gradu Casablanca u doba Drugoga svjetskog rata. U njemu su tad istovremeno i njemačke trupe, i vojska višijevske vlade, ali i pripadnici francuskog Pokreta otpora, izbjeglice pred nacistima iz Europe, kao i razni lupeži i špijuni. Amerikanac Rick, kojega glumi Bogart, u Casablanci vodi bar i puno pije da zaboravi na nesretnu parisku romansu s Ilsom Lund.
Jednog dana ona se pojavi u njegovu baru s novim suprugom Victorom Laszlom, pripadnikom Pokreta otpora u bijegu od nacista. Ilsa, koja još ludo voli Ricka, moli ga da spasi život njenom suprugu i pomogne im u bijegu za Ameriku. Potpuno apolitični Rick dvoji između ljubavi prema Ilsi i moralnog čina da pomogne spasiti život Laszlu i tako se svrsta na savezničku stranu.
Producenti Warner Brosa nisu očekivali mnogo od tog filma i odredili su mu ispodprosječni budžet. U jednom razgovoru redatelj Howard Hawks rekao je da je zapravo on trebao režirati “Casablancu”. A Curtiz je trebao režirati u to vrijeme “Narednika Yorka”. Na ručku Hawks se požalio Curtizu da ne zna što bi s tom “nekakvom muzičkom komedijom” u kojoj se pjeva u baru. A Curtiz je zaključio da ga ne zanima nimalo “Narednik York”, pa su s producentima dogovorili da se zamijene. Ali na setu je od prvog dana bila potpuna zbrk. I, kako je mnogo godina kasnije ispričala Ingrid Bergman, bilo je puno napetosti.
"Sve je bilo vrlo haotično"
"Sve je bilo vrlo haotično. Već smo počeli snimati, a scenarij još nije bio potpun. Prva scena koju su Michael Curtiz i društvo snimili bila je jedna od flashback scena u Parizu, koja je izazvala probleme i Humphreyu Bogartu i meni. On je rekao da nije baš upućen u te ljubavne stvari i ne zna kako bi ih trebao odglumiti. Ni ja nisam znala trebam li djelovati zaljubljeno u Ricka. Ili supruga Victora Laszlai, pa mi je Curtiz rekao: ‘Odigraj to nešto između’. Curtiz nije imao pojma hoću li na kraju završiti s neprežaljenom ljubavi Rickom. Ili će ostati sa suprugom Victorom Laszlom, pa je rekao da snimimo obje varijante. Snimili smo najprije kadrove gdje se opraštam od Ricka i odlazim u avion s Laszlom, pa im se to svidjelo. Na kraju druga verzija nije ni snimljena", ispričala je.
Dodatnu zbrku unosio je sam reditelj Curtiz, inače porijeklom Mađar, koji nikad nije usavršio engleski izgovor. Svjedočili su da je rekviziteru rekao da na setu želi “poodle”. Dok su glumci čekali na setu, ovaj se rastrčao da bi pronašao pudlicu. Kad je napokon pronašao i doveo psića, Curtiz je pobjesnio jer je zapravo tražio “puddle” - lokvu vode. Pisalo se i da je Bogart cijelo vrijeme kiptio od bijesa. Njegova treća supruga Mayo Methot nije se od njega odvajala. Optuživala ga je da očijuka s Bergman.
On je svaki slobodni trenutak između snimanja provodio u garderobi igrajući šah - sam protiv sebe. Otamo se nerijetko čula vika zbog svađe s Mayo. A bilo je to uglavnom prije nego što bi otišao na snimanje scena. Navodno je Bogart samo jednom uspio ručati s Ingrid Bergman u društvu kolegice Geraldine Fitzgerald. Ona je kasnije ispričala o čemu su razgovarali.
Je li bilo hemije između Bogarta i Bergman
"Tema za ručkom bila je kako da se izvuku iz tog filma. Mislili su da su dijalozi banalni, a situacije neuvjerljive. Poznavala sam dobro Bogarta i mislim da ju je na tom ručku htio uvjeriti da zajednički nastupe prema producentima i Curtizu", svjedočila je Fitzgerald.
Nakon tog ručka Bogart i Bergman više nisu razgovarali niti se viđali osim pred kamerama. U televizijskom razgovoru sredinom 70-ih novinar je pitao Ingrid Bergman je li doista bilo hemije između nje i glavnoga glumca. Ona je odgovorila da uopće nije upoznala Bogarta.
"Pitate me kako sam se mogla ljubiti na setu s čovjekom kojeg ne poznajem? Zato što je Bogart odličan glumac. Ali nikad nikog od svojih kolega na setu nisam manje poznavala i manje razgovarala nego s Humphreyem Bogartom. Bio je iznimno učtiv, ali ništa više od toga. Mislim da on uopće nije glumio. To je bio on. Čak mislim da je i privatno nosio ista odijela", rekla je slavna glumica.
Premijera filma bila je nekoliko sedmica prije predviđenog termina. Baš početkom novembra 1942. američke trupe pod komandom generala Pattona iskrcale su se na obale Maroka i osvojile Casablancu. Producenti Warner Brosa htjeli su iskoristiti taj trenutak, pa je film u Hollywoodu imao svečanu projekciju 26. novembra 1942. U američka kina došao je u januaru 1943. Zato neki smatraju da je “Casablanca” bila dio američke propagande kojim se htjelo pridobiti Amerikance da podrže Rooseveltovu odluku oko angažiranijeg uključivanja na strani Saveznika.
Boggart za ulogu je dobio 4.500, a Bergman 3.800 dolara
Uprkos osrednjem uspjehu u kinima, film je zaradom u idućih desetak godina četverostruko nadmašio budžet od oko 900.000 dolara. Već na dodjeli Oscara 1943. je trijumfirao.
Nominiran je u osam kategorija, a osvojio je Oscara za najbolji film. Curtiz je dobio nagradu kao najbolji redatelj. Scenaristi, braća Julius i Philip Epstein, također su dobili Oscara za najbolji adaptirani scenarij. Iako je potpisan kao koscenarist, Howard Koch odrekao se filma jer je smatrao da se nije dovoljno poštovao njegov doprinos scenariju pa je tako ostao i bez Oscara. Humphrey Bogart za ulogu je dobio relativno skromni honorar - tadašnjih oko 4.500 dolara, što bi danas bilo oko 100.000 dolara. Bergman je dobila oko 3.800 dolara.
Cijeli film snimljen je u studiju Warner Brosa i samo je jedna scena snimljena u eksterijeru, a o Casablanci nije bilo ni govora. Jedna od posljednjih scena u kojoj se Ilsa oprašta od Ricka i s Laszlom odlazi u avion snimljena je u magli. Razlog je taj što se u pozadini ne nalazi avion nego loša kartonska maketa. Ipak, zahvaljujući ovom filmu, dvoje glavnih glumaca neizbrisivo su se upisali u historiju Hollywooda sve do današnjih dana.
