Tridesetodnevni prekid vatre je, bez sumnje, u početku dobra vijest. Ali primirje je jedan od najkompleksnijih i najosjetljivijih pojmova u ovom desetljeću dugom sukobu. Njegova održivost će odrediti podršku Ukrajini, njen suverenitet i opstanak.
Nakon vjerovatno stotina hiljada mrtvih Ukrajinaca i Rusa, teško je zamisliti da bi bilo koja strana mogla odbiti ideju o primirju. Moskva će biti pod pritiskom da pokaže kako nije prepreka cilju američkog predsjednika Donalda Trumpa da postigne mir po gotovo svaku cijenu, piše CNN.
Ovo je nadrealna pozicija za Kremlj nakon tri godine brutalne agresije i nedostatka javne želje za okončanjem rata, osim u okviru američko-ruske diplomatije posljednja dva mjeseca. Kako bi održao privid da je Trumpov partner u ovom procesu, ruski predsjednik Vladimir Putin će vjerovatno prihvatiti neku vrstu mira. Možda to neće biti trenutno primirje, a mogao bi, kao što je Rusija ranije činila, odgoditi njegov početak kako bi ostvario vojne ciljeve, naročito u oblasti Kurska, gdje je Ukrajina blizu potpunog povlačenja iz dijela teritorije koji drži od augusta.
Ali tada će stvarnost testirati teoriju telefonske diplomatije. Prvi argument koji će biti stavljen na probu jeste da Kremlju ne može biti vjerovano u ozbiljnim diplomatskim naporima, s obzirom na to da je njegova istorija pokazala suprotno. Drugi argument jeste da Kijev i dalje ima maksimalističke ambicije za povratkom teritorija i da odbija zamrzavanje linija fronta, jer bi to značilo vjerovatni trajni gubitak petine svoje zemlje, kao i to da Ukrajina vjerovatno neće biti u stanju da se naoruža istim intenzitetom kao Moskva, što bi je stavilo u nepovoljan položaj kada Rusija ponovo napadne. I ovi argumenti će biti na testu.
Međutim, sada je jasno da većina Ukrajinaca smatra kako je kontraofanziva za povrat teritorija samo san, dok je osnovni zadatak – odbrana od ruskih napada – opterećen nedostatkom municije i ljudstva.
Ali surova realnost i haos ovog rata vjerovatno neće biti blagonakloni prema primirju. Umjesto toga, svaki prekid vatre će se najvjerovatnije pretvoriti u bitku oko toga ko će biti okrivljen za njegov kolaps.
Putinov primarni cilj sada je da nastavi uvjeravati Trumpa kako je Zelenskij prepreka njegovom miru. Putin ne može odbiti primirje, a da ne izgubi fiktivni moralni autoritet. Ali ono što slijedi – ili što se dešava tokom bilo kakve pauze u neprijateljstvima – odredit će ishod rata.
Prvo, radi se o potpunom prekidu vatre duž svih linija fronta, i to na čitav mjesec. Sam po sebi, ovo je ogroman zahtjev. Na stotinama milja, obje strane su godinama koristile oklopna vozila, artiljeriju, a sada i dronove da bi lovile jedni druge u brutalnoj borbi, stvarajući ono što se sada naziva "cvekla" – užasnu smjesu tijela poginulih vojnika na nultoj liniji fronta. Očekivanje je da će se sve to odjednom zaustaviti. Da neće biti grešaka. Da niko neće otvoriti vatru iz panike ili iz osvete. Da eksplozija plinske boce slučajno neće izazvati pucnjavu koja će trajno narušiti mir.
Iz tog razloga, neki evropski zvaničnici i Ukrajina prvobitno su predložili djelimični prekid vatre koji bi obuhvatao samo vazdušne, pomorske i energetske infrastrukture. Njihov argument bio je da bi to bilo lakše nadgledati – da bi se kršenja lakše mogla pripisati nekoj strani. Ipak, ovaj prijedlog je u Džedi odbijen u korist dalekosežnijeg primirja. Ako Moskva pristane, sve mora iznenada stati na mjesec dana.
Gotovo je nemoguće da neće biti grešaka ili sukoba. Rusija je u prošlosti bila izuzetno uspješna u dezinformacijama, maskirovki – obmani kao ratnoj taktici – kao i u izvođenju lažnih operacija, kada inscenira incidente kako bi opravdala odmazdu. Tokom bilo kakve jednomjesečne pauze, biće situacija u kojima će se sukobi malokalibarskim oružjem ili napadi dronovima teško pripisivati bilo kojoj strani: gdje će manipulacija vještačkom inteligencijom, lažni izvještaji ili potpuno izmišljeni incidenti ispuniti informacijski prostor.
Algoritmi će pokušati pojačati neistine. Svjetski lideri će se mučiti da razumiju detalje oko toga ko je prvi zapucao na frontu. Područja gdje su se dogodili seizmički događaji biće izvan domašaja istražitelja zbog novog talasa nasilja.
Dokazi iz protekle decenije trebali bi nas učiniti pesimističnima, a obmana je gotovo uvijek dolazila s jedne strane. Rusija je 2014. napala Krim, ali je tvrdila da nije. Rusija je 2015. pristala na prekid vatre, a u prvim danima primirja zauzela je ukrajinski grad Debaljcevo. Rusija je tvrdila da neće pokrenuti invaziju punog razmjera na Ukrajinu 2022, ali je ipak to učinila. Rusija je isprva tvrdila da ne koristi zatvorenike na frontu, ali sada su joj zatvori gotovo prazni.
Moskvin dosadašnji učinak treba biti temelj svake procjene o trajanju bilo kakvog mira. Da citiramo pjesmu kojom je Trump pravdao svoj neprijateljski stav prema migrantima: "Dobro si znao da sam zmija prije nego što si me primio." Trebamo biti realni u vezi sa ciljevima Kremlja. Oni se neće postići zamrzavanjem linije fronta. Putinu je potrebna šira pobjeda kako bi opravdao dosadašnje gubitke i zadovoljio svoju prenapuhanu percepciju prijetnje koju mu sada predstavlja Zapad.
Rizik je jasan: primirje propadne – vjerovatno zbog ruskih akcija – Trump pogrešno povjeruje da je Ukrajina kriva što je narušila mir, te joj ponovo ukida pomoć, ovaj put s još većom osvetničkom notom jer je označena kao agresor. Moskva se opet predstavlja kao žrtva i pokreće još jedan intenzivan napad na Ukrajinu, dok kratkotrajno primirje dovodi do usporavanja zapadne pomoći i vojne pripravnosti.
Kao što je američki državni sekretar Marco Rubio rekao o Moskvi: "Lopta je sada na njihovom terenu." To je tačno i pohvalno kao rezultat. Ali isto tako je činjenica da je Rusija majstor u tome da zgrabi loptu, sakrije je, raspravlja o pravilima igre i izgubljenim bodovima iz prošlih mečeva, prije nego što tvrdi da joj je loptu zapravo ukrala druga ekipa.
Bijela kuća uskoro će dobiti pravu lekciju iz Kremljove diplomatije. Trumpove ponekad grube i nepredvidive metode dovele su nas ovdje. Ako se budu primijenile prema Moskvi jednako direktno i disruptivno, mogle bi smanjiti najveću sigurnosnu prijetnju Evropi od nacista. Ali ako budu kratkog daha i previše pojednostavljene, možda neće biti dovoljne da se suprotstave hladnokrvnoj obmani i strpljivoj taktici Moskve.
