Izgleda da su Sjedinjene Države ušle u novi Hladni rat i sa Kinom i sa Rusijom. A prikaz konfrontacije američkih lidera kao one između demokratije i autoritarizma pao je na testu kredibilnosti, posebno u vreme kad se isti lideri aktivno udvaraju zlostavljačima ljudskih prava poput Saudijske Arabije. Takvo licemerje sugeriše da je u pitanju, bar djelimično, globalna hegemonija a ne vrijednosti, piše profesor Joseph Stiglitz, nobelovac i član Nezavisne komisije za reformu međunarodnog korporativnog poreza.
On je u članku objavljenom u petak na portalu “Projekt Sindikat” s naslovom “Kako bi SAD mogle da izgube novi Hladni rat”, ukazao da se “front” sa Kinom otvorio dobrano prije nego što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu.
“Dvije decenije nakon pada gvozdene zavjese SAD su očigledno bile broj jedan. Ali onda su uslijedili katatrofalno pogrešno vođeni ratovi na Bliskom istoku, finansijski krah 2008, rastuća nejednakost, epidemija opioida i druge krize koje su naizgled bacile sumnju na superiornost američkog ekonomskog modela. Štaviše, između izbora Donalda Trampa, pokušaja državnog udara u američkom Kapitolu, bezbroj masovnih pucnjava, Republikanske partije riješene da potisne glasače i uspona kultova zavjere poput QAnona, ima više nego dovoljno dokaza koji ukazuju da su neki aspekti američkog političkog i društvenog života postali duboko patološki”, navodi Stiglitz.
“Naravno”, nastavlja on, “Amerika ne želi da bude svrgnuta s trona. Ali prosto je neizbježno da će Kina ekonomski nadmašiti SAD, bez obzira na to koji zvanični pokazatelj koristi. Ne samo što je njena populacija četiri puta veća od američke – njena ekonomija takođe je rasla tri puta brže dugi niz godina (zaista, već je nadmašila SAD u smislu pariteta kupovne moći još 2015)”.
Ukazujući da iako Kina “nije uradila ništa da se proglasi za stratešku pretnju Americi”, Stiglitz navodi da je to svejedno jasno.
“U Washingtonu postoji dvostranački konsenzus da bi Kina mogla da predstavlja stratešku prijetnju i da je najmanje što bi SAD trebalo da urade da bi umanjile taj rizik da zaustave pomaganje kineskog ekonomskog rasta. Prema tom stavu, preventivna akcija je opravdana, čak i ako to znači kršenje pravila Svjetske trgovinske organizacije koje su same SAD mnogo pisale i promovisale”, istakao je nobelovac.
“Ovaj front u novom Hladnom ratu otvorio se dobrano prije nego što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Viši američki zvaničnici su otad upozoravali da rat ne smije da skrene pažnju sa stvarne dugoročne prijetnje – Kine. S obzirom na to da je ruska ekonomija otprilike iste veličine kao španska, njeno partnerstvo ‘bez ograničenja’ sa Kinom teško da je ekonomski važno (iako bi se njena spremnost da se uključi u ometajuće aktivnosti širom svijeta mogla pokazati korisnom za njenog većeg južnog susjeda)”.
Ali, Stiglitz je ukazao da je zemlji u “ratu” potrebna strategija i da Amerika ne može sama da pobijedi u novom takmičenju za veliku silu, već su joj za to potrebni prijatelji.
“Njeni prirodni saveznici su Evropa i druge razvijene demokratije širom sveta. Ali, Tramp je uradio sve što je mogao da otuđi te zemlje, a republikanci – koji su mu i dalje u potpunosti obavezani – dali su obilje razloga za pitanje da li su SAD pouzdani partner”, naveo je on, ukazujući da SAD takođe moraju da “osvoje srca i umove milijardi ljudi” u zemljama i tržištima u razvoju kako bi “osigurale pristup ključnim resursima”.
Stiglitz je ocijenio da će “u potrazi za naklonošću svijeta”, Amerika morati da nadoknadi mnogo toga izgubljenog. U tome, kako je naveo, njena “duga historija eksploatacije drugih zemalja nije od pomoći, kao ni njen duboko usađeni rasizam”.
“Nedavno su američki kreatori politike doprinjeli globalnom ‘vakcinaškom aparthejdu’ u kojem su bogate zemlje dobile sve vakcine koje su im potrebne dok su ljudi u siromašnijim zemljama bili prepušteni svojoj sudbini. U međuvremenu, protivnici Amerike u novom Hladnom ratu su svoje vakcine učinili dostupnima za druge po cijeni troškova ili nižoj, dok su takođe pomagali zemljama da razviju sopstvene pogone za proizvodnju vakcina”, ukazao je profesor.
Stiglitz je naveo da je američki “jaz u kredibilnosti” još veći kad je riječ o klimatskim promjenama koje nesrazmjerno pogađaju one na globalnom jugu.
“Dok su glavna tržišta u razvoju danas postala vodeći izvori emisija štetnih gasova, američke kumulativne emisije su još uvijek daleko najveće. Razvijene zemlje nastavljaju da nadodaju na njih i, što je još gore, nisu ispunile ni svoja tanka obećanja da će pomoći siromašnim zemljama da se izbore sa posljedicama klimatske krize koju je uzrokovao bogati svijet. Umesto toga, američke banke doprinose nadolazećoj dužničkoj krizi u mnogim zemljama, često otkrivajući izopačenu ravnodušnost prema rezultirajućoj patnji”, rekao je.
Stiglitz je istakao da su Evropa i Amerika “odlične u držanju lekcija drugima o tome šta je moralno ispravno i ekonomski razumno”, ali da je poruka koja se obično probije iz toga – “radi ono šta ja kažem a ne šta ja radim”.
“Naročito nakon Trampovih godina Amerika više ne polaže nikakvo pravo na moralnu visinu, niti ima kredibilnost da dijeli savjete. Neoliberalizam i ‘prelivajuća ekonomija’ (trickle-down economy) nikad nisu bili naširoko prihvaćeni na globalnom jugu a sada svuda izlaze iz mode”, kazao je Stiglitz, ukazujući da je, za razliku od toga, Kina briljirala ne u držanju lekcija već osiguravanjem čvrste infrastrukture siromašnim zemljama.
“Da, ove zemlje (siromašne) se često ostavljaju duboko u dugovima”, priznao je on, “ali imajući u vidu ponašanje zapadnih banki kao kreditora u svijetu u razvoju, SAD i drugi teško da su u poziciji da upiru prstom”.
Nobelovac je ukazao da bi tako mogao da nabraja “do sutra”, ali da je suština jasna:
“Ako će SAD da krenu u novi Hladni rat, bolje da razumiju šta će biti potrebno za pobjedu. Hladni ratovi se na kraju dobijaju mekom snagom privlačnosti i ubjeđivanja. Da bismo stigli na vrh, moramo ubijediti ostatak svijeta ne samo da kupuje naše proizvode već i društveni, politički i ekonomski sistem koji prodajemo”.
“SAD možda znaju kako da naprave najbolje bombardere i raketne sisteme u svijetu, ali oni nam ovdje neće pomoći. Umjesto toga, moramo ponuditi konkretnu pomoć zemljama i tržištima u razvoju, počevši sa odricanjem sve intelektualne svojine vezane za covid kako bi one mogle da proizvode vakcine i tretmane za sebe”.
“Ono što je podjednako važno je da Zapad još jednom mora da učini da naš ekonomski, društveni i politički sistem postane predmet zavisti čitavog svijeta. U SAD to počinje smanjenjem oružanog nasilja, poboljšanjem ekoloških propisa, borbom protiv nejednakosti i rasizma i zaštitom ženskih reproduktivnih prava. Dok ne pokažemo da smo dostojni da vodimo, ne možemo očekivati da će drugi marširati kako mi udaramo u bubanj”, zaključio je Stiglitz.
