Film

Danis Tanović otkrio: Ideja za film “Deset u pola” nastala je u Dalmaciji; ne bih podnio da je neko umro na snimanju

Ideja za novi film oskarovca Danisa Tanovića “Deset u pola”, o takmičenju čiji su sarajevski ćevapi bolji, nastala je u Dalmaciji. Stoga ima još većeg smisla da je Tanović gost ovogodišnjeg 9. međunarodnog festivala “Taste the Mediterranean”, kao i to da smo se s njim našli za intervju kod “Kantuna Pauline” da bismo na kraju sjeli u “Dujkin dvor”. “Deset u pola” je film o hrani, a i “Dujkin dvor” je bliže Mejama, gdje je Tanović služio vojsku i zaljubio se u Split.

Često svojim Dalmatincima, kad idem na more, donesem ćevape. Oni se jako obraduju sarajevskim ćevapima. Ja sam, naravno, donio nekih stotinjak ćevapa i zapalili smo roštilj. Tu se našla i jedna Sarajka koju nisam poznavao. Kaže ona: “Koji su to ćevapi”?, a ja: “Od Hodžića”. Ona će na to: “Jao, pa gdje ćeš te ćevape?”. Odgovorim: “Ti su najbolji”, a ona: “Nisu, nemaš pojma”. Počnemo se mi tako ozbiljno svađati, a naši Dalmatinci nam kažu: “Vi niste normalni, nama je to sve isto”. Ja kažem: “Vi nemate pojma”.

Scenarist Nikola Kuprešanin i glumica Anja Matković su bili na toj večeri i rekli mi da trebam o tome napraviti film. Onda je iz te neke priče gdje su najbolji ćevapi nastala priča o sarajevskom prijateljstvu, što je meni vječita tema jer uvijek me dira velikodušnost tih starih Sarajlija. Ta priča kad prijatelj pomogne prijatelju, a ovaj to ne zna, i on mu to možda nikada ne kaže. Jedno lijepo, staro Sarajevo…

Je li se to staro Sarajevo polako gubi i nestaje?

– Nije da se gubi, nego se potenciraju neke druge priče. Drugi dio priče je da si u Sarajevu nekada imao ulice u kojima su iste zanatlije pravile iste stvari. Pa si imao Sagrđije, Kovače, Kujundžiluk, Sarače, i tako dalje da sad ne nabrajam. Zlatari u jednoj, sajdžije u drugoj, kazani u trećoj.

Stari je običaj kod trgovaca u Sarajevu da se kafa ujutro pije nakon što si prodao prvu stvar. Ako prodaješ kazane, ako si prodao kazan, tek onda ideš na kafu.

A pošto je bilo nekih koji su uspješniji nego drugi, onda bi ovaj koji je prodao prvi kazan sljedeću mušteriju poslao kod svog komšije da bi mogli popit zajedno kafu jer dok ovaj drugi ne proda, nema kafe. I onda je iz te neke priče nastala cijela ta premisa filma koji smo napravili.

PROČITAJTE  Novinari Slobodne Dalmacije napali glavnu urednicu, traže ostavku

Koliko je ovo film i o samom Sarajevu?

– To je uvijek teško reći. Ti si iz Splita, ja imam neki svoj Split, ti imaš svoj. Evo, ja sam tebe sad doveo u restoran kod Jelene (“Dujkin dvor”; op.a.”) za koji si možda znao, ali nisi nikad došao.

Znači, ovo je moj Split. Moj Split su i Meje jer sam tamo služio vojni rok. Tvoj Split je nešto drugo. Tako da je teško reći što je Sarajevo, što je Split. Svi mi živimo u nekim malim balonima u kojima imamo par prijatelja ako si sretan čovjek. Koliko je to Sarajevo zaista Sarajevo, ne znam, ali je moje Sarajevo.

Ali, znaš, nakon premijere su ljudi došli i rekli, kako si divno opisao Sarajevo koje mi volimo. Iako živimo u tim svojim malim balonima, postoji nešto što nam je zajedničko.

Ovo je jedan od prvih regionalnih filmova koji su snimljeni za vrijeme korone. Kakvo je bilo to iskustvo?

– Ovo je niskobudžetni film koji smo mi počeli pisati u vrijeme korone i nekako je svijet tada izgledao jako siv i loš i mi smo htjeli napraviti nešto što će biti potpuno suprotno tome.

Mi u Sarajevu se volimo smijati na račun stvari koje nas more. Imamo taj neki način da procesuiramo stvari, ali uopće nismo znali hoćemo li snimiti film. Mjesec dana prije snimanja filma u Sarajevu je bilo 850 zaraženih ljudi dnevno. Ljudi su umirali, baš je bilo teško. Uopće nismo znali hoćemo li početi snimati da bi sedam ili osam dana prije početka snimanja filma najednom brojevi pali na 10 zaraženih i sve se promijenilo.

Ja sam svima u ekipi rekao: “Nosite maske i držite distancu”. Čak sam glumcima rekao: “Tko god od vas želi u kadru nositi masku, može”. Jer, lijepo je raditi to što radimo, ali da netko nastrada ili umre za vrijeme snimanja filma, to ne bih podnio.

PROČITAJTE  Danis Tanović: Ljudi u 'starkama' su odbranili Sarajevo, teško će nas savladati ovi što sad nešto prijete

Na kraju je ipak sve ispalo u redu i film ste snimili u kratkom roku?

– Snimili smo film i nitko se nije zarazio. U kratkom roku, tri sedmice je zaista kratko, ali nekako, svi su htjeli raditi i onda smo završili postprodukciju za manje od dva mjeseca, što je vjerojatno neki rekord jer kad se baviš mojim poslom, znaš da je šest mjeseci neki minimum.

Ali, svi su htjeli da film bude završen za početak Sarajevo Film Festivala. Bili smo u Ljubljani, završavali miks i dan prije otvaranja festivala donijeli gotov film u Sarajevo.

Znači, postojala je potreba da se ponudi nešto opuštajuće u odnosu na teška vremena?

– Da. Bilo je tako lijepo gledati tu premijeru filma u otvorenom kinu “Obala”, gdje je sjedilo 2500 ljudi, vidjeti da se ljudi smiju, da im, kako biste vi rekli, film paše. To je najveća nagrada koju možeš dobiti kad se baviš filmom, da ljudi prepoznaju to što su htio napraviti i da uživaju u tome.

Da je film bio prošle godine, bio bi prikazan online. Koliko vam je značilo da je premijera uživo?

– Stvarno nije isto gledati film sam kod kuće i gledati ga u dvorani. Kad sjedim u kinu i ugase se svjetla, nekako počne magija, ali ona nije samo tvoja, dijeli se. Kad gledaš, recimo, ovu komediju koja ima puno lokalizama, neke stvari ćeš propustiti ako gledaš film sam, kod kuće.

Poslije projekcije su mi neki stranci prilazili i rekli: “Smijali smo se jer bismo čuli da su se drugi ljudi počeli smijati i onda bismo shvatili neke stvari koje možda inače ne bismo”. A gledati film sa 2000 ljudi, to je poseban osjećaj. Uz sve to, “Obala” je meni najdraže kino na svijetu.

Ostatak intervjua koji je Tanović dao za “Slobodnu Dalmaciju”, čitajte OVDJE.



Povezani postovi: