Rat u Ukrajini i sankcije koje su uslijedile nisu cementirali vertikalu moći u Rusiji niti ujedinili uticajne poslovne i političke grupe te zemlje. Da je predsjednik Vladimir Putin osvojio brzu pobjedu na koju je jasno računao kada je pokrenuo "specijalnu operaciju", učvrstio bi poziciju vladara, ali kako se sukob odugovlači, elite su primorane da razmišljaju o budućnosti i pokušaju da nađu svoje mjesto u njoj.
Sam Putin ne pokazuje nikakvu namjeru da se povuče, ali sve više djeluje potisnut u prošlost.
Elite i potencijalni nasljednici prate svaki njegov vojni potez, ali već mogu da vide da za njega nema mjesta u njihovoj poslijeratnoj viziji budućnosti. Njegova jedina preostala funkcija u njihovoj percepciji nove ere mira biće da imenuje nasljednika i napusti pozornicu.
Rat je stoga pokrenuo javnu trku nasljednika. Proteklih godina, političko manevrisanje u Rusiji se odvijalo daleko od očiju javnosti, ali u ovoj novoj eri, glasne objave i upadljivi politički gestovi su ponovo postali pravilo. Kao da je već u toku aktivna izborna kampanja, a birokrate i funkcioneri vladajuće partije daju sve od sebe da dospiju u centar pažnje i čak se međusobno napadaju. Donedavno je takvo ponašanje bilo gotovo nezamislivo: predsjednička administracija je djelovala tiho, dok su se visokopozicionirani funkcioneri vladajuće partije Jedinstvena Rusija ograničavali na davanje obećanja u vezi sa socijalnom politikom.
Bivši predsjednik, bivši premijer i zamjenik predsjednika Savjeta bezbjednosti Dmitrij Medvedev je posebno zauzet davanjem izjava. Njegovi pretjerani, tvrdokorni komentari o spoljnopolitičkim pitanjima i uvrede upućene zapadnim liderima često izgledaju komično, ali uloga koju on pokušava da igra je jasna. On spaja čvrsti izolacionizam sa populizmom, svaljujući krivicu za unutrašnje probleme na spoljne neprijatelje.
Još jedan političar koji u posljednje vrijeme ima glasne nastupe je prvi zamjenik šefa osoblja i nadzornik unutrašnjeg političkog bloka Kremlja, Sergej Kirijenko, kojem je sada dodijeljena odgovornost za nadgledanje odmetnutih republika u Donbasu. On je postao jedan od najistaknutijih političara nove ere, iako ranije - otkako je postao predsjednički izaslanik ranih 2000-ih - nikada nije pokazao nikakvu sklonost da bude u centru pažnje.
Ali sada je Kirijenko počeo da nosi uniformu i glasno priča o fašistima, nacistima i jedinstvenoj misiji ruskog naroda. On vodi javne događaje, a u Donbasu je otkrio spomenik "baki Anji", koju su Rusi pokušali da pretvore u simbol "oslobođenja" Ukrajine. On jasno ističe svoj status nadzornika samoproglašenih "narodnih republika" Donjeck i Lugansk (DNR i LNR): što nije radio nijedan od njegovih prethodnika u toj ulozi, Vladislav Surkov i Dmitrij Kozak.
U medijskim izvještajima se naglašava da su oni koji dođu na administrativne funkcije u republikama u Donbasu đaci škole za guvernere, što je Kirijenkova zamisao. Iako Kirijenko nije direktno uključen u vojnu kampanju, očigledno je uspio da napravi prostor za sebe u Putinovoj ratnoj agendi.
Predsjednik Državne dume, Vjačeslav Volodin, je još jedan od favorita u borbi jastrebova. Otkad je prebačen iz Kremlja (kao prvi zamjenika šefa kabineta) u Državnu dumu, Volodin je pojačao javni profil, dajući brojne provokativne izjave koje će garantovano biti prenesene kao udarna vijest. Sada udvostručuje napore, podržavajući zabranu stranih riječi na izlozima prodavnica i pozivajući da se u DNR i LNR zadrži smrtna kazna.
Druge uticajne birokrate su usvojile potpuno drugačiju strategiju i izabrale da se klone teme "specijalne operacije" koliko im to dozvoljava njihova pozicija. To šutanje je samo po sebi politički gest.
Premijer Mihail Mišustin i gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanjin, obojica smatrani kandidatima za Putinovog nasljednika prije rata, su posebno šutljivi povodom "specijalne operacije" u Ukrajini. Sobjanjin je podržao zvaničnu politiku tako što se pojavio na mitingu na moskovskom stadionu Lužnjiki u martu, i otputovao u LNR u junu, ali još nije primijećen u vojnoj uniformi ili da poziva na uništavanje nacizma. Mišustin je, u međuvremenu, u potpunosti izbjegao temu rata.
Racionalno opravdanje za njihovu šutnju je da je rat privremen i da će odnosi sa Zapadom i čak sa Ukrajinom, kad-tad i nekako morati da se poprave. Kada dođe to vrijeme, oni koji nisu uvrijedili "neprijateljske zemlje" ili direktno učestvovali u vojnoj kampanji, biće u boljoj poziciji da to urade.
Šutnja, međutim, nosi rizike sa sobom. Ako Putin na kraju zatraži potpunu predanost svih birokrata povodom Donbasa i vojnog pitanja, moglo bi da im se zamjeri to što su šutali.
Sve to podsjeća nas situaciju iz 2007, kada se Putinov drugi predsjednički mandat bližio kraju, a ustav mu nije dozvoljavao da se kandiduje za treći uzastopni mandat. Bila su dva kandidata za ulogu nasljednika: prvi zamjenici premijera Sergej Ivanov i Dmitrij Medvedev. Ivanov se pozicionirao kao konzervativan i autoritaran, dok je Medvedev igrao ulogu liberlanog modernizatora orijentisanog prema Zapadu.
Pobjednik, Medvedev - koji je tada tvrdio da je "pobjeda bolja od nepobjede" - istinski je skrenuo sa Putinove utabane staze, približavajući se Zapadu. Iskreno je govorio o nastavku predsjedničke karijere, ali je brzo odustao kada je Putin poželio da se vrati na mjesto predsjednika 2012.
Nakon Putinovog reizbora 2018, ponovo je aktuelizovana priča o nasljeđivanju, samo da bi bila prekinuta kada je Putin promijenio ustav i omogućio sebi da se kandiduje za još dva mandata od 2024. Sada ruska elita ponovo okolo traži nasljednika, ali u ovoj novoj eri političkih gestova, potencijalni nasljednici su ti koji su ispalili pucanj za start, a ne Putin.
Dvije strategije - upadljivi gestovi i tišina koja odzvanja - odražavaju različite pristupe i pretpostavke onih koji ih koriste. Jastrebovi djeluju na osnovu pretpostavke da će nasljednika izabrati Putin, pa imitiraju njegovo ponašanje u pokušaju da pridobiju njegovu naklonost, ukazujući da će lojalno čuvati njegovo nasljeđe. "Poslije Putina biće Putin", rekao je jednom Volodin.
Oni koji ćute računaju na drugačiji scenario nasljeđivanja, u kojem će novog lidera izabrati elite. Po pravilu, u ovom scenariju, opklade se ne stavljaju na najpopularnijeg potencijalnog kandidata, nego će vodeći kandidati postati tehnokrate koji su sposobni da uzmu u obzir interese različitih grupa. "Novi Putin" bi mogao da započne preraspodjelu uticaja i imovine, a elite za to nisu posebno zainteresovane.
Verzija trke za nasljednika iz 2022. je, naravno, virtuelni događaj. Putin nije najavio početak audicije i očigledno ne planira da napusti posao: predsjednička administracija se priprema za izbore 2024. i podrazumijeva se ko će biti u centralnoj ulozi. Rat i potencijalna aneksija daljih teritorija će otkloniti potrebu da Putin izađe sa manifestom bilo koje vrste. On želi da izađe na izbore kao čovjek koji je pobijedio nacizam (bez obzira na stvarne rezultate invazije) i kao historijska ličnost koja ne mora da daje nikakva obećanja svom narodu.
Ipak, interesovanje koje za trku za nasljednika pokazuju najviši članovi elita - da ne pominjemo entuzijazam njenih učesnika - pokazuje da sistem želi da razgovara (i vidi) budućnost nakon Putina. Možda se čini da bi ekstremne ratne okolnosti trebalo da odagnaju sve misli o tome šta će doći kasnije. Ali kako god ta budućnost izgledala, čini se da u njoj ima sve manje mjesta za Putina.
