Sport

Drugi najveći derbi Argentine, braća Milito i priča o prokletstvu sedam zakopanih mačaka

Racing

Fudbal u Argentini. Prva pomisao vam je vjerovatno Superklasiko. Izuzetaka je vrlo malo. Sukob između River Platea i Boce Juniors je onaj koji definiše ne samo Buenos Ajres, već čitavu državu.

Po mnogima to nije samo običan rivalitet. To je utakmica koja predstavlja nacionalni događaj koji izaziva nenadmašan nivo pažnje. Međutim, postoje i drugi dijelovi ove izuzetno raznolike i rasprostranjene prijestonice, koji ovaj titanski sukob vide kao nešto sporedno. Preko reke Rijačueljo, koja od centralnog Buenos Ajresa odvaja industrijsku luku i naselje radničke klase, koje broji više od 300.000 stanovnika, važan je samo njihov sopstveni klasiko.

U pogledu historijskog značaja, događaja i burnih sukoba, čvrsto u sjenci Superklasika sedi upravo njihov derbi. U ovom naselju, koje opet čini zaseban grad, svoj dom su pronašli po popularnosti treći i četvrti argentinski klubovi. Odmah posle Rivera i Boke, nalaze se Independijente i Racing, oba stacionirana u Aveljanedi, što znači da se u njemu održava drugi najveći derbi u zemlji, poznatiji kao Clásico de Avellaneda!

Racing je imao skroman početak

Kao i kod većine klubova u Argentini, Racing i Independijente su imali skromne početke. Prvi koreni Racinga vode u 1889. godinu, kada se smatra da je u susjednoj provinciji Barakas al Sud - južno predgrađe Ajresa koje će se kasnije industrijalizacijom pretvoriti u čitav grad - osnovan Argentinos Ekselsior, preteča današnjeg kluba, a koje je bio formiran od tadašnjih radnika zaposlenih u Južnoj željeznici. Tri godine kasnije, klub se podelio na tri odvojena entiteta, od kojih će jedan, pod nazivom Sud America FC de Barakas al Sud, postati prvi tim u Argentini koji su isključivo formirali i za koji su igrali Kreoli. To je termin koji se ranije koristio za osobe rođene u španskim kolonijama, navodno isključivo španskog porijekla, iako je u praksi bilo moguće da to budu i djeca mestika pod određenim uslovima. Ovo ime se ne koristi danas za evropske imigrante u Latinsku Ameriku, niti za njihove potomke.

Početkom 1903. godine, članovi kluba odlučili su da se odreknu imena Sud Amerika, koji je više bio nadimak. Nadahnuti imenom popularnog francuskog magazina za moto trke, promijenili su ime u Racing. Odlučivši se za novo ime, novoformirani klub je trebalo da se odluči za boju uniforma u kojima će nastupati. Da bi uštjedeli novac, odlučili su se za potpuno bijelu garnituru. Ubrzo posle toga, uslijedila je promjena boja u žuto-crnu, inspirisanu Penjarolovim dresovima, da bi samo nedjelju dana kasnije bio zamijenjen novim kockastim svijetloplavim i ružičastim krojem.

Racing je prvi put ostvario promociju u argentinsku Primera diviziju 1910. godine, a to je ujedno i godina kada su na dan proslave 100 godina od podizanja Majske revolucije, usvojili danas nadaleko prepoznatljive boje svijetlo plavih i bijelih pruga, po ugledu na zastavu Argentine.

Koreni Independijentea nisu se mnogo razlikovali. Ovaj klub takođe je osnovan od strane radničke klase, ovoga puta zaposlenih u modernoj robnoj kući, koja se bavila proizvodnjom obuće, pod imenom A La Ciudad de Londres u Monseratu, kvartu koji i danas predstavlja sam centar Buenos Ajresa. Ali, za razliku od Rasinga, koji je nastao sporazumnim i prijateljskim razilaženjem institucija, Independijente je rođen iz sukoba.

Maipu FC bio je klub koji su 1878. godine osnovali engleski vlasnici prodavnice obuće. Lokalnom stanovništvu, koje je radilo u robnoj kući, bilo je dozvoljeno samo da gledaju utakmice, ali i ne da nastupaju u njima. Ponižavani i nezadovoljni radnici održali su sastanak i odlučili da osnuju svoj klub. Nazvali su ga Independijente, kao simbol nezavisnosti i slobode. Naziv koji će godinama kasnije kroz istoriju dokazati punu težinu svog imena.

Pošto su bijesni šegrti i radnici 1905. osnovali sopstveni tim, odlučili su se za plavo-beli komplet, inspirisan prvim klupskim šampionom Argentine, timom koji je bio sastavljen od učenika škotske škole Sent Endrjuz. Posle poteškoća sa obezbjeđivanjem domaćeg terena, klub se preselio u Aveljanedu 1907. godine, kada je i promijenio uniformu u danas prepoznatljivu crvenu boju, za koju se vjeruje da je preuzeta u čast Notingem Foresta, koji je impresionirao njihovog prvog predsjednika kluba na argentinskoj turneji početkom 20. vijeka. Prvobitna boja, kao i grb kluba, koji u suštini predstavlja škotsku zastavu, i danas je zadržan u formi gostujuće garniture.

Do 1907. godine oba kluba su se pridružila Fudbalskom savezu Argentine. Te godine prvi put su se i sastali, u meču koji je pripao Independijenteu 3:2. Crveni su možda pobijedili na prvom klasiku, ali je Racing ubrzo uspostavio dominaciju, ne samo u Aveljanedi, već i samim argentinskim fudbalom. Oba kluba su u Primeru promovisana 1910, ali su plavo-beli u potpunosti iskoristili prednost novog okruženja. U periodu od 1913. do 1919. godine, Rasing je osvojio sedam uzastopnih titula prvaka, pritom izgubivši samo pet utakmica, uključujući i poraz od Independijentea 1914. godine od 2:1. Tokom ere izuzetne dominacije, dobio je, danas popularan i nadaleko prepoznatljiv nadimak, Akademija, kako kažu, iz razloga dijeljenja fudbalskih lekcija svojim nesretnim protivnicima tog vremena.

Independijente nije osvojio ništa u pomenutom periodu, ali je za to vreme Klasiko Aveljanede postao najpopularniji meč u Argentini. Rivalstvo koje je tih godina zasenilo najstariji klasik, čiji su akteri bili River i Racing. Onaj između Boce i Rivera, tek početkom profesionalizma tridesetih godina je zauzeo prijesto u Argentini.

Jedan od poznatih susreta u ovom periodu dogodio se 12. decembra 1915. godine. Indepednijente je slavio sa 1:0, ali je pobeda od strane AFA pripisana Racingu. Razlog za ovaj postupak ostao je nezabilježen, ali vjeruje se da je Independijente nastupao sa igračima koji nisu bili registrovani za okršaj. Bez obzira na razlog, ovo je samo pojačalo tenzije između dva kluba.

Rast popularnosti

Popularnost Racinga u Buenos Ajresu je porasla do te mere, da njihovi objekti u Barakas al Suru više nisu bili adekvatni, te se klub 1915. godine preselio na trenutno mjesto u Aveljanedi, na samo nekoliko stotina metara od kuće Independijentea. To je trebalo zvanično da dokaže početak jednog od najintezivnijih rivalstava u zemlji Gaučosa.

Klasiko Aveljanede počeo je sa intenzivnim rastom 1919. godine, kada su se oba kluba pridružila disidentskoj amaterskoj ligi AAF, zajedno sa ostalim velikim klubovima iz Ajresa, što je dovelo do češćih sukoba lokalnih rivala. Racing, kao šestostruki šampion u ovoj fazi, dominiraće ranim mečevima u rastućem rivalstvu, svojim legendarnim napadačem i misterioznom figurom Albertom Oakom, čija je ćudljivost i vječita neraspoloženost iznedrila glasine o dvostrukom životu - s jedne strane kao fudbaler, a s druge kao ubica i lopov.

Akademci su dodali još dva pehara šampiona, sa čudakom u napadu, osvajajući tako osam pehara namenjenih nacionalnom prvaku do 1921. godine. Dok je Racing dominirao, Independijente je u tišini stvarao svoj šampionski tim. Godinu dana kasnije, predvođeni inzvanrednim napadačem Manuelom Seoaneom, Crveni đavoli će osvojiti svoju prvu krunu. Do kraja dvadesetih Racing se još devet puta peo na trona, dok je njegov crveni protivnik to uspio tek još jednom 1926.

Dvije godine kasnije, 1928. poslednji put dogodila su se pomeranja što se tiče njihovih stadiona. Ovoga puta, Independijente se još više primakao rivalskom zdanju, čineći danas prepoznatljivu sliku dva veleljepna stadiona na udaljenosti nešto manjoj od 300 metara. U svetu fudbala, samo su stadioni Dandija i Dandi Junajteda bliži jedan drugome.

Kako su se dva kluba zbližavala, tako je rivalstvo sve više raslo. Prvi klasik u profesionalnoj eri argentinskog fudbala odigran je u septembru 1931. godine. Nezavidna situacija u Rasingu, prethodila je da na ovom susretu Akademci nisu uspjeli da sastave zadovoljavajući tim, ali su i takvi pružili izvanrednu partiju, u kojoj su na kraju slavili rezultatom 7:4. Ovaj susret i danas se smatra najboljim u historiji dvaju suprotstavljenih strana, ujedno to je bio i klasik sa najviše postignutih golova. Independijente je uspio da se osveti 1940. godine, dvostrukim šampionatom nemilosrdno rušeći svoje lokalne rivale sa čak 7:0. Tih godina u napadu Rohosa nalazio se Arsenio Eriko, koji i danas sa 295 golova drži rekord u argentinskoj Primeri.

Argentinski fudbal nastavio se i tokom čedrdesetih godina prošlog vijeka. Dok je rat bjesneo širom svijeta, Aveljaneda je vodila svoj sopstveni, fudbalski rat. Racing je ponovo bio na putu uspjeha, vezujući tri uzastopne titule, dok se Independijente tek jednom upisao na listu šampiona u pomenutoj dekadi. Sa uspjehom zaraćenih strana i u profesionalizmu, činilo se da je klasiko Aveljanede iz godine u godinu postajao sve žustriji, a ta napetost konačno je eskalirala u ekspoloziju početkom šezdesetih godina.

Pošto su Akademci 1949. osvojili treću titulu u nizu, otprilike u to vreme klub je dobio pomoć od argentinske vlade. Njihov stari stadion je srušen, da bi se izgradio potpuno novi, koji je svečano otvoren 3. septembra 1950. godine, pobedom protiv Veleza. Sferične strukture, sa otvorom i tadašnjim kapacitetom od 100.000 gledalaca, lokalno stanovništvo ga je zbog tog oblika prozvala imenom El Cilindro. Tih godina Racing je etiketiran, što se i danas zadržalo, kao peronistički i desničarski klub. Njegovi ljubitelji tvrde da Peron nije bio fudbalski obožavatelj i da je to samo mit. Čuveni argentinski diktator je po njihovoj priči volio individualne sportove, poput boksa i mačevanja.

Međutim, argentinska vlada je ipak "pozajmljivala" sredstva za izgradnju stadiona, što se ipak pripisuje jednom od Peronovih ministara, a ne samom predsjedniku. Govorilo se da je tadašnji ministar ekonomije Ramon Kareiho bio veliki ljubitelj Rasinga i vjerovatno je on igrao glavnu ulogu u finansiranju izgradnje stadiona. Rivalski navijači su ga tada prozvali "Deportivo Careijo". Ipak stadion danas nosi ime po najpoznatijem vođi Argentine, koji je takođe postao počasni predsjednik kluba. Vjeruje se da su zahvaljujući ovim događajima neki peronisti favorizovali Rasing nad Independijenteom, ali i obrnuto.

Nova titula za Racing

Sezona odigrana 1961. godine, bila je mješovite sreće za obje strane. Racing je ponovo osvojio titulu, ali je Independijente uspeo da se utješi pobjedom u klasiku, i to na gostujućem terenu od 4:0. Drugi susret te godine, upamćen je zbog nevolja na terenu, a koje su prouzrokovale da glavni arbitar meča pokaže osam crvenih kartona, sa po četiri na obje strane. Rezultat od 1:1 delovao je totalno nebitan. Nevolje sa terena prenijele su se i na tribine stadiona, pa i van njega. Šezdesete su bili godine kada su se po prvi put pojavile navijačke frakcije, formirajući bara brava grupe, inače preteča kasnijih ultrasa po Evropi.

Tri godine kasnije, Independijente je postao prvi argentinski klub koji je osvojio Kopa Libertadores. Titula najboljeg kluba na tlu Južne Amerike uslijedila je posle osvajanja nacionalnog prvenstva prethodne sezone, u kom je klasik ponovo pripao gostima. Ovoga puta Akademci su slavili na strani rezultatom 4:0, održavajući kontinuitet događaja iz 1961. godine. Naredne 1965. Đavoli su ponovili uspjeh, savladavši ponovo Penjarol, kao i u predhodnom finalu.

Racing je svoj prvi i jedini Libertadores osvojio 1967. godine, tako što je u finalu tukao drugog urugvajskog velikana, Nasional sa 2:1. Ali ono što je najvažnije, iste godine osvojena je i titula svjetskog prvaka. S obzirom da se u čuvenom finalu Interkontinentalnog kupa odigrala jedna od najokrutnijih utakmica u historiji fudbala, nedopustivo bi bilo ne spomenuti neke od detalja, koji su bili propraćeni bizarnim incidentima van terena, inspirisanim žestokom mržnjom koja se razvila između klubova prvaka dva kontinenta.

Tadašnji šampion Evrope, škotski Celtic, u prvoj utakmici na Hempden parku u Glazgovu, tesno je slavio minimalnim rezultatom, prije nego što su lisabonske Lavove mentalno, ali i fizički napali igrači, kao i navijači Rasinga u revanšu koji su Argentinci dobili sa 2:1. S obzirom da produžeci i penali po pravilima nisu bili opcija, treća utakmica odigrana je na "neutralnom" terenu u Montevideu. Na čuvenom Sentenariju, Akademci su uspeli da slome otpor žilavih Škota koji su jedva izvukli žive glave, i pobijede ih sa 1:0 za titulu klupskog prvaka planete, nešto što je u dva navrata izmaklo njihovim rivalima.

Bio je to povod za jednu od najbizarnijih priča u historiji fudbala. Dok je plavo-bijeli dio Aveljanede otputovao preko Rio de la Plate da podrži, i na kraju, proslavi titulu šampiona svijeta, ogorčeni uspjehom rivala, motivisani mržnjom i zavisnošću, navijači Independijentea potražili su neobičan vid osvete. Pod okriljem mraka, pristalice Los Rohosa provalili su na El Silindro i tom prilikom sahranili su sedam crnih mačaka kako bi prokleli suparnički klub. Shvatite to kako hoćete, kao sujeverje, babske vradžbine, bajke ili legende. Ali, od tog trenutka, Rasing upada u pakao dug 34 godine bez osvojenog trofeja.

Tokom sedamdesetih, Independijente je osvojio četiri prvenstva. Ako to nije bilo dovoljno bolno za protivnike, postavili su i jedan rekord koji i dan danas čvrsto stoji. Osvojili su zapanjujuće četiri titule Kopa Libertadores zaredom u periodu između 1972. i 1975. godine. To im je donelo ukupno šest od današnjih sedam titula prvaka kontinenta. Klub koji je dobio ime u duhu nezavisnosti i slobode, podigao je najveći broj pehara najeminentnijeg takmičenja za klubove u Južnoj Americi, nazvanom po oslobođenju španskih kolonijalista.

Upravo najsjajnija decenija u istoriji Đavola bila je potpuni kontrast za Racing. Bio je to period u kojem su se Akademci borili za goli život i nekoliko puta izbjegavali ispadanje u niži rang. Sljedeća decenija bila je vrhunac nevolja. Racing je 1983. prvi put ispao u drugu kategoriju. Da stvar bude još i gora, Independijente je iste godine obezbijedio svoju 13. titulu nacionalnog prvaka upravo pobjedom nad ljutim rivalom, a ista im je omogućila da naredne godine sedmi put postanu šampioni kontinenta. Đavolima je to bilo sedmo finale i svih sedam su riješili u svoju korist, što je tim neverovatnim dostignućem dovelo do toga da su klubu nametnuli nadimak "Rey de Copas" iliti Kralj kupova.

Vrhunac i najteži udarac po rivala uslijedio je iste 1984. godine. kada je Independijente u finalu Interkontinentalnog kupa konačno posle šest pokušaja uspeo da podigne pehar namenjen svetskom klupskom prvaku, savladavši u finalu Liverpul sa 1:0. Po povratku u domovinu njihov stadion preimenovan je u ime koje nosi i danas, u čast Oslobodioca Amerike i ovih trijumfa. Sa druge strane u taboru Rasinga, koji je učešća prebacio u niži rang takmičenja, i kojem se svijet okrenuo naglavačke, pored svih poteškoća u snove su im dolazile crne mačke. Svi u Aveljanedi vjerovali su da je kletva stvarna.

Akademci su se vratili u Primeru 1985, ali su im uspesi narednih godina konstantno izmicali. Sve očajniji Rasing išao je na krajnje mere kako bi pokušao da ukloni prokletstvo, a 1998. godine, sa klubom koji je bio suočen sa bankrotom i teškom borbom na terenu, predsednik Danijel Lalin okupio je na El Silindru 100.000 ljudi, ali ne zbog utakmice. Krenulo je prekopavanje terena u potrazi za kostima i ostacima misterioznih mačaka. Iskopali su čitav teren, ali su uspjeli da pronađu skelete samo šest mačaka.

Paralelno sa opsesijom i ludilom Rasingovih navijača u periodu od 1998. do 2003. godine, u klasiku se pojavljuje jedna od najlegendarnijih fudbalskih priča u vidu braće Milito. Dijego i Gabrijel su u pomenutom periodu od derbija Aveljanede uspjeli da naprave ličnu i porodičnu stvar. Kao mršavi dvadesetogodišnjak Dijego Milito je predvodio napad Akademaca. Sa nevjerovatnom sličnošću na legendarnog Urugvajca Enca Frančeskolija, ikone tima sa Monumentala, i Dijego je dobio identičan nadimak - El Principe. U bojama rivalskog Independijentea, kao uspješni centralni defanzivac isticao se njegov rođeni brat, Gabrijel, koji je sa nepune 22 godine postao kapiten Crvenih đavola.

U prvom derbiju u kojem su braća nastupala, moglo je da se vidi Dijegovo isključenje iz igre. Drugi derbi video je kako uslijed sukoba dva brata, tuče, ruganja, pljuvanja i busanja u grudi, njihova majka izlazi sa terena, nemogavši da gleda događanja na terenu, tuču sinova, uz ubistvene pokliče dvije grupe navijača sa tribina. Potrajalo je sve to do 2003. kada su braća napustila Južnu Ameriku i krenula put Evrope, a ostalo je historija.

Burne godine obilježile su i neke od najvećih sukoba navijača, kao što je događaj s početka novog milenijuma, kada se 2000. godine desila masovna tuča na ulicama Aveljanede. Sukob je započet na dan klasika, kada su ispred svojih stadiona brojne pristalice oba kluba priredile roštilj zabavu. Kako su stadioni udaljeni samo par stotina metara, jedan od navijača Independijentea usled standardnih čarki i dobacivanja, podigao je kamen, kojim je u glavu pogodio simpatizera Akademaca, i tada je nastao opšti haos, koji je odložio susret i na kraju odigrao dan kasnije bez prisustva publike.

Epilog svega, više stotina povrijeđenih, što navijača oba kluba, što policijaca koji su intervenisali tom prilikom. U sličnim sukobima 2001. godine, nožem je izbodeno 17 pristalica Rasinga. A kao da sve to nije bilo dovoljno, nekoliko dana kasnije kao vid osvete, u jednoj od pucnjava, ubijen je Gustavo Rivera, jedan od vođa navijača Rohosa.

Proklestvo je i dalje trajalo

Međutim, prokletstvo je i dalje trajalo. U jednom od mečeva za titulu, Racing je čak 14 puta pogodio okvir gola i svi su već bili na ivici ludila. Konačno 2001. godine, iako je klub bio na na rubu finansijskog kolapsa, ponovo je odlučeno da se kompletno prekopa teren i zamene sve betonske konstrukcije u donjem dijelu stadiona. Tom prilikom pronađen je i kostur sedme mačke. Zvuči gotovo nevjerovatno, pomalo i kao fikcija, ali Rasing je par mjeseci kasnije postao šampion formata Apertura 2001, osvojivši tako prvu titulu posle 34 duge godine. Kletva je konačno bila skinuta.

A, onda su Đavoli navukli svoje prokletstvo, u ovom slučaju sopstvenom krivicom. Dijego Forlan je 2002. godine prodat Manchester Unitedu, a klub je lišen njegovih golova završio na dnu tabele. Zahvaljujući sistemu koeficijenata, koji se računaju iz prethodne tri sezone, Đavoli nisu ispali iz elite, a kako to obično biva u Argentini, već naredne godine postali su prvaci.

Kako je novi milenijum napredovao, Independijente je imao novu zvezdu u usponu. Iz omladinskog pogona izašao je mladi Serhio Kun Aguero. Imao je samo 15 godina i mjesec dana kada je kročio na veliku scenu, postajući tako najmlađi igrač u istoriji argentinske Primera divizije. Novac dobijen od njegovog transfera u Atletiko Madrid 2006. klub je iskoristio za obnovu stadiona. Ali, Đavoli su se pružili više nego što su bili dugački, a budžet za renoviiranje doma doveo ih je do finansijskih poteškoća. Obnova je stopirana, a incident koji se dogodio 2006. na ovom stadionu, upravo u klasiku, kada su Rasingovi navijači počeli da ruše dijelove koji su bili u izgradnji, doveo je do toga da AFA zabrani gostujuće pristalice, što je na snazi čak i danas za pojedine susrete.

Iako je Independijente 2010. podigao pehar namijenjen osvajaču Kopa Sudamerikane, tri godine kasnije prvi put je ispao u niži rang. Dve godine ranije isto se dogodilo i River Plateu, ostavljajući tako Boku kao jedini tim iz velike petorke, i uopšte kao jedini tim koji nikada nije napuštao najjače društvo. Ipak, Đavoli su se brzo vratili u najjači rang, već naredne 2014. Iste godine, samo par stotina metara dalje, Racing je proslavio 17. titulu šampiona, kojom je pretekao svog vječitog rivala, a sa kojim je do tog trenutka bio izjednačen. Bizaran slučaj obilježio je i ovaj događaj, kada su pristalice Akademaca kroz ulice Aveljanede nosile mrtvački kovčeg sa grbom Independijentea na kom je pisao broj 16, aludirajući na broj titula.

Još jedan pehar Kopa Sudamerikane došao je 2017. godine na Dupli pogled "La Doble Visera", kako popularno nazivaju dom Đavola. Ovaj trofej zakucao je superiornost Independijentea, i ustoličio ga u najtrofejnijeg argentinskog kluba na međunarodnoj sceni. Godinu dana ranije Dijego Milito, zvanično je ušao u legendu kluba sa El Silindra, svojim posljednjim igračkim nastupom, dok je sa druge strane, njegov brat Gabrijel započeo trenersku karijeru upravo predvodeći svoje Đavole.

Rasing je osvojenom titulom 2019. godine pobegao za dva pehara Independijenteu, koji i dalje ima epitet najuspješnijeg kluba u Kopa Libertadores sa sedam osvojenih titula, ali se toj brojki opasno približila Boca Juniors sa šest trofeja, i kojoj već godinama izmiče taj famozni sedmi.

Što se tiče odnosa snaga u međusobnim duelima, Đavoli i tu imaju prednost. Od 226, koliko se puta klasiko Aveljanede igrao do danas, Rohosi su ostvarili 86, naspram Racingovih 66 pobjeda, dok se sukob završio bez pobjednika u 74 navrata.

(MozzartSport)