Da je Ukrajina članica NATO-a, ruski napad prisilio bi sve saveznike da je zajedno brane. Strateška situacija bila bi potpuno drugačija nego sada, gdje je na NATO-u i pojedinim državama članicama da odluče hoće li i, ako da, kakvu podršku uopće pružiti. Od osamostaljenja Ukrajine 1991., vlasti u Kijevu su u nekoliko navrata pokušavale tu zemlju uvesti u zapadni savez.
Što se tiče vojne snage, Ukrajina je iz raspada Sovjetskog Saveza izašla kao vojno posebno jaka zemlja: uz Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan, bila je jedna od četiri bivše sovjetske republike s nuklearnim oružjem, ali ga se dragovoljno odrekla dok je Rusija ostala nuklearna sila. Zauzvrat su se Budimpeštanskim memorandumom iz januara 1994. Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija obvezale poštivati suverenitet Ukrajine. No, najkasnije ruskom aneksijom ukrajinskog poluotoka Krima, Rusija je pokazala da su sigurnosna jamstva bila bezvrijedna. Mnogi ukrajinski političari i vojni dužnosnici gorko su požalili što su odustali od nuklearnog oružja.
Strah od uvlačenja u rat
Upravo zbog toga su vlasti u Kijevu intenzivno pokušavali dobiti zaštitu od NATO-a, pogotovo otkako je 2005. godine na dužnost stupio prozapadno orijentirani predsjednik Viktor Juščenko.
Juščenko ipak po tom pitanju nije baš naišao na otvorena vrata NATO-a u Bruxellesu. Iako se suradnja značajno intenzivirala od potpisivanja Povelje NATO-Ukrajina 1997. godine, punopravno članstvo promatrano je međutim i dalje vrlo kritički. Protuargumenti su ostali isti do danas: pridruživanje Ukrajine provociralo bi Rusiju, nuklearnu silu i članicu Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta. A obveza pružanja pomoći značila bi da bi ostale zemlje NATO-a lako mogle biti uvučene u rat s Rusijom.
Brojne zemlje bivšeg Varšavskog pakta pridružile su se NATO-u 1999. i 2004., među njima su i baltičke države - odnosno bivše sovjetske republike. Prije toga, brojni američki vojni dužnosnici, diplomati i sigurnosni stručnjaci opisali su ponude za njihovo članstvo u otvorenom pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu kao "političku pogrešku povijesnih razmjera". Do njihovog članstva je ipak došlo i uglavnom nisu dovedena u pitanje do danas - za razliku Ukrajine i Gruzije.
Bush je htio Ukrajinu u NATO-u
U konačnici, američki predsjednik George W. Bush je bio taj koji je vjerovao da bi trebao iskoristiti relativnu rusku slabost kako bi proširio NATO još dalje na istok. Bush je iznio prijedlog na summitu NATO-a 2008. u Bukureštu: "Moramo jasno dati do znanja da NATO pozdravlja težnje Ukrajine i Gruzije za članstvom u NATO-u i nudi im jasan put za postizanje tog cilja", rekao je Bush, a onda u smjeru ruskog predsjednika Vladimira Putina dodao: "Hladni rat je gotov."
Putin je bio bijesan: "Smatramo dolazak vojnog bloka na naše granice, čije obveze oko članstva uključuju i članak 5, kao izravnu prijetnju sigurnosti naše zemlje."
Ono što je sadašnji direktor CIA-e i bivši američki veleposlanik u Moskvi William Burns napisao u upozorenju Bushevoj administraciji čini se gotovo proročanskim: ulazak u NATO bi „pripremio plodno tlo ruskoj intervenciji na Krimu i u istočnoj Ukrajini". Šest godina kasnije se dogodilo upravo to – a da pritom Ukrajina ni ni ušla u NATO.
Merkel kaže ne
No, u konačnici, pristup Ukrajine su spriječili drugi, prije svega bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. I u njihovom slučaju je bilo riječi o tome da ne iritiraju Rusiju nepotrebno, odnosno da time ne riskiraju destabilizaciju istočne Europe.
Merkel je također upućivala na to da je članstvo u NATO-u u ukrajinskom stanovništvu kontroverzna tema. Po tom se pitanju ništa nije promijenilo. U anketi iz prosinca 2021. samo 54 posto ispitanih je bilo za ulazak u NATO. Merkel je tada rekla da je prerano za članstvo, ali i dodala: "Nesporno je da obje zemlje (Ukrajina i Gruzija, nap. ur.) imaju perspektivu pristupanja.” Vrata, kako je dodala, ostaju otvorena.
Ustavni cilj – članstvo u NATO-u
U samoj Ukrajini od tada je bilo uspona i padova po pitanju članstva. Nakon što je preuzeo dužnost 2010. godine, predsjednik Viktor Janukovič izjavio je da Ukrajina želi biti nesvrstana zemlja i da sebe vidi kao "most između Rusije i EU-a". Jasno je odbio članstvo u NATO-u.
Tijekom krimske krize 2014., predsjednik Ukrajine Petro Porošenko je inzistirao na članstvu u NATO-u pod uvjetom da tu ideju ljudi podrže na referendumu. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova i sadašnji savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier odgovorio je riječima: "Treba paziti da se određenim odlukama ne dolijeva ulje na vatru."
U srpnju 2017. ukrajinski parlament je članstvo u NATO-u proglasio jednim od vanjskopolitičkih ciljeva zemlje, a u veljači 2019. cilj ulaska i u NATO i u EU čak je upisan u Ustav. NATO je sa svoje strane 2018. godine Ukrajini službeno dao status zemlje kandidatkinje. U priopćenju je stajalo: "Vrata NATO-a otvorena su svakoj europskoj zemlji koja je sposobna ispuniti angažman i obveze iz članstva i pridonijeti sigurnosti u euroatlantskom području."
Putinova poluga
No, upravo se posljednja stavka posebno može protumačiti tako da postojeći sukob s Rusijom ne pridonosi sigurnosti u euroatlantskom području. U svakom slučaju, unatoč svim NATO-ovim izjavama, Ukrajina se nije približila ulasku, i to ne unatoč, već upravo zbog prijeteće ruske invazije. Unutar NATO-a postoji temeljni konsenzus da se ne podržava ulazak novih članica koje se nalaze u konfliktnoj situaciji.
To, pak, predsjedniku Putinu daje svojevrsnu polugu u ruke: tako što raspiruje sukob, on može zadržati Ukrajinu izvan NATO-a. Nedavno je ponovno upozorio na opasnost od rata između Rusije i NATO-a ako Ukrajina, kao članica tog saveza, pokuša vratiti Krim: "Neće biti pobjednika", rekao je Putin.
Život na prvoj liniji bojišnice
Glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg sredinom januara je, za ZDF, ponovio službeni stav NATO-a o tome da je svaka zemlja slobodna birati svoje saveze: "Nismo spremni na kompromis u vezi s temeljnim načelima europske sigurnosti. A to je u najmanju ruku pravo svake zemlje da sama definira svoj put.”
Iza toga stoji i kancelar Olaf Scholz, baš kao što je i Angela Merkel uvijek govorila o otvorenim vratima. Ipak to vrijedi samo za daleku budućnost. Scholz je nedavno rekao da članstvo Ukrajine u NATO-u trenutno nije na dnevnom redu.
Što nakon Putina?
Je li onda tom ukrajinskom snu konačno došao kraj? Njemački diplomat Christoph Heusgen, budući šef Sigurnosne konferencije u Münchenu, rekao je prošli tjedan u intervjuu za novinsku agenciju Reuters da se "politički i moralno" ne može politički zastupati stav po kojem bi se Ukrajini „otelo” perspektivu pristupanje. A treba, rekao je, misliti i na vremena nakon Putina: "Možda će jedan od Putinovih nasljednika uskoro reći: 'Imam interese da se u konkurenciji s Kinom približim Europi, međunarodnoj demokraciji i pravnom sustavu.' Ne smatram da je to isključeno. "
Kako navodi DW u analizi, u takvoj situaciji Ukrajina bi, kako je dalje rekao Heusgen, mogla postati članica NATO-a. A onda je otišao i korak dalje: "A ako Rusija to bude htjela, i Rusija".
