Kolumne

Dževa oko Bogićevića ispostavila se bespotrebnom, Sarajevo nije moglo dobiti bolju gradonačelnicu

Možda i bi, samo bi se morao neko dobro potruditi da iskonstruira takav lik. S takvim držanjem, plemenitošću, toplinom, naobrazbom i na kraju porodičnim pedigreom.

Benjamina Karić, gradonačelnica rijetkog imena, i još rjeđe sorte predivnosti, ne da je osvježavajuća pojava u javnom prostoru pretrpanom ublehašima, šupljom pričom i naklapanjem – ja tebi „no pasaran“ i oslobodili smo grad“, ti meni „gdje si bio u ratu“ i „otkog si ga to oslobodio“ – već je naprosto očaravajuća.

Za sedmicu dana gradonačelnica Karić, 30-godišnja najmlađa doktorica rimskog prava, napravila je tri poteza koja su od nje načinila potpunu legendu, ultrapopularnu megaličnost, dok je istovremeno ona načinila rijetko viđen, epohalan, spoznajni prijelom.

Svi smo, ko je iole pratio, shvatili da je promjena standarda, dominantnih uzusa, ustoličenih načina ponašanja, traljavosti, lijenosti, javašluka, bezobrazluka, bezočnosti, malverzacija… itekako moguća, ali ne sa ljudima koji politiku vide kao sredstvo bogaćenja ili ostvarenja ličnih, dubljih interesa i hranjenja ega, potrebe za moći, već sa onima koji osim odgoja i lijepog ponašanja imaju nauku u malom prstu. Koji su suštinski obrazovani, štreberi, kako reče Benjamina u programu uživo.

Ona je zapravo sve suprotno od onoga kako se većina kod nas ponaša i doživljava svijet ne samo u zrelim godinama, već tik nakon što kroči u školsku klupu. Jalijaši i probisvijeti su ti koji vedre i oblače, a štreberi se izvrću ruglu, podsmijavaju im se. I kakvi smo mi, za 20 godina vidiš tog jalijaša uhljebljenog u zavodu kojekakvom ili se smješka sa izbornih plakata. On će kao promijeniti sve, samo mu dajte glas.

Benjamina međutim simbolizira kod nas još jednu našu uobičajenost – da sve dobro što nam se dešava, dešava se – slučajno! Niko novu gradonačelnicu pored živog Bogića Bogićevića ne bi doživljavao uopće da stoje jedno nasuprot drugog u nekoj imaginarnoj utrci za gradonačelnika.

Uzimajući u obzir simbolički kapacitet, ko bi s Bogićem mogao uopće ruku pod ruku, ali dok tamo, dok ovamo, Bogića nasamariše. I čovjek dok se iskobeljao iz blata mi dobismo gradonačelnicu koja je skoro pa nerealna.

Nakon Bogićevićevog odstupanja, spominjala su se neka imena po kuloarima, među njima i ime Jovana Divjaka, a u suštini i Bogić i čika Jovo prvi bi ovakvoj jednoj osobi dali prednost ispred sebe.

Osim što je mlada, energičnija i zagledana u budućnost posebno je divno što je Benjamina istinski Ostali. Takvih je ostalo malo i najviše su obespravljeni kako u ovome gradu tako u državi cijeloj, a možda su baš oni najveća snaga neke ljepše, „svjetskije“ BiH.



Povezani postovi: