Barbara F. Walter, politolog sa Univerziteta Kalifornija u San Dijegu, intervjuirala je mnoge ljude koji su proživjeli građanske ratove i rekla mi je da svi kažu da nisu očekivali da će to doći. "Svi su iznenađeni", rekla je. „Čak i kada je, nekome ko to proučava, to očigledno godinama ranije", piše za New York Times Michelle Goldberg.
Njen tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:
Ovo vrijedi imati na umu ako je vaš impuls da odbacite ideju da bi Amerika mogla ponovo pasti u građanski rat. Čak i sada, uprkos mom stalnom užasu zbog raspada ove zemlje pijane punčom, teško mi je da zamislim ideju o potpunom raspadu. Ali nekima od njih, poput Waltera, koji proučavaju građanski rat, američki raspad se čini, ako ne očiglednim, onda daleko od malog vjerovatnog, posebno nakon 6. januara.
Dvije knjige objavljene ovog mjeseca upozoravaju da je ova zemlja bliža građanskom ratu nego što većina Amerikanaca razumije. U “Kako počinju građanski ratovi: i kako ih zaustaviti”, Walter piše: “Vidio sam kako počinju građanski ratovi i znam znakove koji ljudima nedostaju. I mogu vidjeti te znakove kako se ovdje pojavljuju iznenađujuće velikom brzinom.” Kanadski romanopisac i kritičar Stephen Marche je oštriji u svojoj knjizi „Sljedeći građanski rat: poruke iz američke budućnosti“. „SAD se bliži kraju“, piše Marche. “Pitanje je kako.”
U časopisu Globe and Mail iz Toronta, Thomas Homer-Dixon, naučnik koji proučava nasilne sukobe, nedavno je pozvao kanadsku vladu da se pripremi za američku imploziju. “Do 2025. američka demokratija mogla bi se urušiti, uzrokujući ekstremnu domaću političku nestabilnost, uključujući široko rasprostranjeno građansko nasilje”, napisao je. “Do 2030. godine, ako ne i prije, zemljom bi mogla upravljati desničarska diktatura.” Kao što John Harris piše u Politico, "Ozbiljni ljudi sada se pozivaju na 'Građanski rat' ne kao metaforu, već kao bukvalni presedan."
Naravno, ne svi ozbiljni ljudi. Politolog s Harvarda Josh Kertzer napisao je na Twitteru da poznaje mnoge stručnjake za građanski rat, a "vrlo malo njih misli da su Sjedinjene Države na ivici građanskog rata". Ipak, čak i neki koji odbijaju razgovore o građanskom ratu imaju tendenciju da priznaju u kakvom se opasnom trenutku nalazi Amerika. U Atlantiku, Fintan O’Toole, pišući o Marcheovoj knjizi, upozorava da proročanstva o građanskom ratu mogu biti samoispunjavajuća; tokom dugog sukoba u Irskoj, kaže, svaka strana je bila vođena strahom da se druga mobiliše. Jedna je stvar, piše on, “priznati stvarnu mogućnost da bi se SAD mogle raspasti i to nasilno. Sasvim je drugo tu mogućnost uokviriti kao neminovnost.”
Slažem se s O’Tooleom da je apsurdno tretirati građanski rat kao unaprijed zaključen zaključak, ali to što se sada čini sasvim mogućim i dalje je prilično loše. Činjenica da su se spekulacije o građanskom ratu pomaknule sa sumanutih rubova u mejnstrim sama po sebi znak je građanske krize, pokazatelj koliko je naša zemlja slomljena.
Vrsta građanskog rata o kojoj brinu Walter i Marche ne bi uključivala crvene i plave armije koje se sučeljavaju na nekom bojnom polju. Ako se to dogodi, bit će to više gerilska pobuna. Kao što mi je Walter rekao, ona se, kao i Marche, oslanja na akademsku definiciju “velikog oružanog sukoba” kao onog koji uzrokuje najmanje 1.000 smrtnih slučajeva godišnje. “Manji oružani sukob” je onaj u kojem godišnje ubije najmanje 25 ljudi. Prema ovoj definiciji, kako Marche tvrdi, "Amerika je već u stanju građanskog sukoba." Prema Antidefamacionoj ligi, ekstremisti, većinom desničari, ubili su 54 osobe u 2018. i 45 ljudi u 2019. (Ubili su 17 ljudi 2020. godine, cifra koja je bila niska zbog odsustva masovnih strijeljanja ekstremista, vjerovatno zbog pandemije.)
Walter tvrdi da građanski ratovi imaju predvidljive obrasce, a više od polovine svoje knjige troši na izlaganje kako su se ti obrasci odigrali u drugim zemljama. Najčešći su u onome što ona i drugi naučnici nazivaju “anokratijama”, zemljama koje “nisu ni pune autokratije ni demokratije, već nešto između”. Znakovi upozorenja uključuju porast intenzivne političke polarizacije zasnovane na identitetu, a ne ideologiji, posebno polarizaciju između dvije frakcije približno jednake veličine, od kojih se svaka boji da će druga slomiti.
Poticatelji građanskog nasilja, piše ona, imaju tendenciju da budu ranije dominantne grupe koje vide da im status izmiče. "Etničke grupe koje započinju ratove su one koje tvrde da zemlja 'jeste ili treba da bude njihova'", piše ona. To je jedan od razloga, iako na ljevici ima nasilnih aktera, ni ona ni Marche ne vjeruju da će ljevica pokrenuti građanski rat. Kao što Marche piše, “Ljevički radikalizam je bitan najviše zato što stvara uslove za desničarsku radikalizaciju.”
Nije tajna da mnogi na desnici maštaju i planiraju građanski rat. Neki od onih koji su preplavili Kapitol prije godinu dana nosili su crne dukseve s natpisom “MAGA građanski rat”. Boogaloo Bois, nadrealni, nasilni, antivladin pokret opsjednut memima, dobio je ime po šali o nastavku Građanskog rata. Republikanci sve više razbacuju ideju oružanog sukoba. U augustu, kongresmenka Madison Cawthorn iz Sjeverne Karoline rekla je: „Ako naši izborni sistemi nastave da budu namješteni i kradu, onda će to dovesti do jednog mjesta i to je krvoproliće“, i sugerirao da je voljan, iako nerado, da preuzme gore ruke.
Citirajući muškarce koji su planirali otmicu guvernera Michigena Gretchen Whitmer, Walter piše da moderni građanski ratovi „počinju od osvetnika baš poput ovih — naoružanih militanata koji nasilje prenose direktno na narod“.
Postoje dijelovi Walterovog argumenta u koje nisam sasvim uvjeren. Uzmite u obzir, na primjer, status Amerike kao anokratije. Ne osporavam mjere politologije na koje se ona oslanja kako bi pokazala alarmantne razmjere američkog demokratskog nazadovanja. Ali mislim da ona potcenjuje razliku između zemalja koje se kreću od autoritarnosti ka demokratiji i onih koje idu drugim putem. Možete vidjeti zašto bi zemlja kao što je Jugoslavija eksplodirala kada je nestao autokratski sistem koji je drži na okupu; nove slobode i demokratska konkurencija omogućavaju pojavu onoga što Walter opisuje kao „etničke poduzetnike“.
Međutim, nije jasno da bi pomak od demokratije ka autoritarizmu bio destabilizirajući na isti način. Kao što Walter priznaje, „Propadanje liberalnih demokratija je nova pojava i nijedna još nije upala u sveopšti građanski rat.“ Za mene, prijetnja da će se Amerika kalcificirati u desničarsku autokratiju u mađarskom stilu pod republikanskim predsjednikom izgleda neizbježnija od masovnog građanskog nasilja. Njena teorija zavisi od iredentističke desničarske frakcije koja se pobunila protiv gubitka moći. Ali sve više, desnica namešta naš sklerotični sistem kako bi mogao da održi vlast hteli to birači ili ne.
Međutim, ako direktni građanski rat još uvijek nije vjerovatan, čini mi se vjerovatnijim od povratka na vrstu demokratske stabilnosti uz koju su mnogi Amerikanci odrasli.
Marcheova knjiga predstavlja pet scenarija kako bi se ova zemlja mogla poništiti, a svaki je ekstrapoliran iz trenutnih kretanja i trendova. Neki od njih mi se ne čine sasvim uvjerljivim. Na primjer, s obzirom na histriju federalnih sukoba s krajnjom desnicom u Wacou, Ruby Ridgeu i nacionalnom rezervatu za divlje životinje Malheur, sumnjam da bi američki predsjednik odlučan da razbije tabor suverenih građana poslao FBI, a ne generala vojske koji se oslanja na protupobunjenike doktrina.
Ipak, većina Marcheovih narativa čini se zamislivijom od budućnosti u kojoj se 6. januar ispostavlja kao vrhunac desničarske pobune, a Amerika na kraju u osnovi bude OK. “Tako je lako pretvarati se da će sve uspjeti”, piše on. Nije mi lako.
