Na neki način, gambit ruskog predsjednika Vladimira Putina mogao bi biti čak i veći test nego gambit nacističkog lidera Adolfa Hitlera, budući da Rusija ima nuklearno oružje, a Putin je sugerirao da bi ga čak mogao upotrijebiti ako Zapad uzvrati udarac.
"Putin nam je upravo zaprijetio upotrebom nuklearnog oružja ako pokušamo pomoći Ukrajini. To je definitivno kraj posthladnoratovskog aranžmana", rekla je Constanze Stelzenmüller, ekspertica za evropske odnose.
"Moramo shvatiti da je ovaj napad na Ukrajinu napad na sve nas, koji seže daleko izvan Evrope i transatlantskih odnosa“, navela je.
UN KAO NEEFIKASNA GOVORNICA?
Časopis "Foreign Policy" (FP) piše da su poslije Drugog svjetskog rata SAD i njihovi saveznici uspostavili sistem mirovnih i ekonomskih institucija smišljenih da spriječe novi veliki rat. On je gotovo osam desetljeća funkcionirao prilično efikasno, čak i u doba Hladnog rata, ali se sada, dodaju, suočava sa svojim najvećim izazovom, dijelom i zbog toga što s pravom veta u Vijeću sigurnosti Putin može lako pretvoriti UN u Ligu naroda, neefikasnu govornicu koju su Hitler i Mussolini ismijali 1930-ih.
Stelzenmüller, kao i drugi analitičari, smatra da će svaka velika nacija morati zauzeti neku vrstu stava, uključujući i Putinu prijateljske zemlje Kinu i Indiju, čiji lideri oklijevaju da osude njegov upad u Ukrajinu i druge susjedne države, kao što je bila Gruzija u prošlosti.
Za evropske nacije poput Njemačke, također je vrijeme da ponovo razmisle o svojoj kritičnoj infrastrukturi, posebno o energetskoj ovisnosti od Rusije.
FP ocjenjuje i da druge velike globalne krize od Drugog svjetskog rata izgledaju kao relativno minorne epizode u usporedbi s onim što je Putin upravo pokrenuo.
Kada je Sovjetski Savez napao Mađarsku 1956. godine, odgovor američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera izazvao je domaće kritike, ali je svijet tada bio oštro podijeljen između Istoka i Zapada. Bio je to vrhunac Hladnog rata, a kako su Sovjeti potpuno kontrolirali izolirani istočni blok, nije postojao pravi međunarodni sistem koji bi se mogao poremetiti.
Isto je bilo i kada su Sovjeti slomili Praško proljeće 1968., pretvarajući se da je njihova invazija zajednički manevar Varšavskog pakta.
Kada je irački diktator Saddam Husein napao Kuvajt 1990. godine, bio je potpuno izoliran od međunarodne zajednice jer je predsednik SAD-a George Bush uspješno isposlovao rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a protiv njega i okupio multinacionalne snage.
Jugoslovenski diktator Slobodan Milošević je također bio izoliran kada je započeo svoj genocid nad bosanskim i kosovskim muslimanima. Rusija je stajala uglavnom po strani i čak je pomogla u diplomatskom rješenju u slučaju Kosova, dodaje FP.
RANIJE VELIKE KRIZE BILE SU IZOLIRANE
Na kraju, ocjenjuje "Foreign Policy", svaka od tih kriza, iako strašna, bila je prilično izdvojena. Sadašnja se čini mnogo dalekosežnijom.
Još jedna analogija s Hitlerom iz 1930-ih je, navodi časopis, to što je Putin svoje postupke zasnovao na obmanjujućem miješanju mita i činjenica. Nacistički diktator je svoje rane poteze pravdao idejom ponovnog ujedinjenja naroda njemačkog govornog područja i rješavanja nepravde nanijete Njemačkoj Versajskim ugovorom.
Slično tome, Putin voli govoriti o dugoj historiji naroda koji govore ruski u Ukrajini i drugim zemljama bivšeg sovjetskog bloka, poput Gruzije (na koju je također izvršio invaziju), kao i o širenju NATO-a na istok u bivši sovjetski blok.
"Ukrajina za nas nije samo susjedna država. To je neotuđivi dio naše vlastite historije, kulture i duhovnog prostora", rekao je Putin u ljutitom govoru uoči napada.
Izgleda da i Putin računa da je sazreo trenutak da ostvari svoju ambiciju da Rusiju vrati na veličinu iz njezine imperijalne prošlosti, na razinu Sovjetskog Saveza na njegovom vrhuncu. On je procijenio efekt sankcija na svoju zemlju od prvog upada 2014. godine, kada je anektirao Krim i djelomično preuzeo ukrajinsku regiju Donbasa, i smatra da se one mogu izdržati, piše FP.
I očito smatra da bi, ako ne reagira sada, Ukrajina mogla ostvariti svoju ambiciju da se pridruži NATO-u. Ruski predsjednik je takođe vjerovatno bio svjestan da je njegova zemlja manje integrirana u globalnu ekonomiju od drugih velikih nacija kao što je Kina, s izuzetkom izvoza energije.
"Imamo mnogo manje utjecaja, zbog relativne ekonomske izolacije Rusije", rekao je bivši zamjenik američkog državnog tajnika James B. Steinberg, sada dekan na Univerzitetu John Hopkins.
Iznad svega, Putin zna da je osim svog nuklearnog odvraćanja, izgradio moćnu kibernetičku sposobnost, piše FP i dodaje, pozivajući se na američke izvore, da "Rusija održava niz ofanzivnih cyber alata koje bi mogla iskoristiti protiv američkih mreža — od uskraćivanja usluge na niskoj razini do destruktivnih napada koji ciljaju kritičnu infrastrukturu".
Međutim, možda ima i nečeg dobrog u svemu ovom. U vrijeme kada je nacionalistički sentiment zahvatio mnoge zemlje, a međunarodna saradnja oslabila, Putinova agresija bi mogla pružiti priliku da se ponovo uvaži potreba za demokratskim jedinstvom, za što je predsjednik SAD-a Joe Biden rekao kako je to jedan od njegovih glavnih ciljeva na toj funkciji.
U izjavi u četvrtak, Biden je rekao da će dugoročni odgovor SAD-a i NATO-a biti degradiranje vojnih i ekonomskih sposobnosti Rusije kroz teške sankcije njenom rukovodstvu, korporacijama i bankama. On je Putinovu invaziju nazvao "napadom na sama načela koja podržavaju globalni mir".
JE LI UOPĆE RACIONALAN?
Mnogo toga ovisi od postupaka čovjeka čiji je um u ovom trenutku nedokučiv, a ostaje otvoreno pitanje ponaša li se on uopće racionalno.
Ali, u najmanju ruku, Putin gura Zapad i poslijeratni međunarodni poredak do granica koje nikada ranije nisu testirane. "Ovo je ljudima poziv na buđenje, da prepoznaju ograničenja onoga što je izgrađeno od Drugog svjetskog rata", rekao je Steinberg.
