Prije devet godina nastavljeno je da se urušava sve ono što je nekada bilo normalno. Polako su se u odron pretvarali komadići fasade ljepšeg vremena sa običajima i adetima kakvih danas skoro i nema.
Tada je, 9. juna preminuo, na vječni počinak otišao, Josip Katalinski. Ako vam je lakše, ima jedna zaista zanimljiva, doduše neprovjerena i ni na čemu utemeljena metoda kako da shvatite kolika je neko veličina bio. Samo pogledate koliko je trenutno zastupljeno prezime velikana. Ujedno, istom metodom lako je prepoznati koliko neko više ne bi pripadao tom prostoru. Recimo Bukal - koliko danas ima Bukala u našem okruženju.
Ili Katalinski.
Autor ovih redova uvijek se divio Mustafi Šantiću. Ne samo zbog njegove virtuoznosti na harmonici, umilnog glasa, već i stoga što se zove Mustafa, a preziva - Šantić. Aleksa pa onda Mustafa. Majstorija, vaistinu.
Kao što je isti autor uvjeren da se u životu ne možeš biti bezveze kada se zoveš Giacinto, a prezivaš Facheti. Ili Gaetano Scirea.
Za ove gore ne znamo jesu li bile legende tolike i među rajom kao što je bio Škija. Po većini ispričanog, a autoru su dva podatka i jedna fotografija dovoljni, sa Škijom se niko nije mogao mjeriti.
Prvi podatak, a možda je samo on i više no dovoljan: Škija je imao hotel u Nici kojeg je šta - prokrčmio. Dakle nije to detalj iz nekakvog naučno-fantastičnog filma, već stvarno, činjenica. Da je živ imali bi svjedoka čovjeka kojem je Tito glavom i bradom lično dozvolio da ode iz Jugoslavije kao fudbaler prije 28 godine, da nešto zaradi. Ko da je znao kako će zarađeno potrošiti.
Druga činjenica o Škiji izvire iz jednog djetinjeg, iskrenog sjećanja instruktora Hamze sa Vojničkog Polja. Kad je bio mali, tu negdje gdje se motao, u obližnju kafanu dolazio bi Škija. Kaže, krene sa Stupa i svraća po kafanama dokle stigne.
Reprezentativac Jugoslavije iz Sarajeva, čovjek markantnog izgleda koji se tada valjda djeci činio poput kolosa, nečega nestvarnog. I nakon što bi malo posjedio, proćakulao, pitao bi prisutne imaju li taj i taj broj obuće. Neko je morao imati, pa bi onda on bi skinuo cipele, obukao tenisice i igrao s dječurlijom lopte.
Halo, kaže Hamza, zamisli šta je to značilo. Sa Škijom igraš lopte, fol. On šutne koju, a nama srce ko planina...
Pred kraj Katalinskog bi usput viđao u sarajevskom naselju Osijek. Ponašao se upravo tako, kao da je najnormalnija stvar biti legendom Želje i reprezentacije Jugoslavije. Nenametljivo, skoro neprimjetno. Nije uopće tome pridavao nekog značaja.
I treće o Škiji, fotografija... Evo je iznad. Škija u bundi.
Gdje će ko sa Škijom.
