Vijesti

Godišnjice maršalove smrti: Za jedne je Tito i dalje heroj. Koje su mu bile dobre, a koje loše strane?

Tito. Nije važno je li Josip Broz nadimak dobio spontano ili mu ga je osmislila komunistička propaganda, u svakom je slučaju bio efektan. Zvučan. Jednima je navlačio osmijeh na usta, drugima ledio krv u žilama. Tako je bilo za njegovog života, a tako je i danas. Četrdeset i jednu godinu poslije.

Ko je bio Josip Broz? Komunista, Jugoslaven, i jedan od vođa antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Dapače, veliki pobjednik u njemu. Maršal. A bio je i diktator. Doživotni predsjednik. “Crveni kralj” kojem se “trčala štafeta”, a na stadionima, trgovima i ulicama klicalo kao danas Dragom Vođi, a s time nije bilo šale. Kome nije bilo po volji, prenoćio bi u “stanici” ili zatvoru.

Oni koji poštuju Brozov lik i djelo, naglasit će da je zaslužan za podizanje ustanka u Jugoslaviji čija je vojska položila oružje u Aprilskom ratu, te herojsku epopeju koja je potom uslijedila pa završila trijumfom. Pobjedom gerile koja se odmetnula u šume i brda kao nenaoružana i neobučena skupina patriota, da bi prerasla u pravu vojnu silu. NOVJ će kao takva zajedno s Crvenom armijom osloboditi prostor od Gevgelije do Triglava i zaposjesti Trst, kojeg će u konačnici, ipak, vratiti Talijanima da bi Istra p(o)stala hrvatska.

Tito nije vodio život radnika

Za jedne je Tito mirotvorac koji je uspio poraziti okupatore i kvislinge, a za druge zločinac jer su njegove snage odgovorne za masovne likvidacije ustaša, srpskih i crnogorskih četnika, slovenskih domobrana, te civila koji su pratili vojsku u bijegu pred partizanima.

Titova je vlast s velikim entuzijazmom jednu u ratu porušenu i na sve načine zaostalu zemlju, podigla iz pepela. Osigurala joj uvaženo mjesto na političkoj karti svijeta. No ubrzo su je potresli unutarpartijski obračuni. Predsjednika se slavilo jer je rekao “odlučno ne” Staljinu i tako nas spasio bijede komunizma sovjetskog tipa, no ne i gulaga na njegov, Brozov način. Na Golom otoku robijali su pravi i tobožnji zagovornici Staljinove politike, a gotovo do samog raspada Jugoslavije to je mjesto bilo kazamat koji je svjedočio o brutalnosti jednog režima koji je ljude kažnjavao zbog običnog vica.

Istovremeno, Titova je popularnost rasla. Mase su mu se divile. Padale u trans. Tako je, uostalom, i ispraćen na sprovodu kakav svijet do tada nije vidio. Nema ko mu se nije došao nakloniti.

Radničkoj i seljačkoj djeci u Titovoj je Jugoslaviji po prvi puta omogućeno besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje. Zahvaljujući privrednom procvatu šezdesetih, mnogi su opanke zamijenili “špicokama”, a kaldrme asfaltom. Podizale su se tvornice, zapošljavalo, gradilo velike infrastrukturne projekte i pronosilo sliku o naprednom, modernom socijalizmu, kojeg će, na njegom samom klimaksu, proslaviti samoupravljanje. Činilo se da će po prvi puta u ljudskoj historiji, mali čovjek zaista sam odlučivati o svojoj sudbini. Činilo se…

Paralelno s tim pozitivnim procesima, teško su stradavali oni koje je Partija, na ovaj ili onaj način, označila kao narodne neprijatelje. Najgore je bilo odmah poslije rata. Često je, pod krinkom pravednije društvene preraspodjele, Titova vlast otimala imovinu, konfiscirala cijela imanja, kuće, stanove i firme… Sudila njihovim vlasnicima u namještenim procesima. Mnogi su preko noći ostajali bez svega svoga da bi postali građanima drugog reda. Jedini izlaz vidjeli su u emigraciji: političkoj ili ekonomskoj.

Kasnije je opet izgrađeno na milione stanove koji su dodijeljeni radnicima. Nešto o čemu se s respektom priča i dandanas. I vrijedno je divljenja. Činjenica je da su po tom modelu praktički nikla cijela nova naselja: ma, što naselja – gradovi. Bio je to pravi graditeljski bum.

Titu se s pravom pripisuju i zasluge za osnivanje Pokreta nesvrstanih putem kojeg su jugoslavenska preduzeća dobijala lukrativne i značajne poslove u zemljama Trećeg svijeta, kao što mu se s pravom predbacuje da je SFRJ vodio kao diktator. To je notorna činjenica. Slobodnih izbora nije bilo, a državom je vladao kao doživotni predsjednik. Gospodar života i smrti.

Sahrana kakva se ne pamti

Velik broj ljudi ga je obožavao jer je nemirnom Balkanu konačno bio osigurao desetljeća mira i relativnog blagostanja, no njegov “zalog” toj i takvoj Jugoslaviji bili su puni zatvori političkih mu protivnika i krvavi obračuni tajne policije s ekstremnom emigracijom. U tom su ratu stradavali i krivi, i nedužni.

Tito je s jedne strane radniku pružio dostojanstvo, a s druge on sam radnik više nije htio biti. Dopao mu se stil kojim živi Elizabeta II. Bio je drug, a živio kao kralj. Ništa nije bilo njegovo, a opet je posjedovao sve što je htio. Od vile na Dedinju do one na Brijunima.

Tita odavno nema, ali i dalje živi kao tema. O sinu siromašnih seljaka iz Kumrovca koji je postao dio svjetske historije, rijetki govore realno, uzimajući u obzir kontekst vremena i prostora u kojem je vladao i živio. I sam spomen njegovog imena izaziva snažne emocije i podjele, a tako će biti i dalje. Uostalom, upravo se oko odnosa prema Titu i njegovoj ostavštini, ovdje dijele ili spajaju političke stranke, piše Slobodna Dalmacija.



Povezani postovi: