Muzika

Guardian objavio tekst o jugoslavenskom popu: ‘Bilo je smiješno i nevjerovatno’

Veseljaci u hlačama sa širokim nogavicama i blještavim košuljama koji plešu cijelu noć bili su uobičajeni prizor u svjetskim prijestonicama zabava oko 1970. godine. No u Novom Beogradu, građenom u brutalističkom arhitektonskom stilu, bilo je to potpuno novo iskustvo. U podrumu sportske dvorane otvorena je prva diskoteka u socijalističkoj Jugoslaviji. Ova zemlja više ne postoji jer se raspala na dijelove nakon rata u devedesetim godinama. No prije nego što su se pojavile linije ekonomskih i etničkih pogrešaka i podjela, Jugoslavija je prešla granicu između istoka i zapada te na neko vrijeme postala uspješan socijalistički eksperiment s otvorenim društvom i živahnim kulturnim životom. Jugoslavenska disco, post-punk i elektronska muzika napredovala je sedamdesetih i osamdesetih godina, ali je uglavnom bila zaboravljena sve do nedavnih napora hobističkih arhivista i specijalnih izdavačkih kuća, piše The Guardian.

Počelo je opsesivno kopanje po ovom zaboravljenom kutku popa, ponovnim izdavanjem nosača zvuka (poput kompilacije Pop Not Pop, koju je objavila izdavačka kuća Light in the Attic) ili objavama na YouTubeu, na kojem kanali s “Yugo” muziko imaju stotine hiljada pregleda. Ova je muzika stigla čak i do Kendricka Lamara kada je producent 9th Wonder iskoristio pjesmu Ostavi trag jugoslavenske grupe Septembar iz 1976. za Lamarovu pjesmu Duckworth.

Sve je počelo u dvorani u Novom Beogradu

Sve je počelo još u onoj sportskoj dvorani u Novom Beogradu. Promotor i DJ Boban Petrović otvorio je klub 1967. godine radi osiguranja mira, odnosno “bratstva i jedinstva”, što je bio slogan ove balkanske države predvođene maršalom Titom, antifašističkim partizanom koji je bio predsjednik Jugoslavije od 1953. do svoje smrti 1980. Petrović je bio među prvima koji su funk, boogie i disco donijeli među jugoslavenske mase.

Petrović je naporno radio na stvaranju ugodnog okruženja. “To nije bilo samo mjesto za ples, tamo se stvarao ukus za muziku i modu. Pokušavao sam prenijeti atmosferu sa svog rođendana i rođendana mojih prijatelja, čak sam se odlučio za namještaj sličan mojoj dnevnoj sobi”, govori Boban Petrović za The Guardian.

Kao dijete, Petrović je s prozora njihovog stana puštao uvezene ploče Elvisa i Glenna Millera koje su kupovali njegovi roditelji.

“Tako sam vjerovatno bio prvi DJ na tom području”, kaže ironično.

Ovaj ambiciozni nogometaš s 18 godina bio je pred potpisivanjem ugovora s beogradskom Crvenom zvezdom, no povreda koljena koja mu je prekinula karijeru usmjerila ga je prema muzici. Osnovao je disco-pop bend Zdravo u kojem je pjevao i svirao klavijature. Petrović je također uživao lokalnu reputaciju solo izvođača, objavivši 10 singlova i dva funk, pop i disco albuma, no njegove su međunarodne težnje isparile kad su propali razgovori s diskografskim kućama u Londonu.

Petrovićev posljednji solo album Zora iz 1984. godine bio je oproštaj od muzike i dotadašnjeg života. Napustio je Jugoslaviju, koja se brzo destabilizirala, kako bi započeo posao s čelikom na Cipru, a na kraju se preselio u Marbellu, gdje je kupio lokalnu nogometnu ekipu. Treba reći da je Ride, pjesma koju je producirao sa svojom kćerkom Anom Ann, 2002. godine ušla u 40 najboljih u Velikoj Britaniji, a sada snima sa svojom suprugom violončelisticom Jelom Cello, za koju se nada da će sljedeće godine nastupiti na festivalu klasične muzike Proms.

Novi val

Početkom osamdesetih, neizvjesnost u zraku izazvala je nešto drugo – Novi talas ili Novi val – jugoslavenski new wave s post-punk i eksperimentalnom elektronskom muzikom, potaknut sličnim zvukovima u Britaniji.

“Eksplodirala je ogromna energija i novi osjećaj slobode među mladima u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani”, kažu Luka Novaković i Vanja Todorović, koji ponovo izdaju Petrovića i druge jugoslavenske izvođače za svoju kuću Discom.

Niz novih bendova, poput Haustora i Boe iz Zagreba, Električnog orgazma i Idola iz Beograda i Videosexa iz Ljubljane, izazvao je skromnu pažnju u međunarodnoj štampi koja je pisala o muzici, kao što su Melody Maker i NME. Elektronska muzika isprva je bila “potpuno underground”, ističu vlasnici Discoma, s umjetnicima koji traže nove mogućnosti izražavanja. Nedostatak opreme – u Beogradu je postojao samo jedan Roland TR-808 – natjerao je muzičare na kreativnost.

PROČITAJTE  Montgomery: Dvije godine prije raspada Jugoslavije znali smo tačno šta će se dešavati. Balkanu opet prijeti sukob

Ova 808-ica, kultna ritam-mašina ranog hip-hopa, electra i housea, pripadala je dvojici pionira elektronike u Beogradu. Oprema je bila skupa i teško ju je bilo nabaviti, ali u tome su uspjeli Zoran Vračević i Zoran Jevtić, prijatelji od 14. godine, čiji su se životi potpuno promijenili kad su prvi put čuli Depeche Mode i Soft Cell.

“Čim smo čuli da iz Velike Britanije dolazi elektronika, pomislio sam da moram zaboraviti prave bubnjeve. Nabavio sam ritam-mašinu, zatim stari šesterokutni Siemensov komplet, prvi na Balkanu. Odjednom je to bio potpuno novi svijet”, kaže Vračević.

Ubrzo su osnovali Datu, elektronički duet inspiriran japanskim Yellow Magic Orchestrom, te okupili Šizike i Master Scratch Band, prve jugoslavenske electro/hip-hop bendove u stilu Bananarame. Svakih nekoliko mjeseci putovali bi u London kako bi kupili nove ploče i novu opremu, a budući da su govorili engleski, prevodili bi priručnike za druge umjetnike i poučavali svoje kolege kako koristiti instrumente. Ograničeni pristup stvorio je dubok osjećaj prijateljstva na novonastaloj elektronskoj sceni.

“Ako je neko dobio nešto novo, čim je naučio kako to koristiti, dao bi to nekom drugom”, kaže Vračević.

Krug muzičara bio je malen, tek pedesetak ljudi, koji su jedni drugima dolazili na koncerte i družili se po kućama.

Vračević i Jevtić nisu imali pristup samplerima i morali su biti inventivni kako bi osmislili svoj zvuk, koristeći se improviziranim metodama poput upotrebe prekidača na stražnjoj strani njihovih ritam-mašina ili sjeckanja i ponovnog sastavljanja vrpci. Budući da nije bilo računala kao danas, ovaj pristup je bio mukotrpan.

“Ljudi su mislili da se ponavljanje zvukova ne može izvesti bez samplera, ali uspjeli smo. Bilo je smiješno, bilo je nevjerovatno. Cijeli taj ‘uradi sam’ pristup bio je izvorište kreativnosti jer nas je natjerao da razmišljamo potpuno drugačije. Nismo mogli koristiti unaprijed zadane postavke, nisu postojale”, objašnjava Jevtić za The Guardian.

S opremom koju su donijeli iz Londona i koja je u nekim slučajevima koštala više od godišnjih plaća njihovih roditelja, dva Zorana pomogla su snimiti 20 albuma od 1981. do 1984. “Smiješno je što mi tada nismo znali svirati. Imali smo ovaj stari sekvencer Roland MC4B. Nije bilo načina za unos nota putem tastarure, izgledao je poput golemog kalkulatora. Zoranu sam tokom pet minuta čitao hrpu brojeva, poput ‘24, 48, 96’. Ljudi su nas gledali i nije im bilo jasno što se događa. Zatim bih pritisnuo tipku za reprodukciju i odjednom se začula bas linija. I bilo je – opa!” kaže Vračević.

Izdanje od 5.000 primjeraka ploče grupe Data brzo je rasprodano. Privučeni novim domaćim zvukom, ljudi su pohrlili u beogradske klubove, a na vrhuncima od 1981. do 1985. godine Vračević i Jevtić posjećivali su tri do četiri svirke sedmično kako bi slušali druge izvođače, ali i svirali vlastite stvari. Njihove su pjesme puštali lokalni radijski muzički urednici, a jedan je časopis imao nagradnu igru za njihov nastup, za koju je bilo desetine hiljada prijava. Počeli su se pojavljivati i televizijski prilozi o njima kao o odgovoru Jugoslavije na Top of the Pops. Da se jedno od njihovih putovanja u London nije pretvorilo u višedesetljetni boravak u gradu u koji su bili zaljubljeni, možda bi postali prave zvijezde, razmišlja Jevtić. Umjesto toga, Vračević je počeo živjeti od remiksa za velike izdavačke kuće, dok je Jevtić postao grafički dizajner i ilustrator.

PROČITAJTE  Preminuo Dragutin Miško Čermak, legendarni košarkaš Partizana

U međuvremenu, u Skoplju u Makedoniji, još jedna od rijetkih 808-ica u Jugoslaviji bila je u posjedu Kirila Džajkovskog, koji je osnovao Bastion s pjevačicom Anom Kostovskom, tekstopiscem Milčom Mančevskim i Ljubomirom Stojsavljevićem na basu. Grupa je potrajala kratko vrijeme, ali njezin se utjecaj snažno osjetio. Flora Pitrolo, koja je 2018. ponovo izdala Bastionov album iz 1984. godine u svom ACC Recordsu, naziva ovu ploču “brzonogim draguljem eklektičnog, stručnog sintetičkog vala, žanrovski je zanimljiva, ali utemeljena na ovom svijetlom, glamuroznom pop osjećaju”.

Još u srednjoj školi i uz pomoć svojih roditelja Kiril Džajkovski, koji je danas poznati elektronski kompozitor koji se vratio iz Australije i sada živi u Skoplju, nabavio je jedan sintesajzer, jednu ritam-mašinu i jedan kazetofon s četiri trake.

“To je sve s čime sam mogao raditi. Ali to su bili klasični primjerci opreme, imao sam 808-icu i sintesajzer Jupiter-4 Roland. Nisam imao sekvencer pa se sve snimalo uživo na vrpci”, kaže Džajkovski i nastavlja:

Suptilnija cenzura

“Ljudi se lako zabune, Jugoslavija nikad nije bila dijelom Istočnog bloka. U kreativnom smislu, to je bilo zaista lijepo razdoblje. Moja sjećanja na to vrijeme ne kvari politika ili slično.”

Za razliku od SSSR-ovog često restriktivnog pristupa kulturi, vlasti u Jugoslaviji uglavnom su ostavljale svoje muzičare na miru. Kad se cenzura ipak događala, bila je suptilnija, smatra Petrović, koji se prisjeća kako su nakon jednog njegovog komentara u kojem je prozvao nacionalnu vladu zbog zagađenja njegove pjesme misteriozno nestale s radija.

Tito se 1948. razišao sa Staljinom, a pedesetih godina Jugoslavija je poticala turizam, što je dovelo do politike otvorenih vrata, atipične za socijalističke zemlje. S njom je došla i kulturna razmjena pa se utjecaj zapadne muzike sve jače osjećao. Postojala je čak i lokalna muzička scena Mariachi: Yu-Mex. Kretanja su bila dvosmjerna, jedna od prvih jugoslavenskih zvijezda, hrvatski pjevač Ivo Robić, čija je originalna verzija Strangers in the Night godinama prethodila Sinatri, pomogla je Beatlesima da se probiju s Tonyjem Sheridanom i Polydorom.

Međutim, bilo je i ideoloških prepreka. “Jugoslavenski Jean-Michel Jarre” Miha Kralj borio se s izdavanjem svoje prve samostalne ploče Andromeda – iznenađujućeg hita iz 1980. godine – zbog navodno vjerskih tema, sve dok slovenski folk skladatelj Vilko Ovsenik nije preporučio ploču izdavačkoj kući RTB Beograd. Veze su bile sve, rekao je Kralj, koji nastavlja skladati i sljedeće godine planira ponovo izdati Andromedu zajedno s novom pločom. Kasnije je policija prekinula jedan festival zbog političkog istupa protiv establišmenta jednog drugog benda s kojim je Kralj bio povezan. “Ovo je bila priča s gorkim okusom koju nikada neću zaboraviti”, kaže Kralj.

“Nosimo nostalgiju za svim što je Jugoslavija predstavljala, ne samo za muzikom”

Osim trenutnog ponovnog otkrića popa iz doba Jugoslavije, ostala su i lijepa sjećanja na staru ujedinjenu državu u cjelini, koja je prema riječima muzičara s kojima je The Guardian razgovarao zaista živjela svoj moto mira, bratstva i jedinstva. Petrović kaže da je životni standard bio toliko dobar da je svojim američkim prijateljima govorio kako se kalifornijski način života koji uzdižu Beach Boysi prije mogao pronaći u Jugoslaviji. Jevtić dodaje:

“Mama mi je bila iz Hrvatske, tata iz Srbije, ali nikad se nismo tako identificirali. Prilično je teško za sve nas koji smo odrasli u Jugoslaviji i koji smo se osjećali zaista slobodnima prihvatiti da više ne postoji. Nosimo nomuzičarastalgiju za svim što je Jugoslavija predstavljala, ne samo za muzikom.”



Povezani postovi: