Ako je Xi Jinping razmišljao o tome da krene na Tajvan, nakon ruske invazije na Ukrajinu, vjerojatno će ponovno razmišljati o tome. Za kineskog predsjednika rat u Evropi odigrava se kao upozorenje. Korištenje brutalne vojne sile u 21. stoljeću, jasno je i njemu, nosi znatan rizik, piše profesor emeritus na Sveučilištu znanosti i tehnologije u Hong Kongu, David Zweig, za Politico.
Ukrajinci su pokazali da se ljudi žestoko bore kada su leđima pred zidom, a isto bi vjerojatno vrijedilo i za Tajvance, koji svoju demokraciju i neovisnost od svog većeg susjeda cijene jednako, ako ne i više od Ukrajinaca. Tajvanska vojska može biti s pravom kritizirana zbog loše koordiniranih snaga, a njezina vlada zbog toga što oklijeva ulagati u vlastitu obranu, ali tajvanski narod ujedinjen zajedničkom prijetnjom mogao bi se boriti puno žešće nego što se očekivalo.
Zweig tvrdi da bi kineska narodnooslobodilačka vojska (PLA) bila motiviranija od ruskih snaga, ali amfibijsku invaziju širom 160 kilometara mora također bi bilo mnogo teže izvesti nego sadašnju rusku invaziju na zemlji. I dok su Sjedinjene Države odbacile "zonu zabrane letenja" iznad Ukrajine, jer bi to riskiralo nuklearnu konfrontaciju, američki avioni koji lete s američkih nosača zrakoplova uz istočnu obalu Tajvana mogli bi lako stvoriti oblik "zone zabrane plovidbe" između Fujiana i Tajvana.
Ruska invazija je također pokazala kako naizgled skromni lideri mogu pokazati da su dorasli situaciji i okupiti nadjačani narod kako bi se odupro invaziji. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij pokazao se kao nevjerojatan heroj. Zweig se pita zašto očekivati manje od tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen, čiji čvrst stav prema Kini već zaslužuje jake pohvale? Lako se može zamisliti potporu koju bi dobila širom svijeta kada bi se suočila s mačo PLA-om i vodstvom Komunističke partije Kine.
Američki predsjednik Joe Biden također ne bi imao previše problema s mobilizacijom svojih saveznika i partnera da podrže američku odbranu Tajvana, što bi dovelo do sasvim drugačije dinamike od one koja se trenutno odvija u istočnoj Evropi. To bi uključivalo Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Južnu Koreju, Australiju, a možda čak i Indiju - partnera SAD-a u Kvadrilateralnom sigurnosnom dijalogu.
Solidarnost Zapada tokom dosadašnje ukrajinske krize neće biti potrošena ni u slučaju Xija. Evropska unija glavni je trgovinski partner Kine. Suočavanje s njom, kao i sa SAD-om i Japanom, bilo bi opasno za vođu koji zna da mora podići životni standard kod kuće. Zbog duboke kineske integracije u globalnu ekonomiju i financijske poluge Pekinga od 1.068 milijardi dolara u trezorskim obveznicama sankcije Zapada bile bi bolne za provesti, ali one se ne bi mogle isključiti, prije ili nakon invazije na Tajvan.
S obzirom na to da Vladimir Putin izaziva pustoš u Ukrajini, postojao bi rizik da bi napad na Tajvan sada mogao izgledati kao da je koordiniran s Moskvom. Takav napad brzo bi bio shvaćen kao nastojanje kinesko-ruskog autoritarnog saveza da potkopa demokratske snage, vraćajući unatrag godine napora Pekinga prema "mekoj moći", kao što je inicijativa Pojas i put – veliki kineski globalni prometni i infrastrukturni projekt
Štoviše, na 20. partijskom kongresu Komunističke partije Kine krajem ove godine, Xi će tražiti od partijskog vodstva da mu povjeri vrhovnu kontrolu na još najmanje pet godina. Njegova spremnost da uda Kinu za Putina proglašavajući kinesko-ruske odnose "prijateljstvom bez granica" možda je navela neke da dovode u pitanje njegovo vodstvo. Invazija punog razmjera na Tajvan dodatno bi naglasila rizike osnaživanja nesputanog diktatora.
Malo je vjerojatno da će situacija za Xija postati bolja nakon rata, kada će američka vlada, na osnovi lekcije iz Ukrajine, vjerojatno ojačati obranu Tajvana, ojačati svoju predanost obrani demokratije i dovesti u pitanje ekspanziju "autoritarnih nasilnika".
Ako je Putinova invazija na Ukrajinu upozorenje Xiju, ostaje za vidjeti hoće li ga poslušati. Ako ipak odluči oponašati pokušaj svog ruskog kolege da obnovi carstvo kroz vlastiti rat protiv Tajvana radi ponovnog ujedinjenja, vjerojatno će otkriti da su čak i apsolutni diktatori ograničeni u onome što mogu postići, piše David Zweig za Politico.
