Jedan ukrajinski svećenik je izmislio ideju o premještanju vladarskog prijestolja srednjovjekovnog Kijeva u Moskvu. Oko te ideje nastao je ruski nacionalni mit čiji su prvi ideolozi u 17. stoljeću bili profesori Kijevske akademije. Ovako je Timoty Snyder, ekspert za historiju istočne Evrope s američkog Univerziteta Yale opisao ulogu Ukrajinaca u stvaranju ruskog imperijalizma kojim ruski predsjednik Vladimir Putin opravdava svoju današnju invaziju Ukrajine.
U pozadini svega je bio obrazovni sistem Poljske koja je, u savezu s Litvom, stoljećima bila velika evropska sila i koja je vladala velikim dijelovima današnje Ukrajine. Zahvaljujući tome Ukrajinci su dobili plodove europskog humanizma - protestantske reformacije i katoličke protureformacije, zbog čega su ukrajinski svećenici postali vrhunski obrazovani tumači pravoslavnih crkveno-slavenskih tekstova, zbog čega su bili na cijeni u Moskvi. Ukrajina ima isto mjesto rođenja kao Rusija i Bjelorusija, grad Kijev.
Zadnjih 250 godina vode se rasprave oko toga jesu li osnivači Kijevske Rusije slavizirani Šveđani iz pokrajine Rus ili domaći slavenski vladari.
Prema legendi, koju povjesničari redovito preuzimaju iz drevne ruske kronike pod nazivom “Historija prošlih vremena”, Kijevsku Rusiju je stvorio vikinški ratni vođa Riurik, no postoji mogućnost da je riječ o domaćem slavenskom vladaru.
Bilo kako bilo, od epohalne je važnosti bio knez Vladimir, koji je početkom XI stoljeća pravoslavno kršćanstvo, doneseno iz Carigrada, izabrao za nacionalnu vjeru Kijevske Rusije, ali i njezinih nasljednica, Ukrajine, Rusije i Bjelorusije.
Najpoznatiji vladar Kijevske Rusije bio je veliki knez Jaroslav Mudri, graditelj katedrale sv. Sofije u Kijevu. Jaroslav se zato danas nalazi na ukrajinskim i na ruskim novčanicama, pri čemu ga prvi predstavljaju kao brkatog kozačkog ratnika, a drugi kao bradatog i ozbiljnog cara sličnog Ivanu Groznom. Zemni ostaci velikog kneza Jaroslava danas su, kako u svojoj povijesti Ukrajine pod nazivom Vratnice Evrope piše Serhii Plokhii, profesor povijesti sa Univerziteta Harward, misterija za sebe jer su 1944. nestali iz Kijeva i vjerojatno se nalaze u ukrajinskoj crkvi sv. Tojstva u New Yorku. Naime, ukrajinski svećenici su Jaroslava odnijeli u daleku Ameriku da ne bi pao u ruke Rusima, čega se boje i danas.
Stotinjak godina nakon smrti Jaroslava Mudrog umrla je Kijevska Rusija, kada su 7. decembra 1240. strašni Mongoli osvojili i razorili Kijev. Nakon ovog sudbonosnog datuma sjever velike kneževine pao je pod stoljetnu vlast Mongola dok je zapadni dio, na kojem je nastala današnja Ukrajina, krenuo drukčijim putem, bližim tadašnjoj Evropi. Vladari ovog područja, koje je gledano iz Carigrada izgledalo kao bliža, odnosno mala Rusija, stoljećima su se mučili s istom računicom - kako se uz pomoć katoličkih zapadnjaka oduprijeti osvajačima s istoka, a pri tome sačuvati svoju pravoslavnu vjeru ili kako se oduprijeti Poljacima i njihovu katolicizmu.
Tako je, naprimjer, knez Danilo u 13. stoljeću prihvatio katoličanstvo i od pape dobio krunu kralja Rutena i obećanje križarske vojne protiv Mongola, od čega nije bilo ništa. Stoljeće kasnije ukrajinska područja našla su se pod vlašću Poljske i Litve, čija je unija stoljećima bila velika evropska sila. Poljski kraljevi su ondašnjim ukrajinskim velikašima bili problematični zbog nametanja katoličke vjere. S druge strane, veliki vojvoda Litve je u 14. stoljeću iz Kijeva potjerao Mongole te je, skupa s rusinskim trupama, stigao do današnjih obala Crnog mora. Osim vojnog uspjeha, Litva je maloruskim velikašima donijela neslućeni vjerski politički utjecaj jer je litavska elita vrlo brzo prihvatila njihov jezik i pravoslavnu vjeru. No stvari su se promijenile kada je od 14. do 16. stoljeća sklopljen niz saveza između Poljske i Litve, koji su kulminirali Lublinskom unijom 1569., kojom je stvorena Poljsko-litavska unija.
Osim brisanja zadnjih tragova posebnosti zemalja negdašnje Kijevske Rusije, koje su završile u sastavu poljskog dijela Unije, ova je Unija donijela i sve jači utjecaj katoličke vjere, što je maloruske kozake kasnije potaklo na pobunu.
Ipak, u ovo doba je Ukrajina postala žitnica Evrope jer je poljska kraljevska vlast potjerala Mongole i kolonizirala plodna područja na istoku današnje Ukrajine.
Važna stvar u čitavoj priči bili su su kozaci, ukrajinski seljaci-graničari koji su stoljećima ratovali protiv Mongola i koji su zajedno s poljskim i litavskim vitezovima širili vojnu slavu i utjecaj Poljsko-litavske unije.
U ovo doba ime Rusini počelo je ustupati pred imenom Ukrajinac, što je značilo domovina pravoslavnih vojnika-graničara u Poljskoj, pri čemu je je vrlo bogata ukrajinska feudalna elita prihvatila poljski identitet i katoličku vjeru, koji su sa sobom nosili čar visoke evropske kulture.
U ovakvom ozračju dugo se “kuhao” revolt kozaka kojima se nije sviđala nadmoć Poljaka, njihove vjere, njihova jezika i njihove politike. Ustanak je 1648. poveo kozački hetman, vrhovni zapovjednik Bogdan Hmeljniciki, koji je 1654. sklopio vojni savez s ruskim carem. Iako je Hmeljnicki za korespondenciju s carem imao prevoditelja i iako je čitava stvar iz njegove perspektive izgledala kao politički kompromis u borbi protiv poljske elite, iz ruske perspektive ovo je izgledalo kao povratak ukrajinskog potoka u veliku rijeku Ruskog carstva. Iza ovih riječi krila se činjenica da su se Ukrajinci s vremenom našli pod vlašću apsolutističkog vladara koji je imao manje razumijevanja za njihove posebnosti nego poljska elita. Ipak, zahvaljujući spomenutom obrazovnom nasljeđu Poljsko-litvanske unije, mnogi su Ukrajinci Ruskom Carstvu bili važni liječnici, novinari i carski dužnosnici koji su sa sobom donijeli duh tadašnje Evrope.
Pohlepni susjedi
Nakon što su tokom zadnje četvrtine 18. stoljeća pohlepni susjedi podijelili Poljsko-litavsku uniju, Ukrajinci su se našli pod vlašću Rusije i Austrije. Prva je posebni ukrajinski identitet smatrala opasnom poljskom izmišljotinom, zbog čega je posebnim dekretom 1863. zabranjen ukrajinski jezik koji, kako su tvrdile ruske vlasti, “nikad nije postojao, koji ne postoji i koji ne može postojati”, što jako podsjeća na grubu politiku rusifikacije koju danas na okupiranim dijelovima Ukrajine provodi ruski predsjednik Vladimir Putin.
Istovremeno, pod puno blažom austrijskom vlašću Ukrajinci su u pokrajini Galiciji vodili dugu političku borbu s Poljacima koji su im bili protivnici, ali i politički učitelji.
Kada su nakon kataklizme I. svjetskog rata nestala velika carstva austrijskih Habsburgovaca i ruskih Romanova, Ukrajinci su pokušali ostvariti nacionalnu slobodu, i to kroz dvije države, Zapadnu Ukrajinu s glavnim gradom Lavovom i Istočnu Ukrajinu s Kijevom. Prvu su porazili Poljaci, a drugu Crvena armija, pa su Poljska i Sovjetski Savez Ukrajinu podijelili ugovorom u Rigi 1921. godine. Sovjetska Ukrajina stvorena 1922. bila je Lenjinov ustupak sasvim očitoj činjenici da Ukrajinci postoje, što mu ruski predsjednik Vladimir Putin danas jako zamjera.
U Sovjetskom Savezu Ukrajina je 1932. i 1933. doživjela veliku tragediju “holodomora” u kojoj je, zbog Staljinove državne zapljene žita kako bi se mogla financirati industrijalizacija zemlje, od gladi umrlo oko pet milijuna Ukrajinaca. Istovremeno, Ukrajinci u Poljskoj bili su izloženi političkoj diskriminaciji i polonizaciji iz koje je, nakon neuspjelih pokušaja poljsko-ukrajinskog kompromisa, proizišla revolucionarna Organizacija ukrajinskih nacionalista, koja je tokom II svjetskog rata provodila politiku etničkog čišćenja Poljaka. Zapravo, II svjetski rat je na području današnje Ukrajine, ali i čitave istočne Evrope, donio opće razaranje, etničko čišćenje i istrebljenje koje su svatko na svoj način provodili nacistička Njemačka i Sovjetski Savez. U ovakvom krvavom metežu, koji je spomenuti historičar Timothy Snyder opisao u knjizi “Krvava prostranstva”, Ukrajinci su ginuli u redovima Crvene armije, u redovima dviju zaraćenih struja Organizacije ukrajinskih nacionalista, a bili su i pomagači u provođenju nacističkog holokausta.
Za današnji, a vjerovatno i budući razvoj događaja u Ukrajini posebno je važno razumjeti pitanje Krima koji se zbog ideoloških, političkih ali i pragmatičnih razloga 1954. našao pod vlašću Kijeva.
Nakon II svjetskog rata Ukrajina je bila potpuno razrušena i sa sedam miliona ratnih žrtava. U to doba je na površinu isplivao ukrajinski sin Nikita Hruščov, koji je nakon Staljinove smrti 1953. sovjetski politički vrh očistio od ljudi s Kavkaza na koje se oslanjao Staljin i u Moskvu doveo svoje štićenike iz Ukrajine, koji su tako postali mlađi partneri ruske komunističke elite.
Vrhunac ove politike pomirenja bila je proslava tristogodišnjice spomenutog ugovora hetmana Bogdana Hmeljnickog s ruskim carem 1654., koji je moskovski komunistički vrh opisao kao “ponovno ujedinjenje Ukrajine s Rusijom”, pri čemu su partijskim dokumentima Rusi i Ukrajinci definirani kao dva različita, ali kulturno i povijesno jako povezana naroda.
U znak “vječnog prijateljstva” dvaju naroda poluotok Krim je u februaru 1954. iz jurisdikcije Ruske federacije prebačen pod jurisdikciju Ukrajine. U stvarnosti razlog za ovaj postupak je bio puno praktičniji jer je Krimu, koji je bio zemljopisno odsječen od Rusije, bila potrebna pomoć iz Ukrajine u obnovi. Ovaj potez je, zbog ukrajinskih kanala za navodnjavanje i ukrajinskih poljoprivrednih stručnjaka, Krimu donio dobrobit jer je rijeka Dnjepar navodnjavanjem povećala količinu obradivog tla i donijela rješenje problema pitke vode za mnoge krimske gradove.
Sve u svemu, Ukrajina i Krim su prirodno upućeni jedni na druge pa se očekuje da će ruski predsjednik Vladimir Putin po svaku cijenu htjeti zadržati i Krim, ali i njegovo južno-ukrajinsko zaleđe koje je osvojio tijekom svoje nedavne invazije kojoj je, po svemu sudeći, glavni cilj uništenje stoljetnog historijskog nasljeđa Ukrajine i Ukrajinaca.
Žitnica i plin su mete
Ukrajina je za Rusiju i Njemačku bila privlačna kolonijalna meta jer je njezino crno tlo stoljećima žitnica Europe, a danas i žitnica svijeta. Ovako je Timothy Snyder, historičar sa Univerziteta Yale, u razgovoru za njemački sedmičnik Der Spiegel sažeo rusko-njemački imperijalni pogled na Ukrajinu.
Ovaj imperijalizam je, smatra Snyder, u određenoj mjeri preživio i iza II. svjetskog rata jer su njemački političari hodočastili u Moskvu, tražeći oproštaj za nacističke zločine, ali i prirodni plin za njemačku industriju i njemačke građane. U ovom poslu s moskovskim diktatorima Ukrajinci su njemačkim političarima smetali jer im je važniji bio ruski plin od prava Ukrajinaca na vlastiti identitet.
Svjestan ovoga, Putin je prema Njemačkoj, Ukrajini i prema domaćim protivnicima igrao na kartu optužbi za nacizam, što je vrlo dugo bila uspješna igra jer je čitav svijet plesao po Putinovim notama. Zato, sažimajući svoj pogled na današnju politiku vlade u Berlinu, Timothy Snyder smatra da Njemačka, kao evropska demokratska velesila, mora čvrsto stati na stranu Ukrajine koja se bori protiv Putinova fašizma.
Historija ne spava
”Potrebni su nam drukčiji eksperti da bismo razumjeli Rusiju. Dublje razumijevanje njezine historijske i kulture je ključ za suprotstavljanje Putinu”, napisao je nekidan vojni i sigurnosni analitičar londonskog The Timesa Edward Lucas.
Prema njegovu mišljenju, poznavanje ruske historije je goruće pitanje zapadne politike jer je to jedini način da se u pravom kontekstu razumije trenutna neprijateljska i osvetnička politika današnjeg Kremlja.
Ove riječi potvrđuju da povijest nije mrtva priča nego vrlo vrlo živo nasljeđe prošlosti koje, u određenoj mjeri, oblikuje sadašnjost, ali i budućnost.
