Politika

Index: Zlo opet dolazi iz Srbije. Fuhrer Dodik je iracionalni fanatik koji BiH gura prema sukobima

Vladimir Matijanić, autor na hrvatskom portalu Index napisao je svojevrsni osvrt iniciran kriminalnom proslavom neustavnog dana RS u Banjoj Luci te sve žešćom i mračnijom retorikom Milorada Dodika.

Njegov tekst sa Indexa prenosimo u cijelosti:

U redu, führer iz Laktaša Milorad Dodik neosporno je iracionalni fanatik koji Bosnu i Hercegovinu gura prema sukobima, a cijelu regiju u nestabilnost - od Zagreba do Banje Luke nema ni 200 kilometara - u što smo se u realnom vremenu mogli uvjeriti prošle sedmice tokom proslave Dana Republike Srpske, no bez bratske pomoći i poticaja iz Beograda cijela bi operacija izdvajanja RS-a iz BiH, s podrazumijevajućim posljedicama, po ozbiljnosti bila negdje na nivou političkih poruka Ivana Pernara.

Slavljenička republičkosrpska orgija s paradom nekih uniformiranih i naoružanih mrmota koji su, kao, policija, a oponašaju vojsku, tradicionalno neubrojivim Dodikom, nacionalnim pjesmama i svečanom akademijom još je jednom pokazala da banjalučki režim kani praviti državu. Vjerojatno ne želi rigorozno pravosuđe, nepotkupljivu policiju ili vladavinu prava, ali mu je do simboličkog aspekta državnosti jako stalo. Što bi, bez prekodrinske logistike, bilo više komično nego tragično.

Kad kvartovski luđak viče da će sve pobiti, on je tužan ili smiješan, kako kome. Postaje opasan tek kad mu se gurne oružje u ruke. Odnosno, da se ne igramo prenesenim značenjima, kad mu se iz Beograda osigura novac i zajamči bianco bratska pomoć u svim budućim avanturama.

Diplomati navodno govore o Vučićevoj spremnosti da se odrekne Dodika

Da odmah naglasimo, poznate su nam spekulacije navodno dobro obaviještenih izvora o skepsi beogradskog vladara Aleksandra Vučića prema kolegi iz Laktaša. Odavno mediji razvlače tu žvaku, piše se o diplomatskim krugovima uvjerenima u Vučićevu spremnost na suradnju u demontaži Dodikove vladavine, što može biti točno, ali ne mora ništa značiti.

Ne samo zato što žanr tekstova utemeljenih na visokim i dobro obaviještenim diplomatskim izvorima ne pati od viška vjerodostojnosti nego i zbog toga što se već tri desetljeća povijest južnoslavenskih država može pisati i kao zbirka lažnih obećanja i diplomatskih promašaja. Jedan od dojmljivijih svojedobno je, na primjer, doveo Dodika na čelo manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, a i od Vučića se štošta očekivalo. Pritom uopće nije upitno da bi Vučić sutra svoj mir i kredite - doslovne i stvarne - rado platio potpunim odricanjem od Dodika, samo što ni to u ovom času ne znači mnogo.

Ako znači išta.

Naime, nasuprot Vučiću navodno vrlo kooperativnom na tajnim sastancima stoji javni Vučić. "Neće biti blokade na Drini dok sam na ovom mjestu kao predsjednik i imam ovakav utjecaj na politički život", izjavio je u listopadu kao odgovor na najave američkih sankcija RS-u nakon što se Dodik ozbiljno zaigrao s osamostaljivanjem.

Brnabić: Republika Srpska plod je želje za mirom

Ana Brnabić, Vučićev inventar na mjestu srpske premijerke, pohvalila se u svibnju ove godine da je od 2014. godine Srbija u RS investirala oko milijardu eura, a da bi dokazala kako njezina podrška mračnoj bosanskohercegovačkoj srpštini nije samo hladna tehnokratska nego sadrži i vrele nacionalne strasti, na banjalučkoj Svečanoj akademiji uz ostalo je rekla:

"Zato danas, kada netko govori, a takvih nažalost ima i u Srbiji, pa i među poznatim i istaknutim političarima, da je Srpska 'genocidna tvorevina', ja samo mogu reći da je Srpska stvorena na genocidu, na genocidu nad srpskim narodom, na genocidu koji je planski osmišljen i detaljno provođen 1940-ih godina prošlog vijeka, s jasnom namjerom da se nastavi i završi 50 godina kasnije. Ona je plod želje za mirom, za slobodom, za sigurnim odrastanjem djece, želje da se zločini nad srpskim narodom ne nastavljaju i ne ponavljaju. I mi Srbi, i mi u Srbiji, prvi to moramo znati, i prvi moramo Srpsku braniti."

Brnabić je to izjavila objedinjujući najpoznatija svojstva dvojice od ona tri majmuna - niti je čula da je srpska vojska počinila genocid niti je vidjela krajeve koje su Srbi etnički očistili.

Nažalost, govorila jest.

Da se ne pomisli kako je u Banju Luku stigla rekreativno, onako, da prođe dan, Brnabić se pohvalila kako joj je čast biti na proslavi Dana RS-a, a okupljenima je prenijela Vučićevu čestitku i pozdrave te naglasila: "Duboko me zabrinjava odluka SAD-a, kao i način i obrazloženje o uvođenju sankcija Miloradu Dodiku. To zahtjeva od nas racionalno, odgovorno i ozbiljno ponašanje, bez donošenja ishitrenih odluka. Činjenica je da sankcije nikada nisu bile rješenje za bilo kakve probleme. Upravo zato, ponovo želim poručiti ono što je predsjednik Vučić rekao: Srbija nikada, nikada, neće provoditi sankcije protiv pripadnika svog naroda i predstavnika srpskog naroda u BiH i RS-u."

Brnabićka trebala svjedočiti o Vučićevoj toleranciji. Postala je kao on

Duboko zabrinuta Brnabić je svojedobno postavljena na mjesto premijerke kao živo svjedočanstvo o promjeni Vučićeve političke orijentacije. On, bivši potrčko sumanutog Vojislava Šešelja i autor vjerojatno najmonstruoznije prijetnje koju je neki političar izgovorio u devedesetima - "pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana", rekao je Vučić u srpnju 1995. u srpskoj Skupštini - odabrao je nju, gej političarku s navodno hrvatskim porijeklom, da svjedoči kako ovo danas više nije onaj bijesni velikosrpski, nego neki sasvim pitomi, tolerantni i mirni Vučić. Skoro pa vučić.

Ispostavilo se da detalji iz premijerkine biografije ni najmanje ne ometaju njezinu nakanu da u granicama svojih mogućnosti i objektivnih okolnosti pridonese ideji srpskog nacionalizma koja je proteklih trideset godina imala presudnu ulogu u razbijanju Jugoslavije, razaranju Hrvatske i Kosova, uništavanju Bosne i Hercegovine, a trudi se unesrećiti i Crnu Goru. U Banjoj Luci je svjedočila da u dilemi između tajnog Vučića - vrlo kooperativnog u detroniziranju Dodika - i javnog i dalje treba tipovati na potonjeg.

Na to upozorava Brnabićkin govor, prepun olinjale nacionalne patetike i izravno sukobljen s činjenicama. Za podsjećanje, Republika Srpska je djelo ratnih zločinaca Radovana Karadžića, Ratka Mladića i jataka, teritorijalno je zaokružena ratnim zločinima i genocidom u Srebrenici te danas opstaje na zločinačkom konceptu. Da nije tako, ne bi ovogodišnji Dan RS-a bio upotpunjen nacionalnim provokacijama. Dok se na paradi i akademiji govorilo i pjevalo te dok je patrijarh Porfirije tradicionalno izgovarao dvosmislene poruke, u većem broju gradova i općina u RS-u prijetilo se Bošnjacima. Počinitelji će, ne treba sumnjati u institucije, vjerojatno biti primjereno nagrađeni.

Na paradi u Banjoj Luci bio i Vulin, Vučićeva dvorska luda

Konačno, na paradi Dodikovih pandura, nedaleko od führera i Vinka Pandurovića, osuđenog ratnog zločinca, stajala je Vučićeva dvorska luda Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova. Vulinova uloga u Vučićevu režimu analogna je onome što je svojedobno Šešelj radio kao "omiljeni opozicionar" Slobodana Miloševića - govorio je sve što se vođa, iz taktičkih razloga, nije usuđivao verbalizirati. Zna Vučić kako je to izgledalo, učio je od najgorih.

Naravno, Dodikovo mahnitanje ne bi imalo nimalo smisla da mu srpske vlasti poruče kako na njih ne treba računati i da prestanu financijski napajati njegov kalifat. To se neće dogoditi. No sve i kad bi Dodik otišao, na njegovo bi mjesto moglo stići nešto slično. Eto, opozicionar Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, otkrio je spomen-ploču onoj armijskoj budali koja se 1991. godine raznijela u Bjelovaru i ubila deset ljudi.

Sve, dakle, kad bi sada Vučić zaista i sudjelovao u demontaži Dodika i kad bi na vlast u RS-u zasjela neka nova uzdanica slavne međunarodne zajednice i njezine još slavnije međunarodne diplomacije, a šanse za takvo što ne vidimo, na političkoj sceni u RS-u nema ozbiljne svjetonazorske alternative. Neporažena zločinačka politika u entitetu stvorenom na zločinu ne može imati dobar rezultat.

Dvadeset i šest godina nakon prošlog rata čini se da smo se ozbiljno približili narednom. Dodik govori da ne obnavlja vojsku i da nije spreman žrtvovati mir, a onda u paradu potjera neku naoružanu i uniformiranu družinu po ulicama etnički očišćene Banje Luke i najavljuje secesiju, neizvedivu mirnim putem. Uz otvorenu podršku beogradskih političara.

Čak i ako rata skoro ne bude, Dodik i srpska politika su ga učinili mogućim. Pretvorili su ga u jednu od opcija, a to je opasno.

Jedino dugoročno rješenje bilo bi ukidanje Republike Srpske

Rat započinje ubijanjem prvih žrtava i kopanjem prvih rovova, ali da bi se došlo do te faze pakla ključno je da govor o njemu postane legitiman, da se uobičaji čekati prvi hitac u mrak. Četničko orgijanje u RS-u, kako ono protokolarno tako i spontano, u krajevima u kojima ima Bošnjaka ozbiljan je korak u tom smjeru. Rata možda neće biti sutra, ni u ovoj godini, ni dogodine, no ambijent u kojem je rat opcija nije ambijent za život.

Tu se neće graditi, raditi, ulagati, nego naoružavati i tonuti u bijes i siromaštvo. Ne pukne li skoro, puknut će kasnije.

Za jedino ozbiljno rješenje - raspuštanje entiteta stvorenog genocidom i potpisima zločinaca, među njima i Franje Tuđmana - kako se čini, nema ni snage ni volje. Beogradu ne odgovara, a Zagreb se ponaša još dvoličnije - čeka rasplet pa da realizira barem dio svojih ambicija provincijalnog imperija.

One se zasad svode na inzistiranju na izbornoj reformi koja bi Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH, trebala osigurati mjesto u Predsjedništvu. Protiv toga su bošnjački nacionalisti, dok Željko Komšić, aktualni hrvatski predstavnik u Predsjedništvu, najavljuje novu kandidaturu. Komšić je politički licemjer jer u etnički konstituiranom tijelu glumi građanskog političara, ali o tome ionako možete čitati u svim hrvatskim medijima. Odnosno, u onima koji za račun HDZ-a BiH probleme u susjednoj državi svode na odnos Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, kao da Hrvati imaju velika prava u RS-u. No to nije tema koja zanima Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića i njihove sljedbenike.

Čini se kao da je ponovo ostalo još malo vremena do rata

O odnosu hrvatske politike prema RS-u govori i činjenica da je Milorad Pupovac, predstavnik Srba u Hrvatskoj, propustio divnu priliku da kaže jedno bitno "ne" i odbije otići u Banju Luku. Ovako je, makar kao statist, sudjelovao u nečem istinski morbidnom.

Prije točno 32 godine Ekatarina Velika završila je snimanje albuma na kojem je pjesma Samo par godina za nas. Stihovi "prijatelj i ja sedimo na klupi / gledamo zvezde / slušamo vesti što su upravo stigle / kažu da imamo / još samo par godina za nas" ubrzo će zazvučati kao zloslutno predskazanje rata. Trideset i dvije godine kasnije situacija je slična: Miloševića utjelovljuje Vučić, Karadžića Dodik, diplomatske inicijative jednako su neuspješne, a sve je slabija nada da neće biti novih mrtvih svatova, Suada i Olgi...