Svijet

Inflacija, sirovine, bojno polje u orbiti, moć… Hoće li 2022. biti godina rata velikih sila?

Napoleon je prodao Louisianu tadašnjem SAD-u u rastu koji je stekao potrebnu stratešku prisutnost na Atlantiku. Francuski je osvajač tako došao do novca za financiranje ratova u Europi i Africi. Danas toga više nema, mogla bi možda Rusija prodati slabo naseljene dijelove na istoku, ali kupac bi vjerojatno bila Narodna Republika Kina, koja ionako postupno šalje stanovništvo u ta područja. Zašto bi trošila novac kad proces sinifikacije teče ionako, piše Jutarnji.

I zato vrlo vjerovatno rata velikih sila ili na nekom od područja njihove zone interesa i utjecaja biti neće. Skup je, a ekonomske i financijske okolnosti nisu povoljne. Jednostavnije, kinetički je rat toliko skup i neuredan da si ga mogu priuštiti samo siromašni. Sirija, Jemen, Somalija.

Mogle bi se velike sile i zadužiti, sada je povoljan trenutak jer su kamatne stope i dalje niske, ali dvije su velike krize obilježile ovo doba, globalna financijska, koja je prošla ostavivši duboke tragove. Javnozdravstvena i dalje traje i tokom nje su se države okrenule jeftinom novcu, pa su dugovi porasli. Iako i dalje vrijedi ideja da se troši, svi već pomalo gledaju prema kraju takve politike. Iako moderna monetarna teorija govori da za to nema razloga. Konačno, ekonomisti kažu da nije problem dug, nego na što se troši. Ako je razvojno, treba se zaduživati. Kinetički se rat pod to ne bi mogao podvesti.

Možda bi se još netko i odlučio na sukob, ali svijet i dalje ne zna kako će se razvijati pandemija. Sad je tu soj omikron i ne bi bilo pametno krenuti u oružani sukob, a onda ti virus pokosi vojnike. Toga nema u virtualnom svijetu. Još bolje, tamo pada protivnik ako mu podmetneš virus.

Važnost jedne riječi

Na međunarodne će odnose snažno utjecati izmjene jedne riječi u decembarskom izještaju američke emisijske banke, Feda. Čiji je šef Jerome Powell rekao kako je vrijeme da se ukloni pridjevak “transitory” (prolazni) uz inflaciju. Rast cijena trajat će malo duže, a ekonomska promišljališta predlažu da novi epitet bude “elevated” (povišen). Kao temperatura kod blažih bolesti. I uvjereni su u slabljenje tokom 2022. godine i povratak na očekivane razine “oko 2 posto” najkasnije iduće godine.

I ECB smatra da će nas inflacija pratiti još neko vrijeme. Kako tumače stručnjaci, riječ je o očekivanom procesu nakon izuzetno snažnog pada globalne ekonomije u 2020. godini i zatim robusnog skoka uz snažan porast potrošnje kao posljedice akumuliranih sredstava.

Postojeći ekonomski sistem to je izdržao dobro, ali je ipak došlo do udara na opskrbne lance. Porasla je potražnja za prevozom, primarno pomorskim, čije su cijene porasle jer ponuda nije ispunila zahtjeve, a usporedo su rasle cijene energenata. Naftni kartel OPEC+ (+ je Rusija) nije htio povećavati opskrbu kako bi nadoknadio gubitke koje su pretrpjeli tokom ekonomskog pada, pa su cijene barela nafte, koje su došle do 80 dolara, bile glavni zamašnjak rasta cijena, inflacije. Što se ne bi dogodilo da nije bilo ostalih okolnosti. Cijena barela je bila iznad 100 dolara još prije petnaestak godina i trajala određeno vrijeme a da nije izazvala inflacijske pritiske.

Američki predsjednik Joe Biden prvih je devet mjeseci mandata bilježio izuzetno visoke stope popularnosti u svim anketama, pa i na desnom Fox Newsu. A onda je uslijedio pad. Ne, nema to nikakve veze s ispravnom odlukom o povlačenju iz Afganistana. Izravna je to posljedica porasta cijene goriva u SAD-u koju mi je jedan profesor ustavnog prava u toj zemlji zorno predočio kao “car driven society” (društvo koje ovisi o automobilu). Strah od benzinskih pumpi s natpisom “nema goriva” izuzetno je moćan iako to u širem opsegu nije zabilježeno još od sredine 1970-ih.

Goriva mora biti i ono mora biti jeftino, jedna je od premisa američke politike. Biden je zbog toga poduzeo dva koraka, reviziju djelovanja velikih naftnih kompanija kako bi se otkrilo bogate li se pretjerano na cijeni goriva te na tržište pustio dio naftnih rezervi. Pomogao je i omikron, zbog kojeg su se trgovci uplašili usporavanja rasta, pa je cijena nafte pala, ali u SAD-u je gorivo i dalje skupo.

Značaj cijena goriva

A zemlja ulazi u godinu izbora na polovici mandata. Koji su važniji nego, primjerice, na polovici mandata Georgea W. Bushasina, ili Baracka Obame. Senat je podijeljen pola-pola, a demokrati većinu ostvaruju glasom potpredsjednice Kamale Harris. Dovoljno je da republikanci osvoje jedno mjesto više (u novembru će se glasati za 33 od 100 mjesta) od demokrata i izgledna je republikanska blokada brojnih zakonskih inicijativa drugog dijela mandata. Ako cijena goriva ne padne, nije isključeno da i Zastupnički dom preuzmu republikanci. Što bi ozbiljno ograničilo djelovanje izvršne vlasti.

Demokrati imaju i ozbiljan problem s ljudskim resursima. Joe Biden je najavio da se kani opet kandidirati, ali 2024. godine imat će više od 80 godina. Vitalan je, svakako, ali dob bi, ako republikanci ne postave Donalda Trumpa kao protukandidata, mogla biti ograničavajući čimbenik. Kamala Harris je u prvoj godini mandata podbacila. Javnost je ne doživljava kao pozitivnu političarku i smatra da nema predsjednički kapacitet. Podrška joj je niža nego potpredsjedniku Dicku Cheneyju na kraju drugog mandata – on je odgovoran za laži na temelju kojih je pokrenuta intervencija u Iraku 2003. godine. Ako ne dođe do radikalnog obrata, potpredsjednica Harris ne djeluje kao pobjednička kandidatkinja.

To, pak, kod saveznika otvara niz pitanja koja se mogu svesti na ključno: hoće li se već od izbora ove godine početi vraćati trumpoidna politika izolacionizma i okretanja leđa saveznicima. Skandal otimanja Francuskoj posla s podmornicama za Australiju nekako se smirio, ali je ostavio u zraku pitanje je li politika “America First” postala dio DNK Washingtona. Koju bi novi republikanac (teško bi bilo s ove pozicije projicirati ženu) nastavio voditi otvoreno.

Ekonomija, zasad bez inflacije, velik je problem i za kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Pri kraju je njegov desetogodišnji mandat koji završava ne na cvijećem posutom putu, nego u situaciji kad problemi nekretninskog sektora – samo jedna tvrtka, Evergrande, duguje 300 milijardi dolara koje nema odakle isplatiti – počinju pritiskati rast. Centralna kineska banka je, kako bi ublažila pritisak, u decembru smanjila obvezne rezerve banaka i tako opet ulila svjež novac na tržište. Američki fondovi već raspravljaju kako je pravo vrijeme za kupnju kineskih dionica koje bi mogle početi gubiti na vrijednosti, a onda će ih država spašavati sličnim mjerama, pa će im cijene rasti – postat će “junk” na kojem se može dobro zaraditi.

Partijski ekonomski lideri upozoravaju na potrebu da se očuva stabilnost misleći pritom na ekonomski rast i očuvanje porasta životnog standarda. Što je aksiom društvenog ugovora koji jamči vlast Partije. U takvim okolnostima Xi treba, također u novembru, na partijskom Kongresu, osigurati nastavak mandata za sljedećih pet godina. Čime bi tvorno srušio doktrinu Deng Xiaopinga i Narodnu Republiku Kinu vratio u sustav autokracije. S carskim obilježjima vladara nad svim što postoji pod svodom. Krajem prošle godine došlo je do usporavanja ekonomskog rasta, dugovi lokalnih i regionalnih vlasti su golemi, a Xi je pritiskom na tehnološke divove izbrisao nekoliko stotina milijardi dolara njihove kapitalne vrijednosti.

Neosporno je da je Xi, po uzoru na još velikog prijatelja, ruskog predsjednika Vladimira Putina, pod kontrolu stavio sve poluge vlasti, medije, vojsku, Partiju, omladinu. Ali, ako bi njegovo inzistiranje na ostanku na vlasti zaprijetilo očuvanju vlasti Komunističke partije, nisu isključeni politički sukobi čak i na razini Politbiroa. Tiananmen je primarno izbio zbog porasta cijena života, demokratija je tu bila daleka priča.

Ekonomsko usporavanje NR Kine, ako bi se netko tome mogao i poradovati, loša je vijest za svijet jer bi usporilo ukupni oporavak. Pokušaj Xija da ekonomsku krizu riješi mobiliziranjem nacije oko vrhunaravnog cilja – primjerice, povratak Republike Kine na Tajvanu pod okrilje matice zemlje – imao bi za posljedicu geostrateške potrese koji bi daleko nadišli Tajvanski tjesnac. Kako je Hegel lijepo rekao, ljudi ne uče iz historije, a političari još manje. Niti jedan koji je tražio vanjskog neprijatelja da sačuva vlast nije opstao, Saddam HusseinSlobodan Milošević, primjerice. Ni Xija to neće spriječiti. I tako NR Kina, uz nasrtljivost, presiju, drskost i nastojanje da nametne svoja pravila igre, dobiva još i pridjevak mogućeg izazivača globalnog haosa.

U tom se kontekstu govori i o Islamskoj Republici Iran, čija nova vlast ne zna šta učiniti: vratiti se u sporazum o kontroli njezina nuklearnog programa (JCPOA) ili ne. Zemlja je poharana javnozdravstvenom krizom koja je dodatno ubrzala ekonomsku, potaknutu američkim bolnim sankcijama. Novi predsjednik Ibrahim Raisi obećao je ekonomski oporavak, a sve je više dijelova zemlje u kojima izbijaju protesti zbog nestanka vode. Teokratski režim ne strahuje od pobune jer ima u rukama moćan sigurnosni aparat kojim brutalno guši takve pokušaje.

I stanje se donekle popravlja jer NR Kini stalno prodaju naftu pa zbog toga i kalkuliraju u pregovorima sa Zapadom. Iskustvo nakon što je JCPOA prvi put stupio na snagu, polovicom prošlog desetljeća, pokazuje da je poboljšanjem ekonomske situacije došlo do okretanja leđa vlastima, prozivao se i vrhovni religijski vođa Ali Hamnei. Pozitivan je signal naklonost zemalja Zaljeva za stvaranje prijateljskog ozračja u odnosima s Teheranom, djelomice i kako bi spriječili Izrael da krene u vojnu avanturu zaustavljanja nuklearnog programa koja bi zapalila regiju. I pomogli Iraku da smanji iranski pritisak.

Raisi je i dalje nepoznanica, a presudno je pitanje, ako Hamnei umre, hoće li prijenos vlasti teći mirno ili će unutar sistema doći do pucanja. Homeini je umro neposredno nakon iransko-iračkog rata, 1989. godine. Otad nije bilo smjene ne čelu države, Hamnei je postao neupitan. A Homeinijev unuk optužuje da je izmijenio suštinu teokratsko-demokratskog sistema kako ga je postavio njegov djed. Moglo bi biti burno, a ključno je pitanje kako će u takvoj situaciji reagirati Hezbolah u razorenom Libanonu. To bi mogao biti okidač sukoba s Izraelom. Koji bi se prelio po regiji i zaprijetio interesima Rusije u Siriji. Ali i Europskoj uniji, jer bi podrazumijevao novi migrantski val.

Pregovori u Ženevi

Blagovijest kraja prošle godine ruska je ponuda SAD-u i NATO-u da se definiraju sigurnosne garancije. Odmah su skočili kritičari koji tvrde da je to ruska podvala, a da nisu pročitali što Rusi traže i shvatili da su ključna riječ – pregovori. Odmah, što prije, u Ženevi.

Svijet je ušao u asimetrični kvadripolarni sustav. Sa supersilom, ekonomskom, vojnom, političkom, SAD-om. NR Kinom, koja se jedina može nositi sa SAD-om u sve tri dimenzije, ali ima ozbiljan deficit jer joj je društvo i dalje siromašno: dok je u SAD-u BDP per capita viši od 60.000 dolara, u komunističko-kapitalističkoj zemlji malo je viši od 10.000 dolara. Ogroman raskorak. Rusija je vojna i teritorijalna sila pred nizom problema: pretjerana ovisnost o energentima, niska naseljenost, nepostojanje održive industrije osim vojne, ekonomski rast koji je zapeo na oko 4 posto uz inflaciju iznad 8 posto.

Sa suverenim fondom u kojem ima oko 600 milijardi dolara, ali od njega, za razliku od norveškog koji je prešao hiljadu milijardi, rusko stanovništvo nema koristi. Plaće ne prate rast cijena, oko pet posto niže srednje klase u pet je godina prešlo u siromašne, kojih je sada 13 posto ukupnog stanovništva. Kremlj je svjestan da mu pomoć može doći sa Zapada i da je NR Kina dugoročno rival s kojim nema dogovora. I zato je važno definirati sigurnosne odnose s Rusijom kako bi se spriječilo da postane kineski vazal.

S druge strane, NATO ima priliku tim pregovorima učvrstiti pozicije u istočnoj i srednjoj Europi i steći presudnu prednost na eurazijskom prostoru. Što je dugoročni imperativ u nadmetanju s Pekingom. U tom kontekstu treba gledati i Inicijativu tri mora.

EU – vojna sila?

Europska unija samo je ekonomski gigant. Koji će to i ostati, koliko god se Emmanuel Macron trudio ojačati sigurnosne i obrambene procese. Situacija bi se mogla promijeniti formiranjem čvrste jezgre, EU prve brzine koja bi djelovala brže i učinkovitije. I ukinula konsenzualnost donošenja odluka u pitanjima sigurnosti i vanjske politike.

Pobjeda Macrona ili Valérie Pécresse, kandidatkinje opozicijskih republikanaca na francuskim izborima, uz Olafa Scholza na čelu Njemačke, uz nadu da neko nov u Italiji nastavi stazom Marija Draghija (što je već nepoznanica) i da Španija uspije u oporavku, mogla bi jamčiti takav razvoj. Ali, i u takvim, idealnim okolnostima proces pretvaranja EU u vojnu silu trajat će godinama. Supstancijalno je da u tom razdoblju izgradnje čvrste moći ne izgubi svoje supermoći, utvrđivanje globalnih standarda, regulatorna globalizacija poznata kao “Brussels effect”.

Svijet će 2022. i dalje pratiti sukob demokratija i autokratija, gdje će ključan biti ishod unutarnjih odnosa u SAD-u koji su eksplodirali 6. januara prošle godine napadom na Capitol. Globalizacija će nastaviti novim smjerom, koji ne sugerira njezino slabljenje, nego će velike sile kreirati mehanizme za osiguranje strateške proizvodnje koja neće nužno biti isplativa. Strateški kapitalizam. Centralne će banke paziti da rast ne krahira, a fiskalne politike i dalje biti širokogrudne, ali će ipak početi ublažavanje. Uz ulaganje napora da se inflacija ne razbukta nekontrolirano.

Veliki i moćni tući će se preko tuđih leđa, kao i dosad, a međusobno u kibernetičkom prostoru, sve više i u svemiru (e, to košta).

Demokratije bi trebale jačati saradnju, važni su Quad (savez Indije, Japana, SAD-a i Australije), kao i novi AUKUS (Australija, SAD, Ujedinjena Kraljevina). I strateška odluka EU da je Indopacifik područje koje predstavlja sigurnosnu ugrozu. Na što je Peking već odgovorio najavom otvaranje baze u Ekvatorijalnoj Gvineji, na Atlantiku.

Jedno mogu jamčiti, neće biti dosadno.

Tagovi:


Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare