Region

Instrukcije iz Moskve i obračuni po beogradskim kafanama: Krenula je završna bitka za Crnu Goru

Je li počela završna ljetna bitka za Crnu Goru? Na ovim tropskim vrućinama zakuhalo je još više u političkim krugovima, piše Vlado Vurušić u svojoj analizi za Jutarnji list koju prenosimo u cijelosti:

Kriza vlasti u Crnoj Gori se nastavlja, a sukobi u vladajućoj prosrpskoj koaliciji dosegnuli su vrhunac. Radikalno desna prosrpsko-proruska Demokratska fronta krenula je u završni obračun sa svojim koalicijskim partnerima: premijerom Zdravkom Krivokapićem, Demokratima predsjednika Skupštine Alekse Bečića i Abazovićevom URA-om.

Traže svu vlast za sebe te da još uvijek aktualni premijer Krivokapić, koji ne zadovoljava njihove političke apetite, ali i očekivanja Beograda i Moskve čija je DF produžena ruka, ponudi ostavku ili da svoj mandat na skupštinsko preglasavanje.

Njihovi vođe imali su ovih dana buran raspored – od dobivanja instrukcija u Moskvi do fizičkih obračuna po beogradskim kavanama. Lideri DF-a Andrija Mandić, četnički vojvoda, i Milan Knežević nakon nedavnih obilazaka Moskve i Beograda, gdje su se susreli i s patrijarhom SPC-a Porfirijem koji im je dao dodatni blagoslov za njihove političke planove, te nakon skandaloznog preludija u kojem ih je biznismen Dejan Sekulić optužio da su mu u tučnjavi u beogradskom hotelu Majestic slomili nos, izjavili su da Krivokapić mora pasti. Za novog mandatara predložen je Miodrag Lekić, jedan od osnivača DF-a i bivši Miloševićev ambasador u Rimu (to bi bio njegov povratak nakon nekoliko godina političke letargije). Lekić je, podsjetimo, 2013. godine bio kandidat prosrpske opozicije na predsjedničkim izborima, ali je izgubio od tadašnjeg procrnogorskog kandidata Filipa Vujanovića.

Naime, dogodilo se nekoliko stvari koje su potaknule DF i Aleksandra Vučića da ponovno radikaliziraju stanje u susjednoj državi i završe zapravo njezinu aneksiju, poput one krimske. DF je kao najjača prosrpska grupacija u Skupštini nerado pristao na Krivokapića, a pogotovo kad je on pokušao voditi koliko-toliko samostalnu politiku. Za njih i pogotovo za Vučića kap koja je prelila čašu bila je prvo smjena ministra pravosuđa Vladimira Leposavića koji je negirao genocid u Srebrenici (on je bio dio advokatskog tima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, odnosno Crnogorsko-primorske mitropolije, koji se borio protiv tadašnjeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti), a potom i prihvaćanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskoj Skupštini. Rezolucija je u prosrpskoj javnosti Crne Gore, Beogradu i Moskvi protumačena kao “nož u leđa Srbiji i Srbima” te kao dokaz antisrpske politike vlade u Podgorici. Provučićevski mediji otvorili su harangu na Krivokapića nazivajući ga “gorim od Ante Pavelića”, a njegove kćeri morale su napustiti Beograd, gdje su živjele, zbog prijetnji koje su dobivale. Aleksandar Vučić je prijekorno rekao: “Što nam to rade”.

PROČITAJTE  Izetbegović o sastanku sa Vučićem: "Kruna mi s glave neće pasti da odem u Beograd. On je čovjek s kojim treba razgovarati"

Politička kriza tako se intenzivira i ulazi u završni čin koji bi mogao ponovno donijeti velike političke obrate, ali i sukobe. DF je odlučio potpuno preuzeti Crnu Goru te realizirati potpuni kopernikanski obrat u dosadašnjoj politici te države – poput istupanja iz NATO-a, povlačenja priznanja Kosova i potpunog pretvaranja Crne Gore u “drugu srpsku državu”. Srbijanski predsjednik Vučić najavio je da Srbija treba preispitati svoje odnose s ovakvom Crnom Gorom. Prema posljednjim istraživanjima javnog mnijenja, u Srbiji čak 62 posto Srba smatra da “Crnogorci kao zasebna nacija ne postoje”, a samo njih 35 posto smatra da Crna Gora treba biti samostalna država.

Profesor Duško Radosavljević iz Vojvođanske politološke asocijacije kaže kako je za Beograd “dobra samo ona politička opcija u Crnoj Gori koja će se zalagati za negiranje državnosti Crne Gore i njezina nacionalnog identiteta”.
“Najbolja je ona politika koja pristaje da Crna Gora bude svedena na novu srpsku nahiju”, smatra Radosavljević. Nebojša Medojević iz DF-a kaže da oni više ne podržavaju vladu Zdravka Krivokapića i traže njezinu rekonstrukciju jer ih je on “izdao i prevario”, a na piku im je i Dritan Abazović kojeg optužuju da koketira s Milom Đukanovićem te “postaje poslušnik zapadnih ambasada”. On je, pak, izjavio da se eventualnim odlaskom Krivokapića stvari potpuno mijenjaju te da on nema problem “otići u opoziciju”, ali tada je pitanje kome će se u glasovanjima priključiti on i njegovi zastupnici te hoće li prosrpska opcija više imati većinu u Skupštini.

PROČITAJTE  Strategija na srbijanski način: Ratnim zločincima daju državljanstva, a žrtve čeka poniženje

“Bilo kakve promjene, bilo kakve prekompozicije ne dolaze u obzir dok ponovno ne potpišemo sporazum kako smo to uradili Aleksa Bečić, Zdravko Krivokapić i ja”, poručio je, pak, Abazović. Doduše, Krivokapić, kako se čini, ne misli samo tako baciti koplje u trnje pa poručuje da neće prihvatiti ucjene i da je spreman na dijalog. Mandiću i Vučiću se žuri jer Milo Đukanović i procrnogorske snage iz prikrajka čekaju razrješenje ovog sukoba koji bi mogao završiti i prijevremenim izborima, a kako je odnos snaga u Skupštini ionako na knap, 41 prema 40, nadaju se da bi se klatno na novom izjašnjavanju birača moglo ponovno nagnuti na njihovu stranu te iskoristiti napuklinu u prosrpskim redovima. No, politička situacija između dviju nepomirljivih grupacija i dalje se zaoštrava pa se tako velik broj građana okupio na raskrižju kod mjesta Bate i automobilima blokirao put prema selu Donja Zaljut kako bi spriječili svećenike SPC-a da prođu do Bajkove crkve na Bjelilu i održe liturgiju, smatrajući da ta crkva pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Zanimljivo je da u ovoj napetoj situaciji neki prokremaljski analitičari u Rusiji, poput Olega Haviča na portalu Balkanist.ru, sada ponovno postavljaju pitanje o “hercegovačkom koridoru” za izlazak Srbije na more kod Herceg Novog, uz prijedlog da se revitalizira ta luka i sagradi (to bi radili Rusi) pruga Beograd – Herceg Novi kao profitabilnija od one prema Baru. Situacija u Crnoj Gori sve je užarenija, a završnica posve neizvjesna, pa i kritična jer bi mogla izazvati dodatne reperkusije nesagledivih razmjera i promijeniti geostratešku strukturu naše regije.



Povezani postovi: