Nedavno saopćenje Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Krupa izazvalo je veliku zabrinutost među tamošnjim vjernicima.
Naime, imami su obaviješteni da od 1. januara 2025. godine neće smjeti pružati vjerske usluge, uključujući i obavljanja dženaze, džematlijama koji nisu izmirili svoje obaveze prema Islamskoj zajednici, što uključuje plaćanje članarine.
Dopis, koji je potpisao predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa, mr. sc. Amira ef. Mehića, jasno naznačava da imami koji ne provode ovu kontrolu mogu biti sankcionirani smanjenjem plaće za deset posto po svakom pojedinačnom članu kojem neopravdano pruže uslugu.
Također, imami koji prekrše pravila suočavaju se i sa mogućnošću pokretanja disciplinskog postupka.
Vjera kao trgovina
Ovaj pristup izaziva mnoge kontroverze.
Pitanje koje se postavlja je da li Islamska zajednica, kao vjerska institucija, smije uvoditi ovakve ekonomske uvjete za pružanje vjerskih usluga?
Vjera, koja bi trebala biti univerzalna, pravedna i dostupna svim vjernicima, uključujući i siromašne i one u nevolji, sada postaje "plaćeni luksuz" za one koji nisu u mogućnosti da izmiruju članarinu.
Vjera ne smije biti uslovljena novcem i Islamska zajednica bi trebala biti utočište svim vjernicima, bez obzira na njihov finansijski status.
Ne samo da ovaj dopis stvara podjele među vjernicima, već se postavlja i pitanje etičnosti takve odluke.
Kako je moguće opravdati uskraćivanje obavljanja vjerskih obreda, pa čak i dženaza, ljudima koji nisu u mogućnosti da plate članarinu?
Prijetnja smjenama i sankcijama
Ono što također zabrinjava jeste prijetnja prema imamima. Ako oni pruže vjerske usluge osobi koja nije platila članarinu, imami mogu biti kažnjeni smanjenjem plaće, a mogu se suočiti i sa disciplinskim postupkom.
Takav pristup stvara klimu straha i nesigurnosti među vjerskim službenicima koji bi trebali biti posvećeni svojoj vjeri i svojoj zajednici, a ne strahovati za svoje radno mjesto zbog humanih odluka.
Humanost i pravda na strani vjernika
Ovo pitanje ne bi smjelo biti samo regulisano pravilnicima i sankcijama, to je pitanje morala, etike i osnovnih ljudskih prava.
Vjera ne smije biti samo privilegija onih koji mogu priuštiti članarinu, a svi vjernici zaslužuju jednaku pažnju i poštovanje, bez obzira na njihov finansijski status.
Svi vjernici, uključujući one u penziji, nezaposlene i siromašne, zaslužuju pristup vjerskim uslugama, a ne da im bude uskraćeno pravo na dženazu ili druge obrede zbog novčanih poteškoća.
