Danko Delibašić (38) jedna je od omiljenih TV ličnosti u našoj zemlji. Sin velikana Mirze Delibašić i nekadašnje košarkašice Slavice Delibašić, koji živi u ljubavi i skladu s glumicom Monom Muratović i njihovom djecom, u svemu tome našao je svoj put po kojem je prepoznatljiv.
U velikoj ispovijesti za Raport Danko je veoma otvoreno govorio o svom ocu, majci, Moni, djeci, poslu na BHT 1...
Važno je ne biti sujetan
U pripremi intervjua kazali ste da ste kod kuće, ležite zbog nekog virusa. Jeste li Vi od onih koji brže bolje ustaju iz kreveta i polubolesni se vraćaju na posao?
Zaista je rijetkost da sam bolestan. Jedanaest godina nisam imao temperaturu. Bolovanje nikad nisam otvorio, tako da je ovo za mene vrlo atipično. Da je virus malo slabiji, vjerovatno bih bio na poslu. Ali, osjećam slabost, pa ću morati preležati ovu gripu ili šta je već.
Pratite li iz kreveta "Jutro za sve" i jeste li od onih koji se nerviraju kada na TV vide grešku kolega?
Pratim naš program. Mislim da je izvanredan i sadržajem i suštinom. Sveobuhvatan. Ne pratim da bih tražio greške, ali radim u timu gdje se vrlo neposredno izražava stav. Važno je ne biti sujetan, već prihvatiti kritiku kao dobronamjernu. Izuzetno smo otvoreni jedni prema drugima u Redakciji jutarnjeg programa BHT1.
Koliko je zahtjevno, s obzirom na to da ste porodičan čovjek, raditi jutarnji program i u cik zore odlaziti na posao?
U smislu rada, ustajanja, možda je malo drugačije od drugih poslova. Ali, kad to radite jako dugo, onda je kao i svaki drugi posao. Na poslu sam u 5. Malo je depresivno u jesen i zimu, jer je mrak do 7 ujutro. Proljeće olakša i taj segment.
Kako se Vi nosite s poznatim prezimenom, je li to za Vas teret, obaveza ili olakšica u životu?
To je moje prezime, moj identitet. Teret je svakako, ali ponos prevashodno. Obaveza je također, mnogo više nego olakšica.
Pretužno je što Mirza nikada nije upoznao unuke
Šta svojoj djeci govorite o djedu ?
O Mirzi već znaju dosta, a i znatiželjni su. Pričam im često o njemu, slušaju priče i od moje mame. Mislim da im je zabavno što im svi u superlativu o dedi govore, pa se osjećaju kao da im je deda bio superheroj. Kao što i jeste bio. Pretužno je što on njih nikada nije upoznao.
Smatrte li da BiH na odgovarajući način čuva uspomenu na lik i djelo Mirze Delibašića?
Urađeno je dosta toga da Mirza ne bude zaboravljen. Informacije su dostupne. Dokumentarni filmovi, turniri, YouTube, bista, obilježavanje godišnjica... Međutim, opasnost od zaborava postoji, dok god Mirza Delibašič ne bude obavezno gradivo u školama. Većeg od njega nemamo. A vjerovatno ni čestitijeg.
Po čemu najviše pamtite oca?
Po pokretima, pogledima, inteligenciji i izuzetnoj sposobnosti biranja pravih riječi. Nažalost, po bolesti ga pamtim. Ali, sreća u nesreći te bolesti je naše zajednički provedeno vrijeme. Tad mi je najviše bio posvećen.
Moja majka je posebna
Kada ste u Vaša četiri zida, čija je zadnja Vaša ili Monina?
Postoje stvari u životu na koje različito gledamo, ali ne živimo naš zajednički život pokušavajući dominirati jedno nad drugim. Mislim da ne bih funkcionisao u sistemu gdje Monina zadnja, kao što ni ona ne bi mogla da je pravilo da je zadnja moja.
Vaša majka i supruga jedan su od primjera skladnog suživota svekrve i snahe. Sigurno Vam to mnogo znači.
Moja majka je jedna posebna žena. U smislu brige za sve nas, a Monine i moje djece naročito. Sretni smo što je imamo, a posebno su sretni Livia i Vigo.
