Dok u Srbiji mjesto po mjesto, grad po grad pokazuju izlascima na ulice kako ne žele da se egoistično, oblizivajuće tijelo ne petlja u sve i svašta, u Republici Srpskoj je dobro došao svaki cirkus…
''Dugo smo mi zajedno i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno''. Nije to poruka posrnulog i posurćućeg, Aleksandara Vućića i Milorada Dodika, sa zajedničkog slavlja velikog datuma koji bi postao mali da se slavio u Srbiji.
Poruka je to iz svibnja 2018. godine, kada je samoprozvani Veliki Sin iznajmio Sarajevo bez marke za predizborni skup prozvanom Božjem izaslaniku. Tim riječima obratio se Bakir Izetbegović Recepu Tayyipu Erdoganu na jedinom predizbornom skupu turskog sultana izvan domovine u kojoj nestaju bosanskohercegovački patrioti kad bježe od pravde svoje države.
Tad su se na nož dočekivali kritičari koji su spočitavali rentanje glavnog grada nekim tuđim predizbornim borbama i galamilo se o neraskidivom jedinstvu, čvrsto svezanim zastavama i nitko nikog stranca nije pitao 'Hu iz ju?'. Poručivalo se to domaćim kritičarima ponižavanja zemlje uz poruke da bježe ako im se ne sviđa ovdje, pod svezanim čvorovima i podvezanim mozgovima.
Nakon podrigivanja
Danas bi se ista rečenica mogla staviti u neka druga usta i u neko drugo rentanje zemlje za nečije tuđe ciljeve. Mogli su Dodik i Vučić, nakon podrigivanja od silnih peka i pita, uputiti jedan drugom rečenicu iz sarajevske Zetre i ne bi bilo nikakve razlike. U oba slučaja jeftina je to priča za skupo, i neplaćeno i pretplaćeno, rentanje zemlje za poligone tuđih borbi.
Zajedničko slavlje Srbije i Republike Srpske predstava je koja je počela pekama i pitama, da bi se okončala maltretiranjem u izravnom prijenosu otvaranja bolnice kao da je svemirski centar. Prebrojavali smo krevete, šaltere, prekidače za svjetla, zavirivali u kupaonice uz hvalospjeve kako svaka soba ima televizor i vlastiti tuš. Mazalo se oči ljudima koji nemaju za lijeka kako će ih zajedništvo liječiti ma koliko oboljeli od trpljenja likova koji su se najeli, izblebetali, presjekli vrpcu i nestali.
Dok u Srbiji mjesto po mjesto, grad po grad pokazuju izlascima na ulice kako ne žele da se egoistično, oblizivajuće tijelo ne petlja u sve i svašta, u Republici Srpskoj je dobro došao svaki cirkus koji pokazuje kako je netko jači od svega osim od sebe samog.
Povratak kroz hladnjak
U našem cirkusu potrebno je birano petljanje ma koliko se galamilo kako ne želimo da se drugi petljaju u naše stvari i da mi želimo da riješimo nerješivo svojim nerješavanjem. Trubit će neki kako ovo dolazi u ozbiljnom trenutku i kako je ovo ozbiljna poruka koja govori puno više nego što trenutno vidimo.
No, za sada je pomoć u patriotizmu potrebna Vučiću i s ove strane Drine jer se njegov način domoljublja više ne cijeni u Srbiji. Tamo probuđeni mozgovi, kakvi kod nas još drijemaju, žele da se vrati, kroz hladnjak, u svoje nadležnosti a da se državne institucije krenu baviti svojim poslom i upravljanjem državnom onako kako se to radi u malo normalnijim svjetovima.
Zbog toga su potrebni autobusi zajedništva, plaćeni novcem poreznih obveznika s ove strane Drine, jer s Vučićem sve manje ljudi u Srbiji želi slaviti pa se uvoze slavljenici iz BiH u kojoj se ništa više ne slavi.
I Dodikovom patriotizmu potreban je koji steroid od uvježbanog govornika koji ništa ne govori jer je onima koji još imaju vremena od preživljavanja slušati, dosadila priča koja ne vodi nikud osim u odugovlačenje stanja u kojem nikom, pa ni Dodiku, nije dobro.
Trebala bi se vlast poklopiti ušima, koje ne slušaju slijepi narod, kad otvara u 21. stoljeću bolnicu hvaleći se televizorima i wc školjkama i trebala bi se ispričati narodu što to čini tek sad kad su tisuće ljudi otišle ili preko granice ili na onaj svijet zbog nemara. Trebala bi, ali patriotizam, nabildan i najeden mesom i pitama, nema obraza i podriguje uvijek u čast višim ciljevima.
Svakih stotinu godina…
A onda je patriotizam ponovio sve čega smo se već naslušali i što su dva lidera stada od kojih se jedno budi već ranije ponovili o važnosti suradnje, projekata, ulaganja novca, jednog duha i spasa čovječanstva kroz ideje Donalda Trumpa i Elona Muska kojima još nije došlo na red da se smiluju sankcioniranima i od javnosti odbačenima.
Trebala bi se vlast poklopiti ušima kad u 21. stoljeću trpa ljude u autobuse, od kojih nemaju svi televizore ni wc, gurajući im u džepove više ciljeve i jeftine zalogaje i tjerajući ih na proslave bez slavlja za dizanje i njega i ega.
''Svakih stotinu godina Bog pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošalje onda mu i pomogne, a kad mu pomogne nitko ga ne može pobijediti'', zatrubio je Izetbegović 2018. u sarajevskoj Zetri.
Da je Dodik zatrubio isto jučer u Banja Luci zvučalo bi jednako jadno.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
