Majka i dijete

Kako će se mališani sjećati pandemije: Djeca do 3,5 godina imat će amneziju

Niko zaista ne zna u kojem dobu djeca počinju formirati dugotrajna sjećanja. Neki istraživači vjeruju da se to događa najranije oko 3,5 godina života, a da sve prije toga postaje dio dječije amnezije. Drugi, pak, smatraju da ovaj proces počinje još ranije, ali da ta sjećanja ne traju duže od adolescentskog doba.

A kako to izgleda kada se primijeni na prethodne stresne mjesece, kada smo bili u jeku pandemije izazvane Covidom-19? Kako će taj period utjecati na pamćenje naše djece? Koliko to zavisi od njihovog uzrasta i ličnosti?

Starija djeca će se, vjerovatno, sjećati svega, dok će mlađa, uglavnom, zaboraviti većinu događaja.

„Djeca mlađa od četiri godine, najvjerovatnije, neće se sjećati ove pandemije, barem ne "iz prve ruke"“, kaže Steven Mayers, profesor psihologije sa Univerziteta Ruzvelt u Ilinoisu. „Istovremeno, osnovci do četvrtog razreda će se možda prisjetiti da tada nisu išli u školu i da su ljudi svuda nosili maske. Starija djeca i tinejdžeri imat će u sjećanju mnogo više detalja o tom ružnom periodu.

Priče koje govorimo našoj djeci također direktno oblikuju način na koji će se sjećati teškog životnog razdoblja. To im pomaže da se prisjete nekih stečenih vještina, ali i vrijednosti koje su tada naučili. Ali ne zavisi samo od godina kako će se formirati sjećanje. Stručnjaci kažu da u tome glavnu ulogu, zapravo, ima ličnost.

„Sve zavisi od samog djeteta“, kažu psiholozi.

Neki mališani su osjetljiviji na sve što se oko njih dešava, pa će im i pamćenje biti intenzivnije.

Djeca će se jasnije sjećati elemenata pandemije koji su direktno utjecali na njihov život. Već i sam osjećaj nelagodnosti i straha koji je pratio sve što je bilo vezano za virus korona također je utjecao na mališane.

To je jedan od razloga zašto je bilo važno da roditelji vode računa o tome šta i na koji način pričaju u prisustvu mališana.

Kako će svako dijete reagirati, zavisi od porodične situacije. Sa kojim specifičnim izazovima i traumama su se članovi familije suočili? Da li im je od korone neko od najbližih umro? Da li je roditelj ljekar ili medicinska sestra, koja je sve vrijeme morala raditi "na prvoj liniji fronta"? Da li se tom prilikom zarazila? Da li je roditelj ostao bez posla? Da li je porodični posao propao? Mnogo je tih "da li", a svako je ostavilo traga.

Naravno, većinu stvari roditelji nisu mogli kontrolirati, ali je pomogla njihova posvećenost onome na šta su mogli da utječu: da daju djeci do znanja da su zbrinuta, sigurna i voljena.