Svijet

Ko je čovjek koji će Njemačku pretvoriti u golemu vojnu silu? Zadnji put to je bila katastrofa

Šta će se dogoditi s Njemačkom kad potroši 100 milijardi eura na opremanje vojske? Posljednji ciklus naoružavanja Njemačke, 30-ih godina prošlog vijeka, nije baš dobro završio za Njemačku i svijet. Vrh države, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, prema takvim se pothvatima držao prilično rezervirano. Njemačka je, istina, postala glavna ekonomska sila EU, ali se nije tako pozicionirala u vojnom smislu. Nakon Putinove agresije na Ukrajinu u Berlinu su shvatili da se s duhovima njemačkog militarizma ipak može izaći na kraj. Lijevi kancelar Olaf Scholz, šef SPD-a, koji je na izborima pobijedio njemačke konzervativce, pokrenuo je ambiciozni program naoružavanja i opremanja vojske, koja je godinama bila na marginama. U odnosima unutar EU bit će zanimljivo pratiti šta će Pariz, najveći konkurent, zaključiti o novoj Njemačkoj...

Dana 8. decemba prošle godine 63-godišnji Olaf Scholz zauzeo je mjesto Angele Merkel i postao njemački kancelar. U prilično respektabilnom roku od dva mjeseca Scholz je, suprotno očekivanjima, bez vidljivih sukoba i skandala, uspio dogovoriti koaliciju između svoje Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD), Unije-90/Zelenih i liberalne Slobodne demokratske stranke (FDP).

Olaf Scholz bio je ranije ministar rada i financija u vladi Angele Merkel. Merkel je Njemačkom vladala 16 godina i mogla se opet kandidirati, kako to dopušta ustav zemlje, ali nakon četiri mandata kancelarka je odlučila ne kandidirati se više za tu funkciju.

Ko je to mogao zamisliti prije samo godinu i po, u augustu 2020., kad su njemački socijaldemokrati izabrali Olafa Scholza za svoga kandidata za kancelara? Njega, onog istog Scholza koji je još 2019. izgubio unutarstranačku borbu za mjesto predsjednika stranke? Činilo se tada da introvertirani pragmatičar ne može osvojiti srca stranačkih kolega, sklonih emocijama, a općenito, njegova kandidatura nije odgovarala želji da SPD pomakne lijevo kako bi se distancirao od kršćanskih demokrata. Bilo je to teško vrijeme za SPD: Stranka je bila u najdubljoj krizi, a rejting je gotovo svaki mjesec pokazivao historijski nisku podršku naroda.

Ironija je bila u tome što je Olaf Scholz do trenutka u kojem je trebalo odabrati kandidata za kancelara, zapravo, ostao jedini politički teškaš u SPD-u kojem se takva misija mogla povjeriti: od 2018. bio je ministar financija Savezne Republike Njemačke i vicekancelar u koalicijskoj vladi s CDU/CSU, u kojoj su socijaldemokrati bili mlađi partneri.

Olafa Scholza su javno ismijavali, a onda je sve iznenadio

U prvim mjesecima predizborne kampanje Scholza su javno ismijavali – činilo se da gubi dodir sa stvarnošću, ne primjećujući niski rejting svoje stranke. To je, kako je sad jasno, bila tajna njegova uspjeha: stoički i izvana mirno voditi svoju predizbornu kampanju.

Scholzov slogan mogao bi se formulirati ovako: Ne sumnjaj u sebe, mirno prihvati poraze i nastavi dalje. Olaf Scholz uspio je preživjeti nekoliko turbulentnih trenutaka tokom svoje političke karijere, ali nije dopustio da ga nijedan od njih dugo uznemirava. Sasvim nedavno morao je izdržati nova suđenja - skandal povezan s bankrotom njemačkog financijskog servisa Wirecarda i ništa manje skandalozne prevare radi nezakonitih poreznih prijava.

U oba je slučaja Scholz, upravo u predizbornoj kampanji, morao o svom postupanju izvijestiti parlamentarne komisije, koje su, između ostalog, istraživale i moguću umiješanost vicekancelara u te velike prevare.

Mnogi se slažu da je u svojim govorima zastupnicima Olaf Scholz izgledao neuvjerljivo, neprestano se pozivajući na to da se navodno ničeg ne sjeća. Iznenađujuće, nije bilo burnih reakcija u javnosti a Scholz je lako preživio ono što neki drugi političari ne bi mogli.

Rođen je 1958. godine u Osnabrücku, rodnome mjestu Ericha Marije Remarquea. Potječe iz radničke porodice: Djed mu je radio na željeznici, a roditelji su bili zaposleni u tekstilnoj industriji. 

Kršten je u crkvi u Hamburg-Ottensenu i bio je krizmanik. Kasnije je napustio Evanđeosku crkvu. Scholz je rekao da crkva i kršćanska religija za njega još imaju visok društveni status jer su oblikovale kulturu.

Mlađi brat Jens Scholz radi kao anesteziolog i od 2009. predsjeda upravnim odborom Univerzitetske klinike u Schleswig-Holsteinu, a najmlađi brat, Ingo, direktor je računarske kompanije u Hamburgu.

- Kancelar zarađuje najmanje - jednom je rekao otac Gerhard Scholz o Olafu Scholzu, najstarijem od trojice sinova.

Nakon završene gimnazije, 1978. je počeo studirati pravo na Univerzitetu u Hamburgu. Diplomirao je 1984. Kao student dijelio je stan s kasnijim državnim vijećnikom Andreasom Rieckhofom.

Roditelji fascinirani Willyjem Brandtom

”Uvijek sam bio politički aktivan i rano sam postao direkto u srednjoj školi u Hamburg-Rahlstedtu. Mislim da moja predanost ima neke veze sa stavom mojih roditelja. Posebno su bili oduševljeni Helmutom Schmidtom i Willyjem Brandtom. I za mene je Helmut Schmidt bio formativna politička ličnost koja me sa 17 godina dovela u SPD. Čak i kao tinejdžeru, bilo mi je još važnije zauzimati se za pravdu. A za to je postojala i postoji samo jedna stranka: SPD”, piše o sebi.

Otac Gerhard u intervjuu za list Bild otkrio je da je njegov najstariji sin, kad je imao 12 godina, rekao da želi biti kancelar.

Scholz je, kao stručnjak za radno pravo, bio partner u odvjetničkom društvu Zimmermann, Scholz i partneri u Hamburgu. Osim toga, od 1990. do 1998. bio je stečajni upravitelj Centralnog udruženja njemačkih potrošačkih sindikata.

Vrlo brzo zauzeo je mjesto zamjenika predsjednika omladinskoga krila njemačkih socijaldemokrata: Bio je mlad, a njegovi su zahtjevi tad bili radikalni. Primjerice, “prevladati kapitalističku ekonomiju”. 

- Od 1982. do 1988. bio sam zamjenik saveznog predsjednika  omladinske organizacije SPD-a. Od kasnih 1980-ih radio sam kao odvjetnik za radno pravo. Za to vrijeme zastupao sam stotine zaposlenika u radnim sporovima. Tokom ponovnog ujedinjenja savjetovao sam mnoga nova radnička vijeća u pregovorima - dodaje Olaf Scholz.

Što je Scholz duže radio kao odvjetnik, to se više počeo mijenjati. Ubrzo se počeo smatrati predstavnikom prilično konzervativnoga krila socijaldemokrata - kako na području ekonomije tako i u pitanjima socijalne politike. Prvi skandal vezan za Scholza nastao je kad je kao senator za unutrašnje poslove grada Hamburga 2001. odobrio prisilno davanje emetika (sredstava za izazivanje povraćanja) narkomanima kako bi se sačuvali dokazi. Ovaj postupak i tad je bio kontroverzan i uzrokovao je smrt jednog mladića. Poslije je Evropski sud za ljudska prava takve metode ocijenio kao kršenje ljudskih prava. U 2006. godini, kao glavni sekreta SPD-a, pomogao je u promicanju reforme tržišta rada kako bi se povećao pritisak na nezaposlene - protivno željama mnogih članova lijeve stranke.

Tih je godina Olaf Scholz dobio nadimak “Scholzomat” - spoj riječi Scholz i automat - jer je mehanički ponavljao iste fraze dok je promicao ovu reformu.

Scholz, u principu, nije osoba koja pokazuje jake emocije i nije ga lako naživcirati. Pažljivo kontrolira svoje postupke, čak i u trenucima velike radosti.

Sadašnju suprugu Brittu Ernst političar je upoznao u Hamburgu sredinom 1980. U braku su od 1998.  Mrzio je sport kad je bio u školi, ali sad trči što češće može. Olaf pokušava odvojiti vrijeme za vježbanje – trčanje, veslanje ili planinarenje – dva ili tri puta sedmično. Osim toga vrlo mnogo čita. 

Ljudi koji poznaju i dugo su sarađivali sa Scholzom svjedoče kako ga nikad nisu čuli da podiže glas ili da viče, iako je bio ljutit. Njegov maksimum ljutnje je kad mu uši pocrvene. Takav trenutak mogao se vidjeti tokom ljetnog predizbornog televizijskog susreta trojice kancelarskih kandidata, kad je smatrao da ga je njegov protukandidat Armin Laschet iz kršćanskih demokrata nepravedno napao.

Politički uspon od 2007.

Od 2007. gotovo stalno obnaša neku javnu dužnost. Najprije je bio ministar rada na saveznoj razini, potom je pobijedio na izborima u Hamburgu, vodio ured lokalnoga gradonačelnika. Scholz se 2018. iz Hamburga vratio u Berlin –  kao ministar financija i vicekancelar Njemačke. Kažu da je u to vrijeme već imao planove za mjesto kancelara. 

Od izbijanja pandemije koronavirusa, utjecaj Olafa Scholza postupno je rastao. Kao ministar financija osigurao je nekoliko milijardi eura težak paketi pomoći za preduzeća i privatne poduzetnike pogođene izolacijom.

- Ovo je naš ručni bacač granata, uz pomoć kojeg radimo ono što je sad potrebno - rekao je još u proljeće 2020. predstavljajući novinarima program državne pomoći.

No jesen i zima 2021. godine pokazale su da oporavak od pandemije neće biti brz i da će nova vlada morati preuzeti nove dužničke obaveze. Kancelar Olaf Scholz suočava se s ozbiljnim vanjskim izazovima, a da ne spominjemo potrebu upravljanja koalicijom tri stranke.

- Oni koji računaju na mene kao na vođu neće biti razočarani - jednom je rekao Scholz kao gradonačelnik Hamburga.

Posljednjih godina Scholza su mnogi unutar stranke smatrali previše desnim političarom. Stručnjaci takvu kritiku smatraju nepravednom, s obzirom na to da je Scholz, kao ministar financija, predvodio napore za uvođenje minimalnoga globalnog poreza od najmanje 15% za velike kompanije. Također je uveo planove plaća koji su mnogim kompanijama omogućili da zadrže radna mjesta tokom pandemije COVID-19.

Čovjek od akcije, ali ne i karizme

Njegov lični rejting izravno je utjecao na poziciju stranke i pomogao je socijaldemokratima da dobiju 10% više glasova nego na prethodnim izborima. Dana 26. septembra 2021. SPD, predvođen Scholzom, pobijedio je na parlamentarnim izborima s 25,7% glasova. Na drugome mjestu bio je blok CDU/CSU bez Angele Merkel, koji je pokazao najlošiji rezultat u histoiji - 24,1% glasova. Sljedećeg dana Scholz je najavio svoju namjeru da stvori koaliciju “semafora” (prema stranačkim bojama) sa Slobodnom demokratskom strankom i Zelenima.

Smatrao je tada da bi zajedničku sigurnost u Evropi trebali osigurati EU i Rusija. Ali EU mora jasno dati do znanja da neće tolerirati nasilnu preraspodjelu granica u Evropi.

- Ukrajina mora ostati tranzitna država kako Rusija ne bi ugrozila opskrbu nekim zemljama istočne Europe plinom - rekao je čelnik SPD-a na konferenciji za novinare u septembru 2021.i najavio isplatu financijskog zajma od 150 miliona eura za podršku Ukrajini. To je izjavio na zajedničkoj konferenciji za novinare s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Kijevu.

- Uvjeravam vas da ćemo i dalje podržavati, pa mi je drago da danas mogu najaviti brzu uplatu 150 miliona eura od sadašnjeg nevezanog financijskoga kredita i mogu najaviti novi nevezani financijski zajam, a ovo, usput rečeno, uz podršku EU Ukrajini - rekao je.

Istakao je kako Njemačka stoji rame uz rame s Ukrajinom i podržava je na europskom putu, napomenuvši da je Njemačka ukrajinsku ekonomiju učinila stabilnijom i manje ovisnom o stranim utjecajima.

Njemački kancelar Olaf Scholz naglasio je da ruski predsjednik Vladimir Putin mora čuti “istinu” o trenutnom ratu u Ukrajini. Rekao je to u srijedu, 23. marta, tokom rasprave u Bundestagu.

- Rat uništava Ukrajinu. Ali ovim ratom Putin uništava i budućnost Rusije. Oružje se mora ušutkati, i to odmah - rekao je Scholz, prenosi AFP.

Njemački kancelar posebno je istaknuo neviđene sankcije koje su uveli zapadni partneri, a koje su već na snazi ​​i samo će dodatno naštetiti ruskoj ekonomiji.

– Ali ovo je tek početak, mnoge od najbolnijih posljedica vidjet će se tek u sljedećim sedmicama - upozorio je Scholz.

Scholz stalno uvjerava Ukrajinu u podršku Njemačke, ali njemački čelnik nije podržao ideju o trenutnom bojkotu ruskog uvoza energenata.

Njemački kancelar izjavio je da su uvrede i napadi na Ruse neprihvatljivi jer je rekao da je samo Vladimir Putin odgovoran za rat u Ukrajini. Ukrajinski ambasador u Njemačkoj, Andrij Melnik, rekao je da je cijelo rusko društvo koje šuti odgovorno za rat u Ukrajini, a ne samo predsjednik Putin.

- Ovo je ruski razarajući rat protiv Ukrajine. Tačka. To su ruski, a ne izvanzemaljski piloti koji bombardiraju ukrajinske gradove, ubijaju žene i djecu. Tiho rusko društvo de facto podržava rat. Putin je samo vrh ledenog brijega - napisao je Melnik na Twitteru.

Stari grijesi imaju duge sjene. Njemačka, koja je postala de facto pokretač dva svjetska rata, od sredine 1940-ih vrlo polako i bolno gubila je status agresora. Zapravo, dvije poslijeratne generacije Nijemaca postale su izopćene za ostatak svijeta. S tim kompleksom krivnje morali su živjeti dugi niz godina. Iako su se Nijemci pokajali. Uistinu su se pokajali. Možda najznačajniji trenutak u tom pogledu dogodio se krajem 1970-ih, kad je tadašnji njemački kancelar Willy Brandt kleknuo tokom posjeta Poljskoj ispred spomenika žrtvama neuspjele pobune u Varšavskom getu. Tek od tada došlo je do barem nekog zamjetnog zatopljenja u odnosima između Njemačke i ostatka Evrope.

Zatopljenje između Njemačke i bivšeg Sovjetskog Saveza počelo je mnogo kasnije - krajem osamdesetih. A 1990-ih, kad se Sovjetski Savez raspao na zasebne nezavisne države, Njemačka je postala jedan od glavnih financijskih “donatora” zemalja nastalih na ruševinama komunističkog doba. Osim financijske pomoći kao takve, njemačko vodstvo odlučilo je isplatiti znatna sredstva bivšim zarobljenicima nacističkih koncentracijskih logora. Odnosno, Nijemci su nastavili okajati krivnju svojih roditelja i djedova.

No baš su Nijemci prije nekoliko godina uvjereno “pobijedili” u anketi u Rusiji kad se od ispitanika tražilo da imenuju “najomraženiju” naciju. Ovo je doista teško zaboraviti i oprostiti čak i nakon nekoliko generacija.

A uz pomirenje za grijehe, Nijemci imaju još jedan osjećaj – strah. I očito je prodro u dušu naroda još dublje nego prije. Sovjetski vojnik nije bio tolerantan (blago rečeno) s narodom Njemačke kad je ušao u zemlju na kraju Drugog svjetskog rata. Taj životinjski strah od silovane Njemice, najponiženijeg Nijemca, koji još leži u dušama i krvi njihovih potomaka. Možda će se, upravo zbog tog straha, današnja Njemačka suzdržati od sudjelovanja – barem neizravno – u bilo kakvom oružanom sukobu ili konfliktu.

Istodobno, kao što je već spomenuto, Njemačka je bila vrlo aktivna u pomaganju mnogim novim državnim formacijama u bivšem Sovjetskom Savezu da stanu na svoje noge. Štaviše, od svih zemalja Evropske unije Njemačka je bila najbliži ekonomski partner, barem Rusiji i Ukrajini.

Konkretno, prošle godine trgovinski promet između Njemačke i Ukrajine dosegao je 7,7 milijardi eura. Nakon nezaboravnih događaja iz 2014. godine, kad se u Ukrajini dogodila Revolucija dostojanstva i zemlja izabrala put evropskih integracija, Njemačka je među prvima na kontinentu pomogla ukrajinskoj državi. Prema riječima sadašnjeg njemačkoga kancelara Olafa Scholza, od tada je njegova zemlja Ukrajini dodijelila gotovo dvije milijarde eura. I tu neće stati.

Međutim, u isto vrijeme Njemačka je bila jedan od glavnih ekonomskih partnera Rusije. Primjerice, prije tri godine trgovinski promet između dvije zemlje iznosio je gotovo 60 milijardi eura. A ako su Rusiji prije svega bile potrebne njemačke robe široke potrošnje - kućanske potrepštine, odjeća, hrana, strojevi, automobili, Njemačka je bila glavni potrošač ruske energije u Evropi. Unatoč ruskoj aneksiji ukrajinskoga Krima i, zapravo, Donbasa, Berlin je dugo zatvarao oči na izgradnju plinovoda koji zaobilazi Ukrajinu – Sjeverni tok 2. Međutim, 22. februara ove godine njemački kancelar Scholz službeno je izjavio da njegova zemlja ne certificira Sjeverni tok 2. Njemačka je donekle poduzela takav korak bez presedana nakon što je Rusija službeno priznala kvazidržave Lugansk i Donjeck.

Od prvih dana punog rata Rusije protiv Ukrajine, Njemačka je tradicionalno nastavila obavljati svoje “donatorske” funkcije u odnosu na Kijev. Nijemci su Ukrajini redovito dodjeljivali višemilionske tranše. Osim toga, Njemačka je otvorila svoja vrata ukrajinskim izbjeglicama, kojima ne nude samo privremeni smještaj nego i beneficije. Humanitarna pomoć, hrana, lijekovi - Njemačka zaista pomaže Ukrajini u ovom teškom vremenu.

Merkel odbila Kijev, Scholz je na kraju slao pomoć

Ali u smislu isključivo vojne pomoći, Njemačka nije bila toliko otvorena prema Ukrajini kao, na primjer, SAD ili Velika Britanija. Od berlinskih vlasti iz Kijeva i prije su zatražili da Ukrajini pomognu odbrambenim oružjem. Konkretno, još 2014. Ukrajina je od Njemačke zatražila pancire i kacige, a kasnije i puške protiv dronova. Međutim, tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel odbila je kijevski zahtjev.

Prvo je Njemačka napravila mali korak u tom pogledu – Ukrajini je predano pet hiljada zaštitnih kaciga. Time je njemačka ministrica odbrane Ukrajini jasno dala do znanja “da smo na vašoj strani”. A njena kolegica, ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, dodala je tada da je Njemačka spremna podržati Ukrajinu samo “nenaoružanim” metodama.

Ovakav stav Njemačke u Kijevu smatrali su previše pragmatičnim i opreznim. Čak i “sramotnim ponašanjem”, kako je to nazvao gradonačelnik glavnoga grada Ukrajine Vitalij Kličko, bivši boksač, kojeg u Njemačkoj praktički smatraju svojim.

Nesklonost Njemačke da Ukrajini preda bilo kakvu pomoć i opremu osim “nenaoružane” vrlo je delikatna tema. Da bismo razumjeli bit, očito se moramo vratiti tamo odakle smo počeli. Odnosno, iz principijelne pozicije Nijemaca, koja se iskristalizirala sredinom prošlog vijeka – na bilo koji način izbjegavati svaki oružani sukob. Postoji veliki strah od uvlačenja u novi rat, čiji ožiljci se liječe jako, jako dugo. 

Nijemci su uvijek bili ne samo disciplinirana nego i pragmatična nacija. Da, oni su stvarno na strani Ukrajine u ovom ratu i svaki dan to pokazuju riječima, ali i financijama. Brinu se o ukrajinskim izbjeglicama. Međutim, u isto vrijeme Njemačka je i dalje ovisna o ruskom plinu. Još je duboko zainteresirana za ekonomske odnose s Rusijom jer su ti odnosi vrlo korisni za Nijemce. Zato se, s obzirom na sve te nijanse, sve te suprotnosti, Njemačka nalazi u svojevrsnoj špagi – između Ukrajine i Rusije, između rata i mira. 

No njemačka vlada shvatila je da ne može stajati po strani te je iz Njemačke u Ukrajinu ovih dana došlo novo oružje za uništavanje ruskih tenkova, vrijedno 25 miliona eura.

Postoji i druga strana ove medalje. Prema američkom generalu Benu Hodgesu, Njemačka, balansirajući između želje da ne ljuti Putina i želje da Ukrajini pomogne samo financijski, još se ne snalazi s ulogom evropskog vođe. Zapravo, ima nešto i u ovome. I ovo “nešto”, uglavnom, se kombinira s prethodnim zaključkom - o špagi.