Kultura

Kokan Mladenović za Raport: Sistem obrazovanja u BiH je vulgarna mesarska industrija koja proizvodi meso za nove ratove

"Pogledate li vladajuće političke elite u našim zemljama, vidjet ćete da su to bukvalno isti ljudi, ili nastavljači istih ideologija iz devedesetih. Jedino strašnije od toga što oni vladaju nama je to što mi na to pristajemo", kazao je ovo u intervjuu za Raport, Kokan Mladenović, jedan od najpoznatnih pozorišnih reditelja u regionu.

U intervjuu se osvrnuo na politička dešavanja, kako u BiH, tako i regionu. Govorio je i o nacionalizmu koji nikada nije prestao, ali i o svojim budućim projektima i planovima.

Saputnici na mučnom putu popravljanja svijeta koji se ne da popraviti

Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade, a kako kaže, sada radi na novoj predstavi sa glumcima Pozorišta mladih u Novom Sadu. Na samom početku razgovora osvrnuli smo se i na predstavu Schindlerov lift, koja je izazvala veliku pažnju javnosti.  Podsjetimo, u decembru prošle godine ova predstava je odnijela pobjedu na teatarskom festivalu "Dani Jurislava Korenića" u Sarajevu.

Jednom prilikom ste kazali radite tamo gdje bez ikakvih uslovljavanja možete na sav glas da govorite o onome što Vas tišti. Često je Vaš pozorišni život vezan za Sarajevo. Kakvu Vam energiju daje ovaj grad?

Sarajevo ima veoma specifičan duh, koji po otvorenosti i duhovitosti veoma podsjeća na procese koje volim u teatru. To prepuštanje emocijama, mogućnost da se zaigra i istraje u igri, da se ispitaju granice, da se jedna tema ne ispita samo umom i logikom, već i osjećanjima i intuicijom, učinilo je moje sarajevske režije, dvije u Narodnom pozorištu i dvije u Kamernom teatru 55, tako dragocjenim u mom dosadašnjem radu. Dodamo li tome da su problemi koji nas muče i sistemi koji ih omogućuju, gotovo identični, kako u Srbiji, tako i u Bosni, poput totalnog raspada svakog morala i sistema vrijednosti koje prikazujemo u mojoj posljednjoj sarajevskoj režiji, Nušićevoj „Protekciji“ u Narodnom pozorištu, onda je logično što smo saputnici i sagovornici na tom mučnom putu popravljanja svijeta koji se, bojim se, ne da popraviti.

Veličanstvena poetska posveta žrtvama

Predstava Schindlerov lift izazvala je mnogobrojne pozitivne reakcije. Odnijela je nagradu i na festivalu Dani Jurislava Korenića. Kako sada gledate na tu predstavu?

„Šindlerov lift“ je djelo jednog velikog pjesnika i velikog čovjeka, Darka Cvijetića, nekog ko je sa mnogo imaginacije od fakata progona i stradanja muslimanskog življa u Prijedoru 1992. godine, napravio veličanstvenu poetsku posvetu žrtvama i svemu onom ljudskom u nama u vremenima koja su neljudska, lišena smisla, ljepote i poezije. Predstava nastala po tom djelu, nastavak je jedne divne zaljubljenosti koju ja osjećam prema ansamblu Kamernog teatra 55 i naše prethodne saradnje na Sidranovom remek-djelu „Sjećaš li se Doli Bel“. Dolazeći u tu kuću, među svoje po duhu i odanosti teatru, osjećam veliku kreativnu slobodu i uživam u istraživanju novog scenskog jezika, u potrazi za scenskim metaforama dostojnim poezije Darka Cvijetića ili Abdulaha Sidrana. Šindlerov lift nas je naterao da budemo bolji od sebe, da bismo bili dostojni da uopšte pričamo tu priču o jednom crvenom soliteru u Prijedoru, priču primjenjivu na mnoge solitere u mnogim gradovima opustošenim ratom na prostoru Jugoslavije.

Jeste li pogledali film Quo vadis, Aida? Koliko je značajan ovakav film za BiH? Bilo je upitno i njegovo prikazivanje u Srbiji.

Jesam, ubrzo nakon pojavljivanja i tada sam napisao da će Srbija biti normalna zemlja kad se taj film prikaže u udarnom terminu na Radio-televiziji Srbije. Uz svu potresnost i umjetničke vrijednosti filma, za mene je iznimno važno da su dva sjajna glumca iz Srbije, Jasna Đuričić i Boris Isaković, igrali velike role u njemu. To njihovo učešće i vrijednost njihove glume će jednom biti dokaz da nismo svi zarivali glavu u pijesak, da smo znali da prihvatimo strašne istine i da poštujemo bol žrtava. Nažalost, većinske reakcije na film u Srbiji pokazuju kako još uvijek svi živimo u devedesetima i kako ni u Srbiji, a tako i u Bosni i u Hrvatskoj, ne postoji spremnost da prihvatimo odgovornost i svoj žalosni udio u onome što nam se dogodilo.

Kokan Mladenović

Rat nije gotov

Upravo to želim da Vas pitam. Rediteljica Jasmila Žbanić ustvrdila je da bi rat bio završen prikazivanjem filma na RTS-u.

Rat nije gotov. Mi poslije svega, kako kaže sjajni Marčelo, „sklopimo nemir“. E, u tom sklopljenom nemiru u Bosni i Hercegovini, na moje zgražanje, a na sramotu vaše zemlje, bošnjačka, srpska i hrvatska djeca idu u odvojene škole, uče po različitim programima, ubijeđena da govore različitim jezicima i slušajući falsifikate historije kojima im pune glave. To nije sistem obrazovanja, to je vulgarna mesarska industrija koja proizvodi meso za nove ratove.
Pogledate li vladajuće političke elite u našim zemljama, vidjet ćete da su to bukvalno isti ljudi, ili nastavljači istih ideologija iz devedesetih. Jedino strašnije od toga što oni vladaju nama je to što mi na to pristajemo.

Politička kriza u BiH je najgora u posljednih 30 godina. Kakav rasplet očekujete?

Ne očekujem rasplet i nadam se da ga neće biti, jer ako ga bude, taj rasplet će biti novi rat. Mislim da mnogim igračima svjetske politike dugoročno odgovara taj „tinjajući rat“ u Bosni i da će ga, shodno svojim interesima, potpirivati ili stišavati, huškajući svoje korumpirane marionete, identične po nemoralu i kriminalu, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Jedini koji bi to mogli da promijene i stvarno završe rat su građani vaše zemlje, a građana, slobodnih, hrabrih, neucjenjenih malim platama, kreditima ili korumpranih političkim igrarijama, ima tako malo, sa obje strane Drine, da je takvo što gotovo nemoguće očekivati.

Nacionalizam divlja, ali možemo kazati da nije nikada ni prestao. Veliki buru u javnosti je izazvao mural u Beogradu posvećen Ratku Mladiću. I Vi ste to komentarisali na Facebooku.

Nakon demokratskih promjena i svrgavanja Miloševića, 2000. godine, propuštena je ogromna šansa da se Srbija suštinski demokratizuje, ali i da se suoči sa svim onim što je taj nakaradni režim uradio i sopstvenom narodu i narodima u regionu. Volja za promjenom je brzo postala volja za bogaćenjem nove političke elite, uzroci i posljedice rata više nikoga nisu zanimali, iz školskog sistema je protjerano kritičko mišljenje, a uvedena vjeronauka; jednom rječju, Srbija je za samo deceniju korumpirane demokratske vlasti uspjela da potone u isti nacionalistički glib koji je već odveo u katastrofu i da iz tog gliba izabere najgore za svoje nove vođe, poput predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića i njegovog najbližeg okruženja.

Ako ne naučite djecu da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić monstrumi, pravosnažno osuđeni za najstrašnije zločine, uključujući i genocid, nad drugim narodima, onda će ta ista djeca crtati njihove grafite i pjevati jurišne pjesme poput: “Nož, žica, Srebrenica“. Ne znam zašto bi to bilo nelogično u državi u kojoj je aktuelni predsjednik, Šešeljev potrčko, slavan po izjavi „ako oni ubiju jednog Srbina, mi ćemo sto muslimana“.

Novac je jedini bog

Mnogi smatraju da su građani Srbije po prvi put uspjeli pobijediti režim u slučaju Rio Tinto. Šta Vi mislite o tome? Je li to napredak za Srbiju?

Činjenica je da su se na opozicionoj sceni Srbije pojavila neka nova lica, drugačija od dosadašnjih opozicionara koji se, najčešće, od vlasti razlikuju samo formalno, a predstavljaju istu vrstu parazita koja bi da otme sve što se oteti može. Ti novi ljudi su, organizujući proteste, braneći zemlju, vode i vazduh učinili da se probudi nada da su promjene moguće. Naše iskustvo sa promjenama je jako razočaravajuće, a opet, vjerujem da treba biti otvoren za nadu, spreman za ulicu i da treba učiniti sve da se promijeni ovo zlo.

Možete li nam reći nešto više o projektima koje planirate?

Krajem decembra sam, u pozorištu „Deže Kostolanji“, u Subotici, koje sjajno vodi moj kolega Andraš Urban, imao premijeru komada „Poslednje devojčice“, po tekstu Maje Pelević, na muziku Irene Popović. Napravili smo modernu operu koja govori o surovim pravilima svijeta u kome živimo, kojim upravljaju bijeli heteroseksualni muškarci i u kome je sve, pa i reprodukcija i djeca kao njeni plodovi, tek dio industrije profita. Novac je jedini bog, nema empatije i obrasci naših katastrofa djeluju nepromjenjivo. Dok ljudi preživljavaju, a beskrajno eksploatisani radnici rade bez ikakvih ljudskih i sindikalnih prava, dva milijardera, koji su izrabljivanjem tih istih radnika stekli svoja bogatstva, Jeff Bezos i Elon Musk, nastavljaju igru muške faličke dominacije, mjereći „čija je raketa veća i ko će prvi doći na Mars“.

Trenutno sam u Novom Sadu. Sa odličnim glumcima Pozorišta mladih radimo našu verziju Bardžisove „Paklene pomorandže“, predstavu o još jednoj izgubljenoj generaciji na ovim prostorima, generaciji kojoj smo u naslijeđe ostavili nemanje ideala, sebičluk, mržnju, agresiju i odsustvo ikakve svijesti o zajedništvu i kolektivnom dobru.

Stižete li da se, od ovoliko angažmana, posvetite još nečemu? Šta biste nam eventualno preporučili da pogledamo van pozorišta ili da pročitamo?

Vjerujem da je za sve nas koji još uvijek opstajemo na ovim prostorima nužno da pročitamo roman Darka Cvijetića „Što na podu spavaš“, a pridodao bih mu roman-poemu Milene Marković „Deca“, veličanstvenu, surovu i bolno iskrenu knjigu.