Svijet

“Mi Rusi moramo prihvatiti istinu. Podbacili smo, sada plaćamo cijenu tog neuspjeha”

"Probudi se, Sonya, rat je počeo." To su bile prve riječi koje sam rekao svojoj djevojci ujutro 24. februara, dok su ruski projektili padali na Ukrajinu. Riječi za koje nikad nisam mislio da ću morati reći, piše Ilia Krasilshchik, bivši urednik Meduze, za The New York Times.

Niko u Moskvi nije vjerovao da bi moglo doći do rata, iako je sada bolno jasno da se Kremlj godinama pripremao za to. Jesmo li mi, milioni Rusa koji su se otvoreno ili potajno protivili režimu predsjednika Vladimira Putina, bili samo nijemi svjedoci onoga što se događa? Što je još gore, jesmo li mi to podržali?

Ne. Godine 2011., kada je objavljeno da će se gospodin Putin vratiti u Kremlj kao predsjednik, deseci hiljada ljudi izašli su na ulice u znak protesta. 2014., kada je Rusija anektirala Krim i raspirila rat u Donbasu, održali smo velike antiratne skupove. A 2021. ponovno smo izašli na ulice diljem zemlje kada je glavna ruska opoziciona osoba, Aleksej Navaljni, uhapšen nakon povratka u Moskvu.

Želim vjerovati da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da obuzdamo gospodina Putina. Ali to nije istina. Iako smo protestovali, organizirali se, lobirali, širili informacije i gradili poštene živote u sjeni korumpiranog režima, moramo prihvatiti istinu: nismo uspjeli. Nismo uspjeli spriječiti katastrofu i nismo uspjeli promijeniti državu na bolje. I sada moramo podnijeti taj neuspjeh.

Rusi koji se protive ratu sada se nalaze u užasnom stanju. Ne samo da nismo mogli zaustaviti ovaj besmisleni i ilegalni rat - ne možemo čak ni protestovati protiv njega. Zakonom donesenim 4. marta za izražavanje antiratnih osjećaja u Rusiji predviđena je kazna do 15 godina zatvora. (Već je oko 15.000 ljudi zatočeno zbog antiratnih akcija otkako je počela invazija.) Suočavajući se s nepodnošljivom budućnošću, hiljade su pobjegle iz zemlje. Oni koji su ostali izgubili su mnogo od onoga što je ostalo od njihove slobode. Nakon što su Mastercard i Visa obustavili rad u Rusiji, mnogi ne mogu ni platiti VPN uslugu da bi dobili nezavisne medije.

Kao da nas kriminalcima ne smatra samo naša država nego i ostatak svijeta. Ipak, mi nismo kriminalci. Nismo mi započeli ovaj rat, i nismo glasali za ljude koji su jesu. Nismo radili za državu koja sada bombardira ukrajinske gradove. Uvijek iznova digli smo glas protiv vladine politike, iako je to postajalo sve opasnije.

Nije bilo lako. Tokom proteklog desetljeća, mnoštvo represivnih zakona razbilo je javne proteste, desetkovalo slobodne medije, cenzuriralo internet i potisnulo slobodu govora. Nezavisne kuće su blokirane, novinari su označeni kao "strani agenti", a organizacije za ljudska prava su zatvorene. Hiljade je zatočeno i pretučeno. Istaknuti kritičari otjerani su u progonstvo ili ubijeni. Gospodin Navalny je bio u zatvoru i mogao bi ostati u zatvoru dugi niz godina. Platili smo za svoj prkos.

Ipak, na nama je da započnemo razgovor o tome šta se dogodilo. Invazija na Ukrajinu definitivno označava kraj ruske poslijeratne ere. Tokom 77 godina od Drugog svjetskog rata, Rusija je smatrana - bez obzira na druge percepcije - zemljom koja je pomogla spasiti čovječanstvo od najvećeg zla koje je svijet ikada poznavao. Rusija je bila herojska zemlja koja je pobijedila fašizam, čak i ako je ta pobjeda prisilila 45 godina komunizma na pola Evrope. Ne više. Rusija je sada nacija koja je pokrenula novo zlo, a za razliku od starog, naoružana je nuklearnim oružjem.

Primarna odgovornost za ovo zlo leži na nogama gospodina Putina i njegove pratnje. Ali za one koji su se suprotstavili režimu, na velike i male načine, odgovornost je i naša. Kako se to dogodilo? Gdje smo pogriješili? Kako spriječiti da se ovo ponovi? Ovo su pitanja s kojima se suočavamo. Bez obzira gdje se nalazimo — u Moskvi, Tbilisiju, Jerevanu, Rigi, Istanbulu, Tel Avivu ili New Yorku — i bez obzira šta radimo.

Odgovornost je ključ. Bilo je puno toga dobrog u zemlji u kojoj sam odrastao, onoj koja je prestala postojati prije dvije sedmice. Ali odgovornost je bila ono što nam je nedostajalo. Rusija je vrlo individualističko društvo, u kojem ljudi, da citiramo historičara kulture Andreja Zorina, žive s načinom razmišljanja „ostavi me na miru“. Volimo se izolirati jedni od drugih, od države, od svijeta. To je omogućilo mnogima od nas da izgrade živahne, pune nade, energične živote u mračnoj pozadini hapšenja i zatvora. Ali u tom procesu postali smo izolirani i izgubili iz vida interese svih ostalih.

Sada moramo ostaviti po strani naše individualne brige i prihvatiti našu zajedničku odgovornost za rat. Takav čin je, prije svega, moralna nužnost. Ali to bi također mogao biti prvi korak prema novoj ruskoj naciji - naciji koja bi mogla razgovarati sa svijetom na jeziku koji nije jezik ratova i prijetnji, naciji koje se drugi neće bojati. Upravo prema stvaranju ove Rusije mi, prognani i progonjeni, trebali bismo uložiti svoje napore.

Mediazona, neovisna web stranica koja pokriva kaznene postupke i kazneni sistem, ima upečatljiv slogan: “Bit će gore”. U posljednjem desetljeću, to je bilo sumorno tačno predviđanje. Dok Rusija bombardira Ukrajinu, teško je zamisliti da bi stvari mogle biti nešto drugo osim grozno. Ali moramo.