Vijesti

Mustafa Cerić: Bakire, nije vrijeme za monolog već za dijalog

Bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić na svom Facebook profilu objavio je poruku predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću. Prenosimo ga bez intervencija

„Najprije, ko smo mi – Bošnjaci/Bosanci? Mi smo narod; nacija; država; jezik; kultura; vjera; moral; običaj; narav; politika; žrtva genocida!

Ali, prije svega i iznad svega mi smo živi neuništivi slobodarski bosanski duh i živa dobrohotna poštena bosanska duša!

Po duhu se prepoznajemo iznutra, a po duši nas poznaju izvana!

Kada se upali svjetlo čistog bosanskog duha, mi progledamo i shvatimo kojim putem možemo i treba da idemo, a kada čista duša bosanska progovori, cijeli svijet zna ko smo, šta smo i odaklo smo.

Sjetimo se, nije davno bilo, kada smo ne samo gledali, već smo i željeli smrt antibosanskom duhu, željeli smo smrt nečistoj bosanskoj duši. Željeli smo da se zatočeni bosanski duh oslobodi i vrati u svoje prirodno duševno i tjelesno ležište. Napokon, želja nam se ostvarila i sreća nas se osmjehnula.

Uistinu, dogodilo se ponovno rođenje naše nacije gdje se, nakon svega, nacija smirila u svojoj duši i svom bosanskom tijelu. Po prvi put u povijesti svi smo osjetili taj slobodarski bosanski duh u sebi i prepoznali tu dobrohotnu bosansku dušu kod drugih oko sebe, osim kod  Fikreta Abdića, koji doživi manihejsku „reinkarnaciju“, koja ga odvede u zabludu da za svog oca odabere stranca.

No, imperativ preporođenog bosanskog duha nije nam ostavljao izbor već da slijedimo barjak slobode, kojeg je Alija Izetbegović digao i sve nas okupio s vjerom i povjerenjem u borbi za čast bosanskog čovjeka, naroda i države.

Svježi duh bosanski i neiskvarena duša bosanska slili su se u jedan pobjednički pehar pod imenom „Stranka Demokratske Akcije“. Taj „pobjednički pehar“ nije stajao samo u vitrinama, već je živio u srcima svih koji vjeruju u besmrtnost duha Božanskog, kojeg nam se udahnjuje u tijelo i koji vjeruju u neiskvarenu dušu bosansku, koja ih, kao izuzetnu naciju, krasi. Jer mi se, kao nacija, ne razlikujemo od drugih po našem fizičkom izgledu, već po posebnosti našeg čistog duha i po neiskvarenosti naše dobre bosanske duše.

Od pamtivijeka, svi su zbog toga bili zagledani u naš bosanski duh i našu bosansku dušu. Jedni su htjeli da nam duh ubiju ili otmu, a drugi su imali namjeru da nam dušu otruju ili ukradu. No, neuništivi duh bosanski je sve nadživio i duša bosanska je sve nadjačala. Bosna je oduvijek bila obećana zemlja heretika, kako nekada tako i sada.

Nameće se pitanje: ima li još čistog bosanskog duha u Es-de-a po kojem se ljudi iznutra prepoznaju kao nekada?

Ima li još u Es-de-a poštene bosanske duše po kojoj nas svijet poznaje kao nekada?

Ima još malo, ali nedovoljno za „pobjednički pehar“, kao nekada?

Nisi ti, Bakire, sâm kriv što iz „pobjedničkog pehara“ Es-de-a curi čisti duh od bosanskih šehida, koji su ginuli s ljiljanima na prsima za bosansku slobodu; nisi ti sâm kriv što se poštena duša bosanska crveni od stida zbog nečasnog rada nekih članova Es-de-a!

Krivi smo svi mi zato što smo dopustili da u nama živi bosanski duh postupno umire a poštena dušu da se u nama neometano kvari. Ali, ti si kriv najviše zato  što si bio i ostao najbliži peharu, kojeg su bušili i oni iznutra i oni izvana, a ti ih nisi umio ili nisi htio spriječiti da to ne rade.

Umjesto toga nudio si nam tvoje poduže monologe, koje nije moguće ni umom pamtiti ni srcem prihvatiti. Nisi nam nikoć otvorio dušu kako bi u njoj prepoznali duh koji nas spaja kao naciju, već si krivnju za neuspjehe Es-de-a redovno prebacivao na druge, što nema nikakvog smisla.

Mi znamo, svako može i više puta da zakaže, posebno u politici, ali ga se zbog toga ne može proglasiti neuspješnim političarem. Međutim, kad neko počne da okrivljuje druge za svoje političke neuspjehe, onda to znači da je neuspješan, priznao on to ili ne priznao. Samo veliki političari su spremni da priznaju grešku i da preuzmu ličnu odgovornost za neuspjeh! Time skidaju teret krivnje kod drugih u partiji. I time vraćaju pouzdanje u uvjerljivost političke ideje za koju se bore.

Bakire, možda bih se sustegnuo od ovog monologa da me nisi prozvao u nekoliko tvojih frekventnih monologa kako sam kao reisu-l-ulema bio rival rahmetli Sulejmanu Tihiću. Nisam ni iznenađen ni pogođen zbog toga, ali jesam prozvan da kažem da nijedan reisu-l-ulema, kao duhovni autoritet ili uzor u Bošnjaka, nije nikada bio nijednom političaru ni rival ni konkurent, a kamoli Tihiću, koji je iz nekog razloga imao fobiju od svih, koji su imali potrebu i slobodu da ga u nekim moralnim i političkim pitanjima od općeg značaja za bosansku naciju i državu korigiraju. Ja sam to činio više puta pa je, moguće, da su neki pomislili da sam mu rival u politici.

Nisam bio rival Tihiću u politici, ali jesam bio kritičar njegove politike u slučaju „Pogorelica“ i jesam rekao pred izbore te godine na dovištu na Karićima kod Vareša da za predsjednika bosanske države nije dovoljna referenca da neko klanja pet vakata namaza. I moja mati klanja, ali to je ne čini podobnom za predsjednika države. Zbog ove rečenice dobio sam blasfemično pismo od Irfana Ajanovića, kojeg mu je neko napisao. Nije teško zaključiti (t)ko je taj!  Bosanski sud me svojom presudom obavezao da Irfanu „halalim“ zato što obnašam visoku duhovnu dužnost u Bošnjaka. Rekoh,“halal olsun“, Irfane! Ali, to je, bar meni, bio znak, da je već tada iz Es-de-aovog „pehara“ počeo da curi čisti bosanski duh i da se duša bosanska počela da kvari. Dakako, nisam dopuštao da Islamska zajednica, posebno imami na terenu, imaju strah od politike, ali nisam se ni sustezao da politika Es-de-a ima poštovanje, a neki su to doživljavali i kao strah, od Islamske zajednice kao duhovne i moralne vertikala u Bošnjaka.

Uostalom, Es-de-a je od svog osnutka bila više od političke stranke a manje od jasnog i preciznog bosanskog nacionalnog i državnog programa. Islamska zajednica je bila jedina organizirana institucija u Bošnjaka, koja je imala svoju administrativnu infrastrukturu te duhovni i moralni kredibilitet da okupi Bošnjake muslimane oko političke ideje, koja je stala u obranu njihove vjere, nacije i države. Dakako, Es.de-a je crpila tu duhovnu i moralnu energiju iz Islamske zajednice. Bila je to uzajamna ovisnost iz koje se obnovio preporođeni bosanski duh i osnažila dobrohotna bosanska duša. Nažalost, politika Es-de-a ni za više od dvije decenije svoje vlasti nije osigurala osnivanje i postojanje ni jedne relevantne nacionalne institucije u Bošnjaka, poput Akademije nauka i umjetnosti, a pokušaj drugih da to urade je prešutno ili glasno osujećivala. Jazuk!

Vremenom, Es-de-a se, spletom raznih okolnosti, otuđila od te duhovne i moralne vertikale Islamske zajednice i sve više se osjećala samodovoljnom bez potrebe za trajnim duhovnim i moralnim osvježenjima. Od ideje da je vlast samo sredstvo do plemenitog nacionalnog i državnog cilja, danas vlada politička ideja, koja se prenosi i na mlade, da vlast kao cilj opravdava upotrebu svih sredstava pa čak i onih koja su suprotna moralnom duhu i poštenoj duši bosanskoj, pa čak i onih koja idu na moralnu, nacionalnu i državnu štetu Bošnjaka.  Na jednoj od sesija političke akademije Es-de-a na prvom času jedan od mladih kadrova Es-de-a pita profesora: „Profesore, molim vas, možete li nam kazati kako se postaje ministar“? Eto, u tom pitanju je sadržana sva politička pamet i perspektiva budućih političara.

Možete mi prigovoriti što god hoćete, možete mi reći da sam sitničav i maliciozan, ali nisam više mogao odoljeti potrebi da, makar u monologu, izrazim moju žalost i brigu, koju nosim u duši zbog umiranja onog duha u Es-de-a, koji je njegovan emocijama i suzama dobrih bosanskih žena;

– koji je blagoslivljan dovoma  pobožnih bošnjačkih nana i deda;

– koji je zalijevan čistom šehidskom krvlju bosanskih sinova;

– koji je zračio svojom ljepotom i dobrotom ne samo Bosnom, već i Balkanom, Europom i svijetom.

– koji Bosni već odavno nedostaje pa se bosanski narod i država gube u dimu, koji ljudima magli oči!

Pa ipak, hoću da vjerujem da ovo nije smrt duha Es-de-a, već novo rođenje ako još ima neko tamo ko se raduje novom rođenju i razumije:

– da se dugometražnim monologom ne obnavlja bosanski duh;

– niti se oporavlja poštena bosanska duša okrivljujući drugoga, a znajući ko je pravi krivac za „poraz“, pardon, za „relativnu pobjedu“ na izborima;

– niti se uspostavlja jedinstvo bošnjačkog naroda tako što će nadobudni junoše u ime Es-de-a tekfiriti, blasfemirati i demonizirani dojučerašnje časne i vrijedne ljude iz Es-de-a, uključujući i imama i hatiba Careve džamije;

– niti se vraća povjerenje u iskrenu namjeru ako se trenutna kriza ne pretvori u unutarnji otvoreni,  kreativni i slobodni dijalog:

– gdje će se vrednovati pamet, a ne glupost;

– gdje će se cijeniti konstruktivna kritika, a ne licemjerna lojalnost;

– gdje će podobnost biti rad i rezultat, a ne promašaj kao rezultat nerada;

– gdje će istina uvijek pobjeđivati, a laž uvijek gubiti;

– gdje će opći interes nacije i države biti ispred ličnog interesa;

– gdje članovi Es-de-a neće na izborima raditi jedan protiv drugoga, već jedan za drugoga;

– gdje će uspješni napredovati, a neuspješni otpadati;

– gdje se neće tjerati pametni i vrijedni na račun glupih i lijenih;

– gdje će se cijeniti odvažnost u iznošenju mišljenja i stavova, a ne  bezlična i podanička  snishodljivost onih koji samo to znaju;

– gdje će Es-de-a izaći u javnost i jasno i glasno imenovati sve pojave i stvari pravim imenom umjesto kamikaznih saopćenja i neuvjerljivih objašnjenja, koja nanose moralnu i političku štetu bosanskoj naciji i državi!

Volio bih, Bakire, da iz ovog mog monologa, jer očito dijalog nam ne priliči, shvatiš da iz trenutne krize, pardon ako griješim da kriza postoji, u Es-de-a Bošnjaci/Bosanci mogu da se približe ili udalje. Mogu se zatvoriti u svoje čelične stranačke zidove i zaključati se u svoja kamena srca (u Kur’anu Časnom  kaže se da iz kamena može voda da poteče, kamena stijena može se raspasti od straha pred Bogom, dok su neka ljudska srca tvrđa od kamena), ili će se otvarati za susrete i voditi dijalog. Jer bez razgovora nema dogovora. A bez dogovora preostaje samo svađa i razlaz, dok se dijalogom ide prema onome što spaja Bošnjake/Bosance u njihovom bosanskom duhu i bosanskoj duši. Bez dijaloga ide se u ćorsokak. Ne vidi se nigdje izlaz. U dijalogu je spas za Bosnu među Bošnjacima/Bosancima, gdje se može naći  zajednički imeniteljem, zajednički temelji, zajednički nacionalni i državni interes. Dakako, svaki dijalog pretpostavlja uzajamno poštovanje, gdje važi sila argumenta a ne argumentom sile. I, naravno, u dijalogu svi moraju slušati jedan drugoga.

Oduvijek se zna da se međusobnim razgovorom i dogovorom dolazi do rješenja. Gdje nema  međusobnog razgovara i dogovara, tamo ima ogovaranja i nagovaranja. Kao što je pluralizam odgovor na jednoumlje, tako je i dijalog odgovor na monolog.

Nikad neću zaboraviti dan za vrijeme opsade Sarajeva kad je rahmetli Hafiz Hadžimulić u svojoj hutbi u Carevoj džamiji imao žestoku kritiku na Obnoviteljski sabor Islamske zajednice,  kojeg Hafiz nije priznavao, dok je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović sjedio u zadnjem saffu a ja u prvom. Među klanjačima bilo je vojnika pod punom vojnom opremom, kojima je tada riječ Hafiza Hadžimulića bila zakon. Alija nije čekao, već je isti dan otišao kod Hafiza Hadžimulića kući da ga pita u čemu je problem. Neki su mu progovorili da je to bilo poniženje za predsjednika države da ide na noge jednom sarajevskom hodži. No, tako rade savjesni i odgovorni lideri. Oni ne čekaju da im se kuca na vrata, niti da im se preskaču čelični zidovi koje su podigli da se do njih ne može doći, niti imaju srce, koje je tvrđe od kamena. Pravi lideri nacije su dostupni svima i ne odriču se nikoga ko ima znanja, volje i mogućnosti da pridonese boljitku nacije i države makar se s njim uvijek ne slagali.

Prema tome, jedini suvisli odgovor na pitanje da li je ovo vrijeme monologa ili dijaloga glasi: – Bakire,  ovo je vrijeme dijaloga među Bošnjacima/Bosancima!

Volio bih da to ozbiljno shvatiš dok ne bude skroz prekasno da se u Es-de-a obnovi „bosanski duh“ i osvježi „bosanska duša“ istinom, pravdom, poštenjem, skromnošću, predanošću i otvorenim srcem prema pametnim, poštenim i sposobnim umovima!

Dragi Bakire, neka ti bude uvijek na umu ovaj kur’anski ajet, koji je postavljen na ulazu pravnog fakulteta Američkog univerziteta Harvard, kao najuvjerljivija izreka o pravdi i pravičnosti makar se radilo o našim najbližim i najdražim:

O vjernici! Snažno se založite za pravdu kao svjedoci pred Allahom, čak i ako je pravda protiv vas samih, vaših roditelja ili bliske rodbine. Ako je neko bogat ili siromah, Allah je najprječi  da ga  opskrbi. Zato ne dopustite da vas vaši  lični prohtjevi  navedu da odstupite od pravde. Ako iskrivite svjedočenje ili odbijete da ga date, tada znajte da je zasigurno Allah Svijestan onoga što radite. ( Kur’an, 4: 135).

Vjerujem, da je to moguće uz Božju pomoć i iskren nijjet!

A ako toga nema, onda nema koristi ni od monologa ni od dijaloga!

Onda neka nam je dragi Allah na pomoći! Amin!“

 



Povezani postovi: