Kultura

Na današnji dan umro je jedan od najvećih Sarajlija. Ovo je njegova priča

Na današnji dan, prije 20 godina umro je jedan od najvećih Sarajlija. Oni koji ne razumiju zašto je bio jedan od najvećih i koji će reći da je on bio pijanac, koji je samo o pijanstvu i pisao, ne trebaju dalje ovaj tekst ni čitati.

I nije sporno, Dario Džamona jeste bio pijanac, a ljepše i pravilnije zvuči boem. Jer, razlika između običnog pijanca i boema jeste što ovaj drugi kad se napije stvara jednu vrstu čarolije, dok onaj prvi ne stvara ništa. Možda je to još bolje razjasnio Miljenko Jergović u jednoj od svojih Subotnjih matineja posvećenoj upravo Džamonji: Naprosto nisu znali što bi s njim, pa bi ga otpisivali i opisivali kao – boema. A riječ boem je, barem u našim krajevima, vazda bila pristojniji sinonim riječi pijanac. On je, možda, bio pijanac, ali je bio pisac. Kada je netko pisac, onda mu se ne broji što je pijanac.

Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu. Upisao je gimnaziju, ali je nije nikad završio. Razlog je u njegovom slučaju predvidiv, iako mu stoji i uklapa se u sve ono što je on kasnije postao, ipak je tužan - još kao dijete počeo je živjeti kafanskim životom. A imao je i razloga.

Daco kroz objektiv Milomira Kovačevića Strašnog

Ovi moderni psiholozi bi to danas opisali kao traume iz djetinjstva, nedostatak pažnje okruženja, a prije bi se tiho, šapatom po kafani komentarisalo i pričalo kada bi neko pitao 'ko je ona budala za šankom?' ovako:

"Ma šuti, zajebana priča. Njemu ti se stari ubio kad je bio dijete, stara ga ostavila, otišla neđe u Holandiju. Djed i baka ga uzeli pod svoje, ali ko stari ljudi, kol'ko mogu stići... Negdje mora izbiti to".

I u kafani i počinje i završava njegov život.

Od rane mladosti počeo je piskarati. Uglavnom su to priče iz svakodnevnog života, liče na autobiografske, iako mogu biti i potpuno izmišljene, što na kraju nije ni važno. Ko se nikad nije zapio, osvanuo u kafani, probudio se u nepoznatom stanu, doživio dramatičan ljubavni krah, možda i ne može uočiti sve ono predivno i tužno, a brutalno istinito o čemu Džamonja piše. U sarajevske anale ušle su mnoge priče, poput one koju je nazvao 'Homeage grobovima'. Priča koji su mnogi uzimali kao zakletvu, postavljali je sebi kao životnu trasu i podlogu po kojoj će živjeti. Neki čak idu toliko daleko pa kažu da i veliki Zdravko Čolić živi po toj priči, jer 'nije džaba Čola vazda ganjao ružne trebe... grobove'.

Džamonja jedan od rijetkih Sarajlija, koji je mogao samo fercerati u Sarajevu. U ratu je doživio bizarnu nesreću. Hodajući Sarajevom pored njega je pala granata. Detonacija ga je bacila pod Golf. Nije ga pogodio geler, ali ga je satralo auto. Tad zajedno sa suprugom i kćerkom odlazi u Ameriku.

Tamo mu se brak raspada, vjerovatno zbog Sarajeva o kojem Daca piše i kojim tuši narod i u Americi. U tim pričama u kojima opisuje besmisao svog života van svog grada, opipljiva je i smrdi njegova tuga za Sarajevom. Senadu Avdiću, uredniku tadašnjeg sedmičnog magazina 'Slobodna Bosna', ne treba dugo da ga prelomi da se vrati. Prvo kroz priče koje je objavljivao u tom listu, a onda i fizički. I Daca je ponovo hodao Sarajevom i pisao o ljudima, ulicama, kafanama, kurvama, pijanstvima, svojoj djeci...

Čuvena je ona Asima Ferhatovića Haseta kad ga pitaju što se vratio u Sarajevo kada je imao priliku zgrnuti ogromne pare igrajući lopte po bijelom svijetu:

“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati".

Ovako je to pak Džamona objasnio:

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstini­ram’ od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na ‘igli’, do sad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris’o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…”.

U Sarajevu je i umro, kako je sam napisao, po treći put 15. oktobra 2001. godine. I danas mu se odaje počast u kultnoj sarajevskoj kafani 'Šetalište', gdje njegov drug Nedim Tabaković Čuka organizira okupljanje prijatelja svakog 1. oktobra. Što 1. oktobra, kad je Džamonja umro 15.?

"Pa Daco je najviše dolazio oko 1., jer tad budu plate i panzije", jednostavan je Čukin odgovor.

I za kraj, evo jedne Dacine priče:

JEDNA ŽENA

Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde žena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.

Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".

Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hlad­no, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih". Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.

Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.

Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka…

Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.

"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.

Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci!

Zna se ko je kome svoj, a ko kome kurac moj."
(Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)

Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom…

"Kako si, sine?"

"Dobro."

"Šta radiš?"

"Ništa."

"Voliš li tatu?"

"Volim."

"Tebe tata voli najviše na svijetu."

"Znam. Zdravo, tata."

Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.

Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:

"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.

Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene: "bla, bla, bla…"

Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim: "Voli te mama."

Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza…

Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aero­dromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem - odsustvovanja, a odmah potom druga: aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:

"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."

Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane…

Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom.

To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:

"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"

"Što, Zrinka?"

"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu…"

"Pa, jesi li, izvini?"

"Nisam."

I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.

Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene… a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika…

Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumit­no približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam: "Zašto?"

Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem…