Politika

Napustio nas je veliki novinar i čovjek Mladen Bošnjak. Ovo je njegova posljednja kolumna za Raport

Mladen Bošnjak, dugogodišnji novinar i veliki čovjek, umro je danas u 62. godini u Ljubuškom. Kako je objavljeno, preminuo je nakon kraće bolesti. Sahrana će biti organizirana sutra u mjesnom groblju u Ljubuškom.

Mladen Bošnjak u svojoj dugogodišnjoj, bogatoj karijeri, pisao je za brojne medije.

Raport je imao tu privilegiju da Mlađo, kako su ga prijatelji zvali, piše kolumne "Dumina" za naš portal.

Ovo je njegova posljednja kolumna za Raport, objavljena 20. marta:

"Ne sjećam se kad sam slušao da netko tako mekano, tako sinovski toplo, tako umilno i na granici suza nježno, govori o Bosni i Hercegovini kao onomad Zdravko Mamić, proslavljeni nogometni menadžer iz Zagreba, rodom iz Bjelovara, porijeklom sa oboda Duvanjskog polja. Namjerno kažem proslavljeni menadžer, a ne „kontroverzni biznismen“ kako se izražavaju sitna, jalna i potplaćena portalska piskarala. Jer, Zdravko Mamić je silne, za naše prilike nezamislive, novce pošteno zaradio. To što je taj menadžerski svijet nemilosrdan, beskrupulozan i prepun sivih zona, potpuno je druga stvar. I to što postoje sumnje u čiste račune s porezom u Hrvatskoj – to nije naša stvar. Nama je najvažnije da Mamić mjesečno troši kao deset solventnih turista, da lijepo vazi o našoj zemlji, i da Bosnu i Hercegovinu titulira „prvom domovinom“.

Zdravko Mamić u ovim teškim pandemijskim uvjetima podsjetio nas je da je ova zemlja ipak „prkosna od sna“, da uz to što je maćeha, ponekad znade biti i majka, mrzovoljna oštrokondža ali ipak – majka! Nije problem što je Mamiću Bosna i Hercegovina prva domovina, štaviše, poblem je što bi svi mi ostali, a to „ostalo“, uglavnom, čine sirotinja i kriminalci, najrađe zbrisali odavde, najradije bi da nam je rođena zemlja – druga domovina!

Lako je donedavnom savjetniku Dinama. Sa svih strana pristižu novci od ugovora igrača koje je on (jedino on) odgojio, othranio, školovao, podigao… Trgovina igračima i dan danas funkcionira (i to bolje nego ranije), svjetska pandemija i razne krize ga ne pogađaju značajnije. Lako je njemu ljubiti „prelijepu Bosnu“, lako mu se u Međugorju osjećati kao u vlastitoj kući, lako mu gostiti korumpiranu sudačku ološ po Mostaru, Banjoj Luci, Doboju…

Šta ćemo s ostatkom Bosne i Hercegovine koji se u očaju i beznađu prestao obazirati na koronavirus, koji čežnjivo gleda preko granice, kojemu je i do jučer proskribirana Albanija postala Zapad. Lako je Mamiću voljeti Bosnu u njoj samoj, lako mu se ibretiti kako to da granični policajac ima plaću 900 maraka kad za taj iznos ne mora raditi, kad toliko iznosi njegov prosječni restoranski račun, kad s toliko novaca kiti ciganske tambure. Koji mi razlog imamo da joj (BiH) udijelimo slične panegirike? Samo taj što smo u njoj rođeni!

O Bosni i Hercegovini tako vjerojatno misli i Miroslav Kutle koji se po otmjenim sarajevskim lokalima izruguje s Tuđmanom, koji na ukradenoj farmi na Kupresu doslovno „kolje kravu radi jedne šnicle“, koji arči tuđi znoj, koji troši sirotinjske krvave žuljeve. Za razliku od poduzetnog Mamića, Kutli je Tuđman udijelio „svekoliko nacionalno bogatstvo“, on nije čestito zaradio ni košulju. Njemu je Bosna i Hercegovina prolazno sklonište.

A nama, domicilnim bezperspektivnim stanovnicima, Bosna i Hercegovina će dovijeka ostati „prva domovina“, ali bi rado, svi do jednoga, zavirili u neku drugu".

Počivao u miru...