Nauka

Naučnici skenirali mozgove mladih džihadista. Rezultati zabrinjavaju

Šta neke grupe tjera na šokantno političko nasilje prema običnim ljudima? Ovo je pitanje postalo ponovo aktualno nakon napada na zgradu američkog Kongresa 6. januara  i općenito porasta bjelačkog nacionalizma. Smatra se da su takvi postupci ideološki potaknuti teorijom zavjere, koju su širili bivši američki predsjednik i online grupe, o prikrivenoj stranačkoj operaciji kojom su promijenjeni rezultati predsjedničkih izbora 2020. godine pa je Joe Biden lažno proglašen pobjednikom. Pristaše ove zavjere željeli su zaustaviti ono što smatraju izborima ukradenima od strane “duboke države” i ponovo uspostaviti demokraciju, piše Nafees Hamid za NewLines.

Kao kognitivni naučnik, Hamid je proučavao pokretače političkog nasilja razgovarajući sa sadašnjim i bivšim džihadistima, bijelim nacionalistima i konspiracijskim skupinama poput QAnona. Zajedno s kolegama iz istraživačke organizacije Artis International primijenio je novi pristup korištenja neuroznanosti u razumijevanju toga što ljude motivira da ubiju ili budu ubijeni zbog neke ideje. Ustanovili su da je “uspjeh” ovih skupina u velikoj mjeri određen vrstom nekih članova.

Spremni na skupe žrtve za grupu ili svrhu

Ljudi se politički nasilnim pokretima pridružuju iz različitih razloga i razlikuju se u svojoj razini predanosti. Neki su ideolozi i stratezi koji preuzimaju vodeće pozicije. Drugi se pridružuju iz pragmatičnih razloga poput novca i sigurnosti. Neki čak imaju ozbiljne probleme s mentalnim zdravljem, a ove ih skupine mogu iskorištavati. Hamid i njegovi kolege proučavali su određenu skupinu ljudi koja postoji u tim pokretima. Vjeruju da ti ljudi čine okosnicu tih skupina i daju im više snage nego drugi članovi. Nazivaju se “revni pristaše”.

Riječ je o ljudima koji su spremni na skupe žrtve za grupu ili svrhu. Ne radi se o bilo kojoj običnoj žrtvi, poput pomaganja prijatelju da se preseli u novi stan. Ti postupci moraju biti uistinu požrtvovni, poput spremnosti na odlazak u zatvor, krvavo premlaćivanje ili gubitak života, čak i tuđeg.

Ipak, takvi ljudi nisu nužno loši. Sljedbenici Mahatme Gandhija, Martina Luthera Kinga i Nelsona Mandele mogu se svrstati u revne pristaše, piše Hamid. Oni su spremni položiti život za svoj narod. Uspješni pokreti, dobri ili loši, moraju imati revne pristaše koji žrtvuju svoje vlastito blagostanje, a ponekad i dobrobit drugih, kako bi se približili svome cilju. Revni pristaše temelj su svakog pokreta i bez njih se cijeli projekt raspada. Svaka zemlja koja se bori protiv nasilnog pokreta kod kuće ili u inozemstvu mora se zapitati kako bi se trebala nositi s tim likovima. A da bi se to dogodilo prvo treba razumjeti anatomiju revnog pristaše: kako je to postao, kako razmišlja i kako preusmjeriti njegove postupke.

Dva elementa su posebno važna

Hamid i njegovi suradnici pronašli su dva elementa koja su posebno važna u psihologiji onih koji su se spremni boriti i umrijeti za neki cilj. Prva je posebna vrsta identiteta koja se naziva “fuzijom identiteta”. To se događa kada osoba ima unutrašnji osjećaj jedinstva s grupom. Mnogi točno znaju taj osjećaj jer se tako osjećaju prema svojim bližnjima, poput obitelji. Iako održavamo svoj individualni identitet, s voljenima imamo emocionalnu vezu zbog koje bismo mogli pomicati planine kako bismo im pomogli. Sjetite se majke koja utrčava na prometnu ulicu kako bi spasila svog mališana. Spremna je riskirati vlastiti život da bi spasila svoje dijete. Njen postupak je taj unutrašnji odgovor. Što se tiče političkog nasilja, fuzija identiteta je ono što se događa kada se taj osjećaj proširi izvan obitelji na nešto poput borbene skupine.

Istraživači univerziteta Oxford proveli su studiju ovog fenomena na sudionicima Arapskog proljeća u Libiji. Pridružili su se postrojbama libijskih revolucionara koji su se 2011. godine borili protiv Gadafijevog režima kako bi proveli psihološku studiju na njima. Otkrili su da se revolucionari u pozadinskim i logističkim zadacima više povezuju sa svojim obiteljima nego s postrojbama. Dakle, iako im je bilo stalo do drugova, nisu ih izjednačili sa svojim krvnim srodnicima. Međutim, borci na frontu bili su stopljeni sa svojim postrojbama koliko i sa svojim obiteljima, što znači da su ljudi koji su krenuli ubijati i biti ubijeni na svoje postrojbe gledali na isti način kao na svoje obitelji.

Ove spoznaje neće nužno iznenaditi nikoga tko je vojsku služio u ratnoj zoni. Postoji razlog zašto vojnici svoje suborce nazivaju braćom i sestrama po oružju. Prijetnja nasiljem i riskiranje vlastitog života radi zajedničkog cilja mogu ljude neraskidivo povezati. Ali stvaranje revnog pristaše ima još jednu ključnu komponentu koja se naziva “svete vrijednosti”. To su moralne vrijednosti najvišeg kalibra. Nekoga se ne može nagovoriti da se odrekne vrijednosti koja mu je sveta nudeći mu novac ili druga materijalna dobra. Unatoč epitetu “svete”, ove vrijednosti ne moraju biti religiozne. Nekome su svetinje sloboda govora ili nacionalni suverenitet. Za džihadiste, svete vrijednosti mogu uključivati uskrsnuće kalifata ili strogi šerijat u svim zemljama. Kad netko krši vaše svete vrijednosti, teško ćete to prihvatiti, pogotovo ako imate cijelu skupinu ljudi koji te vrijednosti također drže svetima i spremni su ih braniti uz vas.

Hamid i suradnici proučavali su ulogu svetih vrijednosti u sukobima od Izraela i Palestine, preko Indije i Pakistana, do Irana i SAD-a, pa čak i u katalonskom pokretu za neovisnost. Revni pristaše dobivaju na značenju kad se promatra međusobna povezanost fuzije identiteta i svetih vrijednosti. Jedno od istraživanja u Maroku pokazalo je da kombinacija strogog šerijata kao svete vrijednosti i spajanja s prijateljima istomišljenicima potiče spremnost za korištenje nasilja. Drugim riječima, suborci i cilj čine snažnu kombinaciju koja dovodi do samopožrtvovanja.

Na prvoj crti bojišnice borci svoje svete vrijednosti pretpostavljaju svojim povezanim skupinama kao što su pleme i obitelj. To ukazuje da fuzija može djelovati kao inkubator za povećanje predanosti nekoj stvari, ali kad ste zaista spremni dati svoj život za svete vrijednosti, tada ćete biti spremni napustiti vlastitu obitelj, pa čak i svoje suborce. Što znači da bi u nekim slučajevima vjerni pristaša bio spreman žrtvovati i svoje drugove.

Skenirali su mozgove mladih džihadista

Kopajući još dublje oko pojma svetih vrijednosti i onih koji su za njih spremni na borbu do smrti, istraživači su shvatili potrebu da se odmaknu od standardnih kvalitativnih i kvantitativnih metoda kao što su opservacije, razgovori i ankete. Zato su skenirali mozgove džihadista, u prvoj ikad neuroznanstvenoj studiji na radikaliziranoj populaciji.

U prvoj studiji Hamid i njegovi kolege skenirali su mozgove 38 mladih Marokanaca koji žive u Barceloni i podržavaju nasilje džihadističkih skupina. Prije skeniranja muškarci su igrali virtualnu igru s loptom s trojicom Španjolaca.

Polovica sudionika studije bila je nasumično smještena u kontrolnu skupinu. Oni su dodavali virtualnu loptu trojici španjolskih igrača koji bi im potom vratili loptu. Preostala polovica sudionika igrala je istu igru. U ovoj skupini španjolski igrači započeli su dodavanjem lopte igraču marokanskog podrijetla, ali nakon nekoliko dodavanja prestali su je dodavati Marokancima i igrali samo među sobom, isključujući simpatizere džihadista.

Zatim su svi sudionici studije prošli funkcionalni MRI kako bi se skeniranjem mozga procijenila njihova spremnost da se bore i poginu za svoje svete i manje svete vrijednosti (prema prethodno provedenim psihometrijskim mjerama). Pokazalo se da je društvena isključenost uzrokovala aktiviranje dijelova mozga povezanih sa svetim vrijednostima čak i za nesvete vrijednosti. I povećala se izričita spremnost na borbu na život i smrt za ove nesvete vrijednosti. Drugim riječima, društvena je isključenost dovela do toga da nesvete vrijednosti postaju više nalik na svete vrijednosti, i nervno i bihevioralno.

Zabrinjavajuće otkriće

Ovo je otkriće zabrinjavajuće jer su nesvete vrijednosti pregovarajući dio nečijeg sustava vrijednosti. Što ih je manje, to je takve osobe teže uvjeriti u nešto pa se ponekad približavaju nasilju. Ti rezultati potvrđuju ono što se pokazalo u studijama slučajeva ljudi koji su se pridružili terorističkim mrežama. Jednom kad se osoba identificira kao pristaša ili pripadnik ekstremističkog pokreta, potreban joj je samo manji incident isključenja da bi je pokrenuo na akciju.

Ovdje se vjerovatno događa to da ljudi, uključujući pristaše ekstremističkih organizacija, pripadaju mnogim skupinama. Kad osjete odbijanje jedne od tih skupina, to može dovesti do toga da se pojača osjećaj pripadnosti drugim skupinama, posebno ako je ta skupina antagonistička prema onoj koja ih je upravo odbila. A to je ono što ekstremističke skupine žele – suziti identitet potencijalnog regruta tako da on bude odan samo njima.

Što onda da radimo s ljudima koji su potpuno prihvatili nasilnu ideologiju skupine do te mjere da eksplicitno podržavaju terorističke organizacije? Tražeći odgovor na to pitanje Hamid i njegovi kolege pronašli su 30 pristaša Lashkar-e-Taibe, pakistanske džihadističke skupine koja je spremna voditi sveti rat. Dok su razmišljali o svojoj spremnosti da se bore i umru za svoje svete vrijednosti, pokazalo se da su područja njihovog mozga povezana s promišljanjem i samorefleksijom deaktivirana. To bi moglo značiti da se te takozvane izvršne funkcije ne koriste kada se odlučuje koliko će nasilno djelovati u promoviranju svetih vrijednosti. No kad im je rečeno da se njihova zajednica (šira neradikalna pakistanska zajednica) ne slaže s njihovom razinom spremnosti za sudjelovanje u nasilju, to je uzrokovalo da sudionici studije ublaže razinu svojih nasilnih namjera. A to se smanjenje poklopilo s reaktivacijom područja mozga povezanog s promišljanjem i samorefleksijom.

To sugerira da bolji način interakcije s revnim pristašama nije napad ili objašnjavanje sadržaja njihovih svetih vjerovanja, nego promjena njihove percepcije o onome što pretpostavljaju da njihovi vršnjaci smatraju prihvatljivim radnjama, odnosno društvenim normama, koje netko treba poduzeti u obrani tih vrijednosti. Ova otkrića dovode u pitanje učinkovitost standardnih javnih objava i poruka kojima je cilj promijeniti uvjerenja. Barem kao prvi korak, možda je bolje iskoristiti društveni utjecaj vršnjaka na njihovo ponašanje i odvratiti ih od nasilnih radnji.

Društvene norme prenesene kroz medije mogu promijeniti ponašanje

U istraživanju provedenom nakon rata u Ruandi Elizabeth Paluck pokazala je da društvene norme prenesene kroz medije mogu promijeniti ponašanje. Zajednice nasumično izložene slušanju radiosapunice na temu pomirenja kroz godine dana nisu promijenile svoja uvjerenja o pomirenju ili suradnji. Znači, Huti i Tutsiji koji godinu dana ranije nisu podržavali pomirenje, to pomirenje nisu podržavali ni kasnije. Ono što se promijenilo bilo je njihovo shvaćanje o tome što drugi članovi grupe cijene – sad su vjerovali da drugi Huti i Tutsiji vjeruju u pomirenje i suradnju.

Ove promjene u percepciji društvenih normi imale su pozitivne posljedice na aktivno pregovaranje, raspravu o osjetljivim temama i suradnju. Primjerice, slušatelji radiosapunice 100 posto više su sudjelovali u raspravama o suradnji u kasnijim fokusnim skupinama u usporedbi s kontrolnom skupinom koja je slušala program o zdravlju. Kad je Paluck provela naknadnu studiju u Kongu i dodala uvjet da se sluša tjedna radioemisija koju su slušatelji mogli nazvati i razgovarati o svojim stavovima s drugim društvenim skupinama, otkrila je da to povećava netoleranciju i smanjuje vjerojatnost pomaganja nepoželjnim članovima zajednice. To sugerira da bi u nekim slučajevima dobronamjerni medijski programi, koji pružaju platformu za rasprave o političkim pitanjima, mogli pogoršati stvari zbog sporne prirode razgovora. Ova bi nas otkrića također trebala natjerati na razmišljanje jesu li takvi programi, koji se redovito nalaze na CNN-u, MSNBC-ju ili Fox Newsu, štetni za funkcioniranje demokracije.

Skloni smo demonizirati ljude s kojima se ne slažemo politički i moralno, piše Hamid. Nazivamo ih luđacima i smatramo da nešto s njihovom psihologijom nije u redu. No istraživanja pokazuju da osnovni poticaj predanog pristaše može biti iskorišten u dobru ili u zlu. Mnogi ljudi imali su koristi od revnih pristaša koji su se u prošlosti borili za rasnu i rodnu ravnopravnost, manjinska prava i individualne slobode. Danas pristaše ekološkog pokreta pokušavaju primijeniti pritisak kako bi preusmjerili globalnu klimatsku krizu.

I Trump je tako stvorio svoje pristaše

Donald Trump je svoje odane pristaše stvorio primjenjujući ista načela koje nalazimo u drugim pokretima. Dan nakon napada na zgradu Kongresa na Twitteru je napisao: “To se događa kad se sveta pobjeda na izborima tako opako oduzme velikim domoljubima s kojima se jako dugo loše i nepošteno postupalo.” U jednom je tvitu sažeo ključne sastojke onoga što motivira njegove aktivističke sljedbenike – izmišljena prijetnja svetoj vrijednosti demokracije i valorizacija “domoljubnih” odanih pristaša, odnosno ljudi koji smatraju da ih sustav isključuje i da se sada protiv njega mogu nasilno pobuniti.

Osim što sigurnosne službe otkrivaju i sprječavaju nove nerede, oni koji podržavaju Trumpa, ali ne i pobunu, moraju podignuti glas kako bi se stvorila snažna percepcija društvenih normi koje osuđuju nasilje.

U jesen 2019. godine inače mirni katalonski pokret za neovisnost postao je nasilan jer su se neki prosvjednici okrenuli neredima nakon presude suda kojom su čelnici secesije završili u zatvoru. Zajedno s kolegama Clarom Pretus i Hammadom Sheikhom Hamid je proveo anketno istraživanje s aktivistima prije i nakon presude. Pokazalo se da su oni koji su pojačali svoje nasilne namjere nakon presude bili oni koji su vjerovali da će ostali Katalonci odobriti njihovo nasilje. Ovo otkriće dodatno ukazuje da mirni protrampovski prosvjednici imaju moć, a time i obvezu, zaustaviti nerede osuđujući ih bez ikakve zadrške.

Dugoročno gledano, morat ćemo se pozabaviti načinima kako stupiti u kontakt s onima s kojima se ne slažemo, umjesto da ih isključimo, posebno na društvenim mrežama, ističe Hamid. Uklanjanje ekstremista i zavjerenika s raznih platformi može poslužiti kratkoročnom sigurnosnom cilju, ali oni će migrirati na druge forume, gdje će biti manje izloženi alternativnim perspektivama. Ako njihova glavna društvena zajednica postanu samo oni koji dijele njihov svjetonazor, postat će vrlo teško spriječiti njihove postupke. Održavanje društvenih veza na mreži i izvan nje prvi je korak. Još je jedan korak privatno uključivanje u dobronamjerne razgovore, a ne komuniciranje javnim komentarima. Presudno je razumijevanje i rješavanje specifičnih razloga zbog kojih su ekstremisti i zavjerenici prihvatili svoje ideje. Izlaganje informacijama koje su u suprotnosti s njihovim uvjerenjima može biti učinkovito ako informacije potječu iz izvora koje oni smatraju pouzdanima, ali to je sve teže.

Zloćudne skupine nastoje potkopati kompetentnost, dobronamjernost i integritet
Ekstremističke i zavjereničke grupe ruše povjerenje u društvene institucije. Oni koji iznose optužbe o ukradenim izborima, lažne vijesti ili priče o “dubokoj državi” koja kontrolira vlast, kao i poricatelji klimatskih promjena, antimaskeri i antivakseri, sve više narušavaju povjerenje u nacionalnu vladu, glavne medije i znanstvene institucije. Što više raste ovo nepovjerenje, to je veći broj ljudi u društvu koji su podložni narativima tih rubnih skupina.

Istraživanja su pokazala da neka organizacija mora imati tri kvalitete – kompetentnost, dobronamjernost i integritet – da bi se smatrala vjerodostojnom. To je ono što zloćudne skupine nastoje potkopati u društvenim institucijama. Potreban je plan za proučavanje i suzbijanje sve slabijeg povjerenja, kako bi se ublažila daljnja društvena fragmentacija koju ekstremisti žele izazvati i iskoristiti, zaključuje Hamid.



Povezani postovi: