Turska koristi svoju novootkrivenu stratešku važnost i nastavit će to činiti u sedmicama i mjesecima koji dolaze.
Od prošle sedmice, Turska je službeno povukla prijetnju vetom na članstvo Švedske i Finske u NATO-u - vanredno je to postignuće glavnog sekretara Jensa Stoltenberga, i ono koje je bilo sve, samo ne zagarantirano. Uoči samita Saveza u Madridu, tri zemlje dogovorile su niz koraka čiji je cilj uvjeriti Ankaru o stavu nordijskih zemalja prema Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK), kao i o ukidanju ograničenja na prodaju oružja Turskoj.
Povrh toga, američki predsjednik Joe Biden dao je zeleno svjetlo za prodaju borbenih aviona F-16 Ankari - iako će to još morati proći test Kongresa. Zauzvrat, Ankara je podržala poziv NATO-a Helsinkiju i Stockholmu.
Ovo je vjerovatno samo nagovještaj onoga što dolazi u aktualnom plesu Zapada s Turskom. Zapravo, sve do predsjedničkih izbora u Turskoj sljedeće godine, na kojima će se Recep Tayyip Erdogan kandidirati za ponovni izbor na stotu godišnjicu Republike, Zapad bi se trebao pripremiti za ono što će vjerovatno biti još jedna nezgodna vožnja s Ankarom, piše za Politico Nathalie Tocci, direktorica Italijanskog istraživačkog centra za međunarodne odnose i članica uprave naftne kompanije ENI.
Odnosi između Turske i Zapada kreću se poput plime i oseke. Od sredine 2000-ih su se pogoršali, ali je stopa pogoršanja varirala. Sadašnja dinamika nalikuje onoj od prije dvije godine, kada su se napetosti rasplamsale u istočnom Sredozemlju, a Grčka i Turska opasno približile rubu rata.
Loša vijest je da je tada, kao i sada, Erdogan iskoristio međunarodni status svoje zemlje, eskalirajući svoju vanjsku politiku kako bi izvukao domaće političke dobitke. Zasada, iako su odnosi Ankare sa Zapadom možda napeti, a sam Erdogan bi vjerovatno želio skočiti tog s broda, Turska ostaje u okrilju Zapada.
Godine 2020. turska vojna intervencija u Libiji spriječila je da Tripoli padne u ruke zapovjednika oružanih snaga Khalife Haftara. Stvaranjem ravnoteže snaga između suparničkih frakcija i njihovih regionalnih podupiratelja, došlo je do prekida vatre, ali to nije učvrstilo mir - kao što današnji događaji uvelike pokazuju, privremeno se zaustavilo nasilje i spriječilo rascpepkavanje Libije. Ankara je također konsolidirala ulogu Turske u toj zemlji i pojačala svoj utjecaj u regiji.
Erdogan je zatim iskoristio tu ulogu kako bi preokrenuo geopolitičku dinamiku koja se ukorijenila u istočnom Mediteranu tijekom prethodnih godina. Potaknuta otkrićima plina i vrteći se oko starih rivalstava, regija je vidjela nastajanje osovine između Kipra, Grčke, Egipta, Francuske, Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) suprotstavljenih Turskoj.
Turska je iskoristila svoj ojačani status u Libiji za eskalaciju napetosti u Istočnom Sredozemlju, a to je poslužilo u svrhu prikupljanja domaće potpore za Erdogana. Zapravo, kada je riječ o vanjskoj politici, posebno na Mediteranu, Turci su relativno ujedinjeni u uvjerenju da im je Zapad, a posebno EU, učinio nepravdu od članstva Cipra 2004.
Nakon Bidenovog izbora, Erdogan je napravio korak unatrag, reaktivirajući bilateralne pregovore s Grčkom i krenuvši u popravljanje veza s Egiptom, UAE, Izraelom, kao i Saudijskom Arabijom. I premda se odnosi s EU-om i SAD-om nisu dramatično poboljšali, razgovori o sankcijama su izblijedili.
Ali sada je rat u Ukrajini ponovno ojačao tursku moć, a čini se da oportunistički Erdogan želi zgrabiti što može.
U ranim fazama rata Turska se pozicionirala kao posrednik između Moskve i Kijeva, a zatim je kapitalizirala zahtjeve Švedske i Finske za članstvo u NATO-u. Sada može tražiti prednosti i od ruske blokade Crnog mora: s obzirom na njenu ulogu u Konvenciji iz Montreuxa iz 1936., Turska je pravo mjesto za bilo kakav sporazum - bilo da se o njemu pregovara s Rusijom preko UN-a ili ga jednostrano provodi koalicija voljna izvući žito iz Ukrajine. Turska također igra ključnu ulogu u plinskoj zagonetki Istočnog Sredozemlja, čija je strateška važnost porasla kako se Europa odvikava od ruskog plina.
Dakle, s izborima zakazanim za juni 2023. i ekonomijom u problemima, Erdogan se ponovno oslanja na nacionalizam — potaknut takvim vanjskopolitičkim manevrima i sukobima — da ga spasi. S inflacijom koja raste na gotovo 79 posto, lirom koja neprestano pada i Erdoganom koji i dalje odbija povećanje kamatnih stopa, tursko gospodarstvo je u rasulu - i nije izgledno da će se poboljšati u nadolazećoj godini.
Usprkos postignutom dogovoru o zahtjevima Švedske i Finske za članstvo u NATO-u, trebali bismo očekivati da će Erdogan i dalje biti oportunist te spreman eskalirati sporove oko Sirije, Istočnog Sredozemlja ili odnosa Turske s SAD-om i EU u još većoj mjeri. Doista, tek što se osušila tinta na memorandumu potpisanom sa Švedskom i Finskom, Erdogan je povisio ulog, zahtijevajući izručenje 73 člana PKK-a.
Nema lakog rješenja za zapadne čelnike kada je Erdogan u pitanju.
Ostave li mu se širom otvorena vrata u zaobilaženju vladavine prava, to ga ohrabruje. Zatvore li mu se ta vrata pred nosom, to mu još više omogućava raspirivanje nacionalizma. Nijedan izbor ne bi pomogao turskim demokratima.
Činjenica da je Turska odstupila od svog veta na Finsku i Švedsku još uvijek je dobra vijest, signalizirajući da, kada dođe do pritiska, Ankara ostaje vezana za Zapad. Međutim, dok se zemlja priprema za kritične izbore, Europa i SAD morat će u odnosu s Turskom pronaći delikatnu ravnotežu, i to onu koju karakterizira strateško strpljenje.
