Priča o fizičkom i moralnom propadanju Mickeya Rourkea uistinu je potresna. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je jedna od najblještavijih zvijezda Hollywooda.
Vozio je pozlaćeni “Rolls Royce”, živio u raskošnoj vili, a žene su mu se bacale pod noge. Slovio je za seks simbol, a časopis “People” proglasio ga je najljepšim čovjekom na svijetu. A onda je uslijedio pad.
Progonjen demonima nesretnog djetinjstva, sjećanjem na očuha zlostavljača, sve dublje je zavirivao u dno čaše. Zbog agresivnih ispada, redatelji koji su se nekoć otimali za njega počeli su ga izbjegavati, a njegova zarada iz dana u dan se topila.
Ostavši bez kuće, žene i prijatelja, vratio se mladenačkoj ljubavi – boksu. No, s trideset pet, koliko mu je bilo kad se upustio u tu avanturu, nije imao velike šanse.
Zaradio je neku lovu, ali i ozbiljne ozlijede: slomio je obje ruke, jagodičnu kost, nos i nekoliko rebara te rasjekao jezik. Pokušao je vratiti ljepotu plastičnim operacijama, a svi znamo kako je to završilo.
Njegovo lice danas izgleda poput bundeve koju je neko nagazio a potom pokušao zalijepiti: ne možemo odlučiti jesu li stravičniji obrazi koji samo što se ne otope, napumpane usne koje ne može ni zatvoriti, protuprirodno ukošene oči ili pak transplantirana kosa slična bodljama dikobraza.
Zahvaljujući talentu, karijeru je uspio oživjeti – godine 2005., nakon desetljeća profesionalne stagnacije, vratio se na veliki ekran, portretiravši opakog Marva u kultnom “Sin Cityju”.
Tri godine kasnije, uloga u “Boksaču” priskrbila mu je nominaciju za Oscara. Njegova ljepota je, međutim, zauvijek umrla.
“Za ono u što sam se pretvorio dijelom sam kriv, jer nisam znao stati na vrijeme, a dijelom su odgovorni neprofesionalni liječnici”, iskren je. “Bojim se da ću, kad umrem, doprinijeti zagađenju okoliša. Pretpostavljam da će plastici koju su usadili u mene trebati nekoliko stoljeća da se razgradi”.
