"Na kraju se sve pomiješalo u jedno sveopće ludilo. Problem tog ludila je bio i to što su početkom devedesetih etikete – ustaša ili četnik – bile prilijepljene automatski onome ko ne misli kao vi", kaže Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, u razgovoru kojeg je s njim vodio Petar Latinović za portal Mondo.
Priču počinjemo od tog dualizma u identitetu, od alter ega. Zadrhti li mu nekad ruka ili zastane li kad potpisuje neke dokumente pa se treba sjetiti da nije Karajlić nego Janković?
"Dosta dugo dr. Karajlić živi u meni. Po tome kako me neko zove točno znam iz kojeg perioda života ga znam. Sva moja stara raja me zovu 'Neško'. I to je do trenutka kad smo objavili svoju prvu ploču. Nenade me zovu samo kad me policija zaustavi da provjeri jesam li uredan vozač", priča Nele.
A je li dr Nele Karajlić kao alter ego bio potreban kako bi se u tom trenutku napravila muzička karijera ili je njemu bio lično potreban kako bi možda imao otklon od nečega?
"Ne, nije bio potreban. Pa, masu mojih popularnijih kolega je zadržala svoje ime i prezime i nitko se s time nije zezao. Vani je to bilo drugačije – Robert Zimmerman je postao Bob Dilan. Za njihovu industriju je to bilo važno. A ovdje se zoveš Bregović, Đorđević, Bajagić… Bilo je svejedno. Ali mi smo u novom primitivizmu imali to zezanje s lažnim imenima, prema filmovima iz Drugog svjetskog rata – Tihi, Prle, Valter… Poslije je to na neki način koristilo, jer niko od nas tvoraca novog primitivizma nije bio mnogo zainteresiran da tom fenomenu i rock muzici ili Top listi nadrealista posveti cijeli svoj život. Svako je od nas imao neki drugi plan, uvjetno rečeno. Ili su mu roditelji imali drugi plan ali mu nisu na vrijeme javili. Ja sam uspio na neki način između Nenada i Neleta napraviti tu distinkciju da je Nenad krenuo na fakultet a Nele ostao na sceni. Na kraju je Nele pobijedio", priča Karajlić.
Je li dobro što je pobijedio?
"Ja sam od onih koji ne voli postavljati pitanja je li dobro nešto što se dogodilo. To što se dogodilo, dogodilo se i nikada više ne možemo to promijeniti. Naravno, ima stvari koje je bolje da se nisu nikad dogodilo. Ali ova razlika između toga jesam li završio orijentalistiku ili sam postao popularni rock pjevač nije toliko dramatična da bi se moralo reći što je bolje. Možda bih kao orijentalist postao vlasnik nekog naftnog izvora. 'Nele Karajlić' je bio dobar štit u vremenu koje je došlo devedesetih. Moglo je da bude i od ovih i od onih. Karajlić je koliko ja znam prezime koje ne postoji. Ima Karalić ali to dodano 'j' je nekako učinilo da to prezime, kao i dosta prezimena u Bosni, može biti i jedno i drugo i treće. Tako da se moj nacionalni znak nije vidio u pseudonimu. Ne znam je li pomoglo. Ali jest bilo provokativno, utoliko što je ono što smo radili uvijek bilo na rubu provokacije i incidenta. Mi smo otvarali teme koje drugi nisu, tako da kada je krenulo nacionalno ludilo, svatko se pitao - ko je ovaj, s koje strane ovaj puše? Tako da sam dugo vremena bio ustaša, dok nisu na kraju provalili da sam četnik.
Neleta smo pitali i je li još prije devedesetih primijetio propitivanje o tome ko je odakle, ko se kojem Bogu moli, u šta vjeruje… Ili je sve to došlo sa krvavim desetljećem na kraju vijeka?
"Ja sam živio u takvom okruženju gdje tako nešto nije bilo važno. Taj vjerski i nacionalni predznak je bio odraz neke prošlosti koji je ostao u knjigama. Biti Jugoslaven i biti izvan tih podjela, čak i ako si vjernik, bilo je moderno. To je bilo pitanje ne samo etike, nego i pitanje trenda. Ali to je na kraju, ispostavilo se, uzak krug ljudi. Možda je to bio veliki krug ljudi, ali nestabilan. Tako da je to naše odrastanje u to vrijeme podrazumijevalo da ta nacionalna podjela praktično ne postoji. Nismo ni shvatili koliko su te stranice knjiga iz povijesti koje smo čitali kao klinci bile jake i sudbonosne kada su se devedesete počele pojavljivati na istorijskom obzorju."
Prema njegovim riječima, fascinantno je gledati iz tog ugla raspad te zemlje i silinu mržnje kakva se pojavila devedesetih.
"Pazite, pogledajte 45-50 godina stabilnog razvoja Jugoslavije, sa svim onim elementima što je ona značila u međunarodnim relacijama, kao i sa svom ovom popularnom kulturom koja i danas živa i koja je nenadjebiva… Kako je bilo moguće da se na taj način sve to raspadne? Da ja živim 2150. godine i da čitam knjige iz istorije s kraja 20. vijeka, možda bi mi bilo sasvim jasno da jedan religiozni animozitet postoji tu više od 1.000 godina i da je normalno da poslije jednog tajm-auta od 50 godina ti narodi i te vjerske zajednice ponovo dođu u sukob. Ali kad gledate iz perspektive onoga koji je zaista živio u tom vremenu, onda zaista sebi postavite pitanje - kako je to moguće? Bilo je iznenađenje kako smo mi lako uhvatili jedni druge za vratove iz one, objektivno, ljepote, jer objektivno je bio mir, stabilnost, san i ideja. Iz toga mi ulazimo u krvavi rat. E, takvo iznenađenje nam se može ponovo desiti - da iz ovog neurotičnog stanja u kome se nalazi ne samo Balkan, nego i cijeli svijet, uplovimo u neke mirne vode", kaže Nele.
Jesmo li se toliko i tako ubijali jer smo se toliko voljeli?
"Obično kažu da se najviše mrze oni koji se između sebe jako dobro znaju. Svi građanski ratovi imaju, pored onog profesionalnog dijela gdje ubijaš jer ti je tako naređeno, i onaj emotivni dio", napominje Nele.
Podsjećamo ga da je bilo onih koji su se pitali kako baš da ze zakrvi u Sarajevu jer je ono bilo po mnogo čemu specifično, ali da je s druge strane bilo i onih koji su rekli - pa gdje će se zakrviti ako ne tu.
"Očigledno da su ovi drugi bili u pravu. Sarajevo je kao neka vrsta odjeka tih civilizacija. Jerusalim je autentično mjesto sukoba. Tu je korijen svih tih monoteističkih nerazumijevanja i razmirica. Bez obzira što nijedna od tih religija ne zagovara to. Ali jedno je ono šta piše u knjizi, a drugo je kako to ljudi tumače. A Sarajevo, odnosno Bosna, odnosno bivša Jugoslavija odjek su nekih civilizacija. Mi smo, što reče Sveti Sava, istok na zapadu i zapad na istoku. I onda se preko te Drine prelivaju uticaji i kad god se negdje napolju zatrese, onda mora i kod nas mora malo da bude trusno. Pitanje je samo do kada će to trajati. Sve ima svoj kraj, pa i civilizacije", kaže Nele.
Govoreći o ratnim devedesetim i raspadu jednog sistema, Nele kaže da se njegov sistem raspao prije rata, kada je vidio rezultate izbora i kada je shvatio da je to okruženje u kome je rastao zapravo ogromna manjina.
"Shvatio sam da je istorija iz onih knjiga mnogo jača od onoga što smo mi doživljavali kao stvarnost. Mi smo u stvari živjeli u iluziji, u jednom Diznilendu. Hvala Bogu da je tako, jer sad znam sliku i jednog i drugog. E sad, kad se raspao Diznilend, onda je to bilo kao da je brod potonuo, a mi isplivali na neke obale. Svi smo se snalazili kako smo mogli i umjeli. Neko je ostajao, neko je odlazio, neko se vraćao. Šteta je što do sada nema velikog umjetničkog djela koje govori o toj problematici. O tom eksplozivnom izbjeglištvu. Ovo danas što gledamo, ove migracije sa istoka na zapad su sporovozne. A ono je bilo eksplozivno – u 12 i 15 si pripremao ručak, a u pola 3 si već bio u Beogradu bez ičega. Koliko je to ludilo bilo. Sjećam se mog druga koji je došao iz Sarajeva bez ičega. Nije imao ni ličnu kartu. A onda je riješio da se oženi. I onda je morao da nađe nas dvojicu ili trojicu da svojim potpisom potvrdimo da se on zove Petar Petrović. To je bio jedini način da se čovjek oženi. To eksplozivno izbjeglištvo je takav fenomen da nema sumnje da ću ja svoje neko buduće djelo posvetiti tome. Fali taj neki 'road movie' o čovjeku koji je u 12 i 15 spremao ručak, a u pola dva već bio u nekom prevoznom sredstvu preko Grbavice, pa na kraju završio u Kanadi", kaže Nele.
Ljudi su ovdje bile izbjeglice u sopstvenoj zemlji. Taj neko je samo prešao granicu Bosne i Srbije, zar ne?!
"To mi nikad nije bilo jasno, zašto su vlasti ovdje toliko kočile tu administraciju. To je bila neka čudna politika. Ja se sjećam da smo moj brat, Emir, njegov sin i ja išli u Crnu Goru da dobijemo državljanstvo, jer je ona kao dio Jugoslavije imala liberalniji stav prema nama koji smo došli preko Drine. To mi nije bilo jasno, jer sam računao da nas bude više. Tek sad je došlo do toga da ako si Srbin, ako se osjećaš kao Srbin, da možeš da dođeš da dobiješ ovdje i papirologiju. To je kod naših komšija bilo normalno. Kod Hrvata je mislim to bilo od prvog dana. A kod Jevreja da ti ne pričam. Ako ti je tetkina tetka Jevrejka – dođi ovamo, ti si naš sto posto. Drugi problem je bio ta neurotičnost tog ratnog perioda gdje formalno niko nije bio u ratu. Mi to zaboravljamo – niko nije proglasio ratno stanje. Ni Srbija, ni Republika Srpska, ni Bosna. Kao sve je u redu, ali sutra mogu da te spakuju u povedu na front. I naravno najdramatičniji period tog eskplozivnog izbjeglištva je to saznanje – ko je poginuo, ko je živ, gdje se ruši, gdje se gradi. Ne ponovilo se", rekao je Nele.
