Muzika

Nepoznati Aki: U Skoplju ga je Akademija odbila jer ‘nije imao sluha‘, maštao je da uspije u Americi

Garabet Tavitjan, najbolji makedonski bubnjar i preminuli pjevač Parnog valjka Aki Rahimovski bili su prijatelji od najranijeg djetinjstva, a jedan uz drugoga napravili su i svoje prve ozbiljnije muzičke korake, svirajući u grupi Torr.

“Upoznali smo se 1968. godine. Osnovali smo tu rock grupu, svirali smo raznu muziku. Od strane pa do naše… On je bio pjevač i svirao je klavijature. Ma već tada je bio iznimno prepoznatljiv, odlično je svirao, imao je izvanredan glas, radio svoje pjesme… Skupa smo svirali po domovima, igrankama… To je bilo 70-ih godina, na samome početku te decenije, sve dok ja nisam izašao iz grupe jer sam otišao u neke duge sastave”, otkriva Tavitjan za Jutarnji list.

Svirali su često, govori, i u jednom od najboljih makedonskih barova, “te po svim igrankama u Skoplju”.

“Aki tada nije bio razvikano ime, no bio je na glasu kao iznimni talent. Prirodno je bio nadaren za muziku, mogao je improvizirati, radio je fantastične varijacije na temu”, govori njegov kolega i prijatelj, s kojim je do zadnjeg dana bio u kontaktu.

Njih su se dvojica pokušali upisati i na Muzičku akademiju.

“Interesantno je da su nas obojicu odbili uz objašnjenje da nemamo sluha. Ostali smo šokirani kad smo vidjeli da nismo na popisu”, smije se Tavitjan.

Aki je, govori, djetinjstvo proveo u centru Skoplja, a njegova majka i danas živi u centru makedonske metropole. Majka mu je Srpkinja pa je Aki rođen u Nišu, no brzo su odlučili ipak živjeti u Makedoniji.

Hendrix kao uzor

U vremenu u kojem su svirali zajedno uzori su im bili rokeri poput Hendrixa i Claptona.

“Od njih smo učili. Aki je uvijek bio poseban, pri čemu najviše mislim na njegove koncertne izvedbe. Kad bi oslobodio svoj glas, digao ga, to je bilo nešto izvanredno”, prisjeća se.

Njihovo je prijateljstvo počelo na razmeđu osnovne i srednje škole, s tim da je Garo dvije godine stariji od Akija.

“Njegov je otac bio profesor muzike, a odlično je svirao violinu. Akijeva sestra, koja živi u Americi, odlično pjeva. Izuzetna su familija bili u tom smislu. On je oduvijek htio raditi samo muziku, iako je bio svjestan da je to trnovit i težak put”, otkriva nam.

Aki je, koliko se Garo sjeća, išao u tehničku srednju školu.

“A generalno je bio društven tip te uz to odličan nogometaš i atletičar. Svi smo se mi u toj generaciji bavili nekim sportom, moji su, primjerice, bili vaterpolo i plivanje. No na koncu smo se u potpunosti opredijelili za muziku”, sjeća se.

PROČITAJTE  Rumuni bjesne zbog Eurosonga: Naših 12 bodova Moldaviji pripalo je Ukrajini. Zašto?

Svirali su i za zabavu.

“Imali smo interesantne akcije na kamenom mostu u centru Skoplja. Tamo bismo uzeli gitare, svirali, pjevali, okupili raju. To je bila fantastična atmosfera, a i svatko bi pokazao što zna u muzičkom smislu”, govori.

U vrijeme dok su svirali zajedno u Makedoniji su, kaže Garo, dosegnuli maksimum svojeg potencijala. Slušao ih je čak i Vlatko Stefanovski, čudio se koliko su dobri. Idući je korak bilo ići na razinu cijele Jugoslavije.

“To je bio velik prestiž. A Akija su zapazili, svidio im se, bio je specifičan. Pa je počeo pjevati u zagrebačkim bendovima. Mi smo bili iznimno ponosni i oduševljeni što se naš pjevač tako razvija”, govori Tavitjan.

Malo je Akija bilo i strah odlaska u Zagreb. Muzika nije najsigurniji posao, a on je zbog toga odlazio u drugu državu.

“Stalno mi je govorio da se ne može naviknuti na ijekavicu, no zapravo se jako brzo uklopio u novu sredinu. Kada govorimo o jeziku, imao je senzibilitet, pjevao je i na engleskom, pa mu hrvatski nije bio problem. Tim više što mu je majka Srpkinja pa mu je to gotovo bio materinji jezik”, priča.

Odlazak u SAD

Možda je manje poznato da je Aki htio ići još dalje, u Ameriku.

“Cijeli je život maštao o tome da uspije i tamo. Queen je bio njegov najveći uzor. I bio je u SAD-u, razgovarao s ljudima tamo”, objašnjava Garo.

Pa, kakav je Aki bio kao dječak, mladić?

“Kada je riječ o školi, svtko ko se bavi muzikom ne popusti u školi, ali ga ona manje zanima”, smije se pa nastavlja:

“No on je uprkos tome bio odličan đak. Volio je društvo, ali i prirodu. Sve svoje slobodno vrijeme provodili smo svirajući ili igrajući nogomet”, sjeća se.

Aki je jako volio svoju sestru, bili su povezani.

“A s majkom je bio povezan na poseban način, čak i posesivan. Rano je izgubio oca, nije mi o tome previše pričao. No svakako je Aki bio porodični čovjek. Svaki put kad bi došao u Skoplje okupio bi cijelu svoju rodbinu, širu. I sve bi ih počastio hranom i pićem. Majka mu je radila u jednoj tvornici kao menadžerica. Iznimno je kulturna žena”, govori Tavitjan.

Aki je obožavao ćevape u lokalu Destan u Skoplju.

“To je jedna turska čaršija, možda bosanski ćevapi jesu bolji, no ovo je sjajan turski specijalitet koji je Aki obožavao”, priča.

PROČITAJTE  Hus se potpuno slomio: ‘Stalno mislim o toj prokletoj suboti. Je li moglo biti drugačije…‘

Tavitjan ima i jednu zanimljivu zamisao. Zna, kaže, da je Parni valjak uskoro trebao imati turneju.

“I njegov sin pjeva. Po meni, bilo bi lijepo da se turneja bez obzira na sve održi. I, recimo, da polovinu repertoara izvede Akijev sin, a drugu polovinu gosti, koji bi bili vrhunski pjevači i koji bi obradili njegove pjesme. Mislim da bi to bio potez koji bi oduševio sve. Naravno, niko ne može zamijeniti Akija, ali njegov sin je dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla”,smatra.

Sve ove godine njih su se dvojica družili, pa i zajedno stvarali. Napravili su kompilaciju “Makedonsko srce”, na njoj su makedonsku muziku pjevali velikani poput Josipe Lisac, Massima, Tereze Kesovije, Željka Bebeka, Hari Mata Harija, Dade Topića…

“Na stadionu u Skoplju skupili smo 70 hiljada ljudi. Bila je to velika stvar, veliko priznanje makedonskoj muzici, koja ovim izdanjem kao da je priznata.

Za pjesmu “Jučer sam htio da ti dođem” njih su dvojica snimali i spot, u Tikvešu, najpoznatijoj makedonskoj vinariji.

“Poklonili su nam tamo iznimno velike boce vina. Sjećam se da smo se smijali kako će Aki svoju prenijeti preko granice”, sjeća se Garo.

Bez mane

Dok su bili klinci, Aki i Garo svirali su u jednoj garaži njihova člana benda, Ace.

“Prostorija je bila veličine 5 x 10 metara. Svirali bismo od 10 ujutro do pet poslijepodne. I kasnije smo s godinama uvijek odlazili kod mene u studio, radili jam sessione i aranžmane s mojim sinovima. Ono što me fasciniralo kod njega u muzičkom smislu je što bi se snašao gdje god da ga staviš. Mogao je samo tako improvizirati. Ako je imao dobru atmosferu, ona bi ga ponijela, zvučao bi kao da je nešto pripremao mjesecima, a zapravo je sve smislio u trenutku”, priča Garo, koji je Akiju i osobno dodijelio jednu nagradu za životno djelo.

Makedonija je, po njemu, plodno tlo za umjetnost, no ipak njihovi muzičari obično idu raditi vani.

“Kada govorimo o Akiju i njegovu značaju, šteta je velika, izgubili smo velikog i originalnog pjevača. On je kao osoba bio društven i skroman. Osobno mu ne mogu naći nijednu manu. Volio je svoju porodicu. Ono što mi je drago jest to što mislim da je bio sretan i zadovoljan. Svi imamo probleme, imao ih je i on, ali bio je dobro. S njim bih se uvijek vratio u svoje djetinjstvo”, zaključuje Garo Tavitjan za Jutarnji.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare