Region

Nevjerovatna životna priča dr. Alemke Markotić koja oduševljava Hrvatsku: U ratnom Sarajevu bila je heroina, u svojim Zavidovićima provodi godišnje odmore

Lice koje građanima regiona ulijeva sigurnost u histeriji koju u javnosti izaziva koronavirus, zasigurno je ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu dr. Alemka Markotić. Žena s nevjerovatnom životnom pričom i ekspert u svom poslu, svakom izgovorenom riječi spušta tenzije i ulijeva sigurnost.

U hrvatskim medijima za dr. Alemku kažu da je zarazno smirena.

Radi se o jednoj od najvećih hrvatskih stručnjaka na području infektologije i kliničke imunologije, ali i članici saradnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te priznatoj naučnici sa sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.

Iako je rođena u Zagrebu, srednju školu završila je u Zavidovićima, a fakultet u Sarajevu. Magistrirala je i doktorirala u Zagrebu.

Posebno je zanimljivo da je tokom agresije boravila i radila u opkoljenom Sarajevu kao liječnica opće prakse te u Caritasovoj ratnoj apoteci i ambulanti. Bila je i asistent na Medicinskom fakultetu.

Veza s majkom

„Provela sam dvije godine rata u okupiranom Sarajevu, odakle sam izašla 5. februara 1994. Jednoga dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega je dugo liječen. A taj dan su u medijima govorili o brojkama umrlih i ranjenih. Upitala sam se tko je taj sljedeći broj. Zato i kod plasiranja brojki zaraženih od koronavirusa moramo uvijek imati na umu to da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, braća, sestre“, rekla je Markotić u nedavnom razgovoru za Jutarnji list.

Drugom prilikom otkrila je da joj je u tom periodu od velike pomoći bila vjera.

„U Sarajevu me doista nosila. Jednostavno, ne znam kako bih se bez nje usudila izaći na ulicu na kojoj su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo preživjeli i glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik“, kazala je dr. Alemka.

Riječi hvale o dr. Alemki ima i zavidovićki župnik don Stipo Knežević.

„Doktorica Alemka potječe iz fine hrvatske i katoličke obitelji. Oca sam joj dobro poznavao, bio je pravnik. On je umro, a majka Mara se nakon toga odselila u Zagreb i tamo živi zajedno s kćeri. Alemka je jedinica, nema braće i sestara, tako da su njih dvije prilično povezane. Zavidoviće nije zaboravila, tu je za svaki blagdan ili na godišnjem odmoru“, govori nam zavidovićki župnik don Stipo Knežević. 

A veza između njih dvoje, uz Zavidoviće, je i Stipin je brat, također svećenik, msgr. Tomo Knežević. Još prije rata vodio je Caritas sarajevske nadbiskupije i tada je upoznao mladu specijalizanticu iz bolnice na Koševu.

„Morali smo se snaći, jer narodu koji se našao u okruženju trebalo je svega, pa i liječničke skrbi. U podrumu rezidencije tadašnjeg nadbiskupa, a današnjeg kardinala Vinka Puljića, otvorili smo prvo ambulantu, a na čelu joj je bio dr. Slavko Golemac. I jedan dan meni, tog proljeća 1992. godine, dolazi naša časna sestra i šalje poruku mlade liječnice da na sarajevskoj klinici “ima još njih katolika”. Ja sam joj poručio da ih ja ne mogu tražiti po bolnici, već da ona dođe ovdje. Došla je za dva dana, iznijela viziju što i kako misli raditi, i odmah smo se dogovorili da počne“, prisjeća se don Tomo.

Za dr. Alemku kaže da je nesretnim ljudima u ratnom haosu bila sve – i doktorica, i medicinska sestra, i psihoterapeut… Pokazivala je neviđenu energiju i hrabrost, ništa joj nije bilo teško.

„Sjećam se da mi je jednom pričala da ljudima koji su joj dolazili i koje je obilazila onih 10 deka mlijeka u prahu znači više nego svi lijekovi na ovom svijetu. Zato joj nije bilo teško istovarivati, razvrstavati, pakirati humanitarnu pomoć. Ona je pravi katolik koji svoju vjeru živi u sebi i za sebe, ali i za druge, bez obzira radilo se o nekoj Ani, Fati ili Desanki. Ona je prava ratna heroina čija veličina nadilazi ovozemaljske granice, vjere i nacije“, govori msgr. Knežević.

Dr. Alemka i don Tomo ostali su u kontaktu i nakon rata. Često se znaju vidjeti u Zagrebu, gdje je uvijek na raspolaganju ljudima iz rodnog kraja. On posebno cijeni i činjenicu što nije prodala porodičnu kuću u Zavidovićima, iako je imala dosta ponuda.

„Ja kao njen bivši šef mogu samo Bogu zahvaljivati što ju je poslao kada nam je najviše trebalo njezino znanje i ljudskost. Ona je, što bi se reklo u Bosni, žena od komada, pravična, uporna, neće popustiti kada je najteže. Vidim da to dokazuje i u ovom slučaju s tim nesretnim virusom koji se širi na sve strane. Unatoč tome što je stalno na TV-u, što je traže i razvlače na sve strane, ona će uvijek ostati ista. Naše dijete iz Bosne“, nije na kraju štedio komplimente msgr. Tomo Knežević na račun dr. Alemke Markotić.

Bogata karijera

U „Franu Mihaljeviću“ osnovala je Centar za emergentne i reemergentne zarazne bolesti, intenzivno je učestvovala u osnivanju i kreiranju prve hrvatske BSL-3 laboratorije za dijagnostiku opasnih uzročnika, a 2014. godine osnovala je Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu.

Predaje na fakultetima, objavila je stotinjak recenziranih radova, održavala stručna predavanja od Amerike do Turske, u Kini organizirala kurs o biološkoj sigurnosti.

Deset godina radila je u Imunološkom zavodu i bila odgovorna za kvalitet virusnih vakcina. Pod njenim mentorstvom objavljeno je šest doktorskih disertacija, a nove se pripremaju.

 



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare