Od sinoć je jasno da živimo u vicu: Sabrana djela bh. groteske

752

Ova voda nije radioaktivna, ona je malo radioaktivna, poručio nam je sinoć Staša Košarac, SNSD-ov junoša koji na svom primjeru pokazuje da je suživot itekako moguć u BiH, ali i da on ne bi bio to što jeste da ne propagira apsolutnu suprotnost. Ali imajmo obzira, on to institucionalno, sinoćnji skup u sarajevskom Golf klubu je krajnje privatni, kafanski. Institucije svakako nisu bitne.

Max i Bunker, tvorci jedine vrste umjetnosti koja je na Balkanu mogla biti široko prepoznata i cijenjena, neprevaziđeno-genijalnog stripa Alan Ford, uključujući čitavu svitu okupljenu oko prvaka sarajevskog duha Top liste nadrealista, ni slutili nisu da ikakva realnost može dostići ovolike visine groteske kakvoj svjedočimo u BiH, ne samo tokom pandemije koronavirusa, već čitavog bh. poraća.

Epizoda sa Fadilom kakvog Max i Bunker nisu bili u stanju osmisliti

Lucidan um, visprenosr, inventivnost, pomjerenost… mogu smisliti nevjerovatne stvari. Vreće miliona u filmskoj industriji zgrću se naučno-fantastičnim ekranizacijama i razna se ludila dešavaju širom planete, ali da je čitavo jedno društvo strpano u vic, e u to ni razni stiveni kinzi nisu u stanju povjerovati niti bi bili u mogućnosti takvu priču razraditi.

Kao da je neko odozgo odlučio dobro se zabaviti, postići suludost kakvu ne pamti moderna historija, a da sve poprimi još nevjerovatniju notu ta država-vic s ljudima koji u medijima zagovaraju podijeljenost i vuku tobože na svoju stranu, a zajedno se u kafanama podsmjehuju puku kojeg obilato čerupaju – nalazi se maltene u srcu Evrope.

Posljednja dešavanja u BiH na najvišim nivoima vjerovatno su nezabilježena u “bespućima povijesne zbiljnosti”.

Krenulo je bezazlenim izjavama za grohot, ali onda su kola krenula nizbrdo tako munjevitom brzinom da se čini kako samo čudnovati scenarij može da ih zaustavi.

Zapravo počelo je dodjelom Šestoaprilske nagrade Braci Hadžiosmanoviću. Šega kakvu zabezeknuta vilica ne može ni opisati.

Ostavimo po strani franku en de jureta.

Uzmimo samo ovaj period od nepuna dva mjeseca otkako je koronavirus preuzeo primat u našim životima. Nakon što je donesena odluka o “ne okupljanju”, na godišnjici kompanije Igman ukazao se premijer glavom i gradom. Rodio se prvi klaster. Sprdala se raja kako nam je namjenska industrija pala bez ispaljenog metka, nakon hejbet zaraženih.

Samo nekoliko dana poslije koranavirus “ušao je sazad umjesto sprida”. Više se raja nije sprdala već se ogoljeni šeret i valjda hiljadugodišnji direktor bolnice u Mostaru sam pobrinuo za dozu vrhunske tragikomedije. Svesrdno u rukavicama čisteći nešto po ustima. Pa ja, šta, ne treba rukama dodirivati lice.

U susjednom kantonu desio se spoznajni zaokret Bibije Kerle – tvrdnja kako je korona nekakav petge marifetluk, rekli tako ljudi, brzo je ispuhala, mjesto ustupivši ozbiljnoj bojazni koja je od zastupnice napravila aliana u skupštinskoj klupi. Halo Bing ovdje brat, imaš li nam maski i vizira za našu Bibu… Sredio je Sir Oliver ultra mega hiper zaštitni omotač, ali i uvidio širok dijapazon djelovanja. Moglo bi tu biti svega, testova, respiratora, ima raja da se bruka…

Onda je uslijedila epizoda sa Fadilom kakvog Max i Bunker nisu bili u stanju osmisliti. Fadil je autentičan i originalan. Njegovo navlačenje maske postalo je planetarni hit pa je epizoda u kojoj zdravstveni sistem ima petnaestak-šesnaest testova, a onda najednom 150.000 totalno promakla zaljubljenicima iracionalnih čarolija.

Raspodjela novca federalne vlade kantonima po principu da nikakvog principa nema ili ako ima da bude što nakaradniji nije međutim promakla oštrom oku posmatrača društvene (neo)zbilje. Poništila se odluka.

Pa je onaj s frankom i de juretom izgovorio i kako trebamo biti oprezni i poštovati mjere da pobijedimo koronu koliko sutra, bolje nego danas…

“Staša, Fejza, Koke, Slađa… branioci grada, e moj Hase da si ovdje sada”

I kad smo pomislili da je kraj edicije ovog stripa, da je autor iscrpio sve kapacitete za zajebanciju, poljoprivredno gazdinstvo nabavilo je respiratore za 10, 5 miliona. Stvarno, otkud više ideja. To onda naravno prate izjave, sve bolja od bolje, a gora od gore, Hana poručuje Fikretu da ljudi ne daju nafaku i srodna preseravanja, da bi potpuni krah bh. društva bio prikazan u epizodi “Staša, Fejza, Koke, Slađa… branioci grada, e moj Hase da si ovdje sada”.

Evo realno, da se nije desilo rođendansko veselje jednog uglednog doktora u ponedjeljak, 4. maja u Golf klubu – biste li ikada pomislili u životu i koliko bi vam trebalo da za istim stolom u fikciji okupite onakvu družinu. Ma nema šanse. Lakše je sastaviti Toniya Cetinskog, Subhiju Šehović, Charlesa de Gaullea, Blagoja Parovića, Didiera Drogbu i Kiću Slabinca nego same Nihada Fejzića i Slađanu Mandić, ali eto, u ovom našem vicu može i to.

Izjave koje su uslijedile kao opravdanje, poput one Šerifa Konjevića, nećemo komentirati jer su degutantne…

Ono što je svim nebulozoma kojima smo zasipani i koje bjesomučno nastavljaju istovremeno i da nas zapanjuju i nasmijavaju zajedničko je – potpuno odsustvo mozga i takta.

Ono je toliko rašireno i omamljujuće da čak obuzima i one za koje bi se tvrdilo da ne potpadaju u začaranu skupinu marsovaca ili onih koji se tako osjećaju.

Kako drugačije osim potpunom netaktičnošću objasniti da nam je Dragan Čović “šampion evropskih integracija”. Ili je Johann Sattler želio naprečac se uklopiti u stanje, ili ga je nehtijući uzelo pod svoje.

Oni skloni religioznom posmatranju zbilje ne pitaju se mnogo što nam se sve ovo dešava. Ubijeđeni su da je Onaj odozgo sve organizirao, poslao koronu i njen prateći bend te dao sva ova dešavanja da vidimo gdje smo se doveli. (Pa je li mislite da bi bila Slađa tu da nije sve u eter trebalo otići). I poručuje nam On da ako sad stvarno nešto ne poduzmemo zaslužujemo novih 30 godina kontinuiranog propadanja.

Drugog objašnjenja nema.