Hoće li Turska u slučaju eskalacije nasilja u Bosni i Hercegovini intervenirati i na koji način, tema je kojom se bavio portal Middle East Monitor (MEMO).
Autor teksta Mohammad Hussein napisao je da je Turska, za razliku od 90-tih godina, mnogo jača i sposobnija da preduzme akciju, bez ičije dozvole i podrške, ali i da, u slučaju da se to dogodi, nije jasno da li bi isključivo podržavala Bošnjake, ili bi bila posrednička sila između sukobljenih strana.
„Od vojne intervencije u Siriji i Libiji i podrške Azerbejdžanu u konfliktu oko Nagorno-Karabaha, Ankara je radila na uspostavljanju vlastite asertivne vanjske politike koristeći svoje nove vojne sposobnosti. Bila je daleko od neutralnog igrača. Pitanje koje se nameće je hoće li turska intervencionistička politika u skorije vrijeme kročiti na evropsko tlo, takozvani zapadni front“, pita se Hussein.
Porasle tenzije
Ta prilika pojavila se u proteklih nekoliko mjeseci na turbulentnom Balkanu, gdje su porasle etničke i nacionalističke tenzije između Bošnjaka i Srba, dodaje.
Uz podsjećanje na aktivnosti bh. entiteta Republika Srpska, kojima je izazvana postojeća kriza i blokada države, Hussein piše da su tenzije daleko od gotovih, te da se u slučaju da eskaliraju, kao što je bio slučaj 1992. godine, postavlja legitimno pitanje kakvu bi ulogu Turska igrala u toj situaciji.
„Turska koju gledamo danas, nije ista ona Turska iz 90- godina kada je vlast bila sekularna, a zemlja u geopolitičkom smislu bila slabija nego sada“, piše autor.
„Tadašnji nametnuti sekularni stav značio je da Turska, kao i veliki dio njene političke klase, nisu otvoreno dijelili vjersku srodnost s bosanskim muslimanima kao što je to činio veći dio turskog stanovništva“, dodaje.
Autor podsjeća na stav Turske tokom rata u BiH iz 90-tih. Navodi da se „ne može reći da nije bilo simpatije ili podrške iz Ankare prema BiH“.
„Oba turska lidera su tokom rata izražavali podršku BiH – Turgut Ozal je od SAD-a i međunarodne zajednice tražio da intervenišu i BiH, a u Ujedinjenim nacijama je lobirao da se zaustavi srpska agresija
Čak je prijetio da će koaliciji na čelu SAD-om koja je vodila rat u Zaljevu, onemogućiti korištenje zračne baze Incirlik, ako se ne preduzme akcija u BiH“, piše.
Njegov nasljednik, tadašnji premijer Suleyman Demirel je također pozivao na međunarodnu intervenciju.
„Ono što je urađeno na zaustavljanju okupacije u Kuvajtu treba sada učiniti u BiH“, citat je Demirela, koji je spominjao i učešće turskih vojnika i aviona u takvoj akciji.
No, Ankari je u to vrijeme nedostajao taj vjerski element i afinitet koji bi dao veći učinak, pa se BiH okrenula drugim zemljama, u kojima je islamski identitet bio jače izražen, kao što su Iran i Pakistan, koji su joj slali oružje, navodi se.
Jedina prepreka
Turska je danas, piše autor, drastično drugačija, i znatno je ponosnija na svoj islamski identitet i historiju, dok akcije u Siriji i Libiji potvrđuju da joj za realizaciju vanjskopolitičkih ciljeva nije potrebna američka, ili podrška NATO-a.
„Zato Turska, ako dođe do eskalacije sukoba u BiH, ovaj put može intervenirati“, stav je autora teksta.
„Ankara u BiH već ima vojne baze i jače je situirana nego to je bila u Siriji ili Libiji. Nije teško zamisliti da se njene snage u BiH pojačaju“, tvrdi.
No, da li bi ta eventualna intervencija bila usmjerena direktno na podršku Bošnjacima, ili na posredničku ulogu između suprotstavljenih strana, to se ne može znati, piše.
„Jedino što Turskoj može biti prepreka je Rusija, koja dugo stoji uz Srbe i za koje Milorad Dodik tvrdi da će zaštititi njihove interese“, tvrdi autor.
„Dok bi se situacija u BiH mogla smiriti uz tursko posredništvo, stanje koje pogoduje novom konfliktu i dalje je prisutno. Ako se to desi, Turska ovaj put može vojno intervenirati da spriječi drugi bosanski genocid, a sada je za to i sposobna“.
