Prije pedeset godina ovaj pojam nije postojao, a danas malo ko nije za njega čuo.
Riječ je o Stockholmskom sindromu, emocionalnoj sklonosti talaca prema svojim otmičarima do koje dolazi nakon određenog vremena provedenoga zajedeno u zatočeništvu. Prvi puta ova se dijagnoza pojavila 1973. godine nakon pljačke Kredit banke u Stockholmu. Izvan Švedske, vrlo malo ljudi je čulo za imena bankovnih službenika Brigitte Lunblad, Elizabeth Oldgren, Kristin Enmark i Svena Safstroma.
Upravo u ovo ljetno vrijeme, prije 49 godina (24. augusta), njih je četvoro kao taoce uzeo 32-godišnji kriminalac Jan-Erik Olson, kojem se kasnije u banci pridružio bivši kolega iz zatvora.
Šest dana kasnije, kada je opsada banke završila, postalo je jasno da su žrtve počele razvijati neku vrstu pozitivnog stava prema svojim otmičarima. Čak i kad su ih oslobodili, taoci su odbili napustiti pljačkaše i kasnije ih branili. Nisu željeli svjedočiti protiv njih te su čak pomogli prikupiti novac za njihovu odbranu.
Kriminalisti i psihijatri koji su istraživali događaj ovu su pojavu nazvali Stockholmski sindrom jer je postalo jasno da su zatočeni zaposlenici banke razvili neku vrstu patološke privrženosti prema osobama koje su ih držale zarobljenima. Ovaj je sindrom reakcija na snažnu traumu koja se kod nekih žrtava razvija kao psihološka adaptacija. Razvijaju se osjećaji emocionalne povezanosti i naklonosti žrtve prema agresoru, odnosno osobi koja ju je zarobila, zlostavljala, opljačkala… Pojava pozitivnih osjećaja prema otmičarima tumači se zahvalnošću koju taoci osjećaju prema onima koji su ih mogli ubiti, a nisu to učinili, ili identifikacijom s onima koji nad njima imaju moć.
Izraz se vrlo često povezuje s Patty Hearst, nasljednicom kalifornijskih novina koju su 1974. godine oteli revolucionarni militanti. Ona je također razvila suosjećanje prema otmičarima i pridružila im se u pljački. Na kraju je uhvaćena i osuđena na zatvorsku kaznu. Njen advokat tvrdio je 19-godišnjakinji ispran mozak.
I u slučaju otete i zlostavljane Natasche Kampusch također se spominjao ovaj sindrom. Djevojčicu je kao 10-godišnjakinju oteo Wolfgang Priklopil i držao ju je podrumu osam godina. Od njega je uspjela pobjeći 23. augusta 2006., a on se tada bacio pod voz. Natascha je nakon bijega često odlazila u kuću koju je naslijedila od svog otmičara. Čistila je pospremala isto ono mjesto gdje ju je zlikovac silovao, izgladnjivao, tukao i psihički maltretirao velik dio njenog djetinjstva.
Kazala je kako na nju to djeluje katarzično pa nije htjela prodati ni srušiti kuću jer nije htjela da je neko pretvori u "tematski park". Osim kuće, zadržala je i Priklopilov automobil - što definitivno upućuje i na bolesnu povezanost s otmičarem, poznatu kao Stockholmski sindrom.
Često se navodi i slučaj Mary McElroy koja je oteta 1993. god. u dobi 25 godina iz porodične kuće u Sjedinjenim Američkim Državama. Odvedena je na napuštenu farmu gdje je okovana za zid u podrumu. Četvoro otmičara je za nju, od njezinog bogatog oca, tražilo pozamašnu otkupninu. Kad je otkupnina plaćena, Mary je puštena nepovrijeđena. Nakon što su otmičari uhapšeni i kažnjeni, Mary je imala grižnju savjesti i posjećivala ih je u zatvoru. Smatra se da oko osam posto žrtava razvija Stockholmski sindrom.
Zašto neki razviju ovaj sindrom, a drugi ne?
Niko zapravo ne zna zašto neke žrtve razviju ovaj sindrom, a druge ne. Mehanizmi adaptacije vrlo su individualni.
Kad su istražitelji FBI-a intervjuirali stjuardese koje su držane kao taoci tokom otmice aviona, zaključili su da za nastanak Stockholmskog sindroma moraju biti zadovoljena tri uvjeta:
- krizna stresna situacija mora trajati barem nekoliko dana ili duže.
- otmičari moraju biti u bliskom kontaktu sa žrtvama
- otmičari moraju pokazati određenu dozu naklonosti prema žrtvi ili se barem suzdržavati od toga da joj naude.
Psiholozi koji se bave evolucijom smatraju da se pojava Stockholmskog sindroma može povezati s našim precima koji su bili lovci-sakupljači. Postoji teorija da su u tim plemenima žene bile pod rizikom otmice od drugog plemena. Njihovi životi, kao i životi njihove djece, često su pritom bili u opasnosti. Smatra se da je razvojem povezanosti s plemenom koje ju je otelo, žena jednostavno povećavala šansu da preživi. Pretpostavlja se da su takve situacije u prošlosti bile toliko česte da se ta psihološka reakcija kao nasljedno obilježje adaptirala u ljudski genom. Pokazalo se da razvoj povezanosti s otmičarom zapravo povećava žrtvine šanse za preživljenjem.
